Atomsko sklonište u Konjicu za Jovanku Broz i 349 muškaraca!

Građen je 26 godina i koštao deset milijuna dolara današnjih para, a ipak 50 godina nitko nije znao da je u brdu nadomak Konjica skriven podzemni grad, u kojem su vodeći funkcionari SFRJ mogli živjeti šest mjeseci, zbrinuti i zaštićeni čak i od udara najsnažnije atomske bombe.

Rezervoari sa pitkom vodom, cisterne sa naftom, skladišta hrane, lijekova, medicinski blok, špijunske i spavaće sobe, konferencijske dvorane… i snažni klima uređaji, koji su, istina, malo bučni, ali i danas rade besprijekorno – sve to i još mnogo toga smješteno je na 6.500 kvadrata prostora na dubini od 280 metara ispod zemlje.

Podzemni grad, zvaničnog naziva ARK, što znači Atomska ratna komanda, bio je najstrože čuvana tajna bivše SFRJ. Za njega su, tvrde upućeni, znali samo Tito i još petorica ljudi, ali tko je ta velika petorka i danas se nagađa.

U slučaju rata, ovdje je trebalo da bude smješteno 350 vodećih jugoslavenskih funkcionara. Jedina žena među njima bila bi Jovanka Broz, supruga Josipa Broza Tita. Od svih drugih funkcionara, uključujući i predsjednika Saveznog izvršnog vijeća ili što bi se danas reklo jugoslavenskog premijera, Džemala Bijedića, očekivalo se da se u bunker sklone sami – bez obitelji. Bunker je tajnim prolazom bio povezan sa heliodromom, na kojem su helikopteri, skriveni u šumi, bili uvijek spremni za polijetanje.

– Naravno, nameće se moralno pitanje, kuda bi, u slučaju nuklearnog napada, funkcionari uopće mogli da bježe, s kim bi živjeli kada izađu iz bunkera i šta bi bilo sa njihovim obiteljima i sa ostalih 22 milijuna Jugoslavena – kaže Selma Hadžihusejnović, vodič kroz ovaj nekad zabranjeni grad, koji je danas stjecište turista, umjetnika i avanturista iz cijelog svijeta.

Ovo zdanje, čija je gradnja trajala je od 1953. do 1979. godine, spolja izgleda kako sasvim obična jednokatnica, šćućurena između Neretve i šumovitog brda. S druge strane zida sasvim druga priča – već na prvom koraku posjetitelju je jasno da se našao u paralelnom svijetu, koji neodoljivo podsjeća na kulise naučno-fantastičnih filmova.

Taj ambijent je, nadrealistički, isprepleten sa prizorima, nikad raspremljenog bračnog kreveta za Brozove, Jovankinog toaletnog stolića i Titovog radnog stola od orahovine, te futurističkih djela savremene umjetnosti.

Naime, tek 2000. godine javnost je saznala za Titov bunker, a od 2011. on je otvoren za posjetitelje. Od tada se u bunkeru održava bijenale suvremene umjetnosti, a zdanje je postalo podzemna galerija i pod zaštitom je UNESCO.

Jedno od najimpresivnijih umjetničkih djela u bunker – galeriji je instalacija “mercedes 310”, djelo Selme Selman, mlade umjetnice romskog podrijetla iz Bihaća, koja je slikarstvo studirala u Banjaluci, a danas živi u Njujorku.

Slikom trošnog automobila, kojim su njeni roditelji prevozili prikupljeno staro željezo i tako nju i njenu braću spašavali od gladi, Selma je pokazala kakvu su zaštitu, u ratu, imali oni koji ne spadaju u elitu. Ali, ova lijepa djevojka u snežnobijeloj haljini, usred svog tog krša je i simbol otpora i životne energije.

Ovaj i mnogi drugi prizori u bunkeru posjetioce navode na razmišljanje i izazvala pomiješana osjećanja. Tako su i mladi aktivisti iz sedam političkih stranaka, koji su nedavno pohodili Titov bunker kao polaznici političke akademije u sklopu USAID projekta “PRO Budućnost”,  bili impresionirani i – zbunjeni.

Novak Šarenac, mladi aktivista SNSD iz Rogatice, kaže da povijest i konstrukcija objekta izazivaju strahopoštovanje prema režimu bivše SFRJ, koja je bila “prava sila”.

– Ipak, milijuni dolara su se mogli i korisnije upotrijebiti, na stvari koje bi poboljšale standard života većine Jugoslavena, što bi bilo primjerenije jednom istinski socijalističkom društvu – kaže Novak.

Crveni telefon izgleda kao nov, ali ne radi, i to još od 1992. godine, kada se u bunkeru dogodila prava drama. Naime, bunker je bio uređen tako da, u slučaju da “padne u ruke neprijatelju”, 16 oficira koji su ga čuvali, odmah napuste objekat. Zatim bi uslijedio poziv na crveni telefon, kojim se automatski aktiviralo 4,5 tone eksploziva.

Kada je 1992. godine bunker predat Armiji BiH, dvojica oficira su odbila naređenje za uništenje bunkera: Pokidali su žice na crvenom telefonu i tako ga spasili. Kasnije je Armija BiH iz ovog zdanja pokupila svu deponiranu hranu, medicinski materijal i naftu.

Tako je bunker dočekao treći milenijum, ali već odavno nije vojni objekat. Naime, zbog napretka u proizvodnji oružja za masovno uništenje, još 1986. godine je bilo jasno da Titov bunker, spreman da izdrži udar od 24 kilotone, prevaziđen, jer su nove atomske bombe imale mnogo razorniju moć.

Da li je Tito ikad zavirio u bunker?

I danas ovo zdanje prate brojne misterije, a jedna od njih je i pitanje da li je Tito ikad posjetio Titov bunker.

– Zvanično nije, ali treba da imamo na umu da ovo zdanje zvanično nije ni postojalo u Titovo doba. Zanimljivo je, međutim, da je u vrijeme izgradnje bunkera Tito čak četiri puta posjetio Konjic i dolazio, između ostalog da otvori željeznički kolodvor – kaže Selma Hadžihusejnović.

Brojke

U Titovom bunkeru i danas postoji rezervoar  sa 170.000 litara vode i cisterne u kojima je do 1992. bilo uskladišteno 50 tona nafte. U vrijeme kada Konjic nije bio telefonski povezan sa ostatkom svijeta, bunker je imao 350 telefonskih linija, te teleks i telefaks aparate, koji je u to doba bio posljednja riječ tehnike.

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply