BAUK NOSTALGIJE KRUŽI IZNAD LIVNA

Nostalgija je pojam koji označava žal za lijepim. Pod lijepo možete svrstati svašta, od lijepe bivše djevojke, preko lijepog auta, do lijepe domovine. Uglavnom obilježava prošlo, nedostupno, a nekad tako drago. Od nostalgije boluju svi koji su, ne svojom voljom, odvojeni od nečega što im je drago. Mornari žale za kopnom, ljubavnici za ljubavnicama, dijaspora za domovinom. Nekada sasvim običan i bezazlen pojam, početkom 90-ih pretvoren je u visokorizičan izraz. Bolje je bilo da vas označe kao teroristu, nego kao nostalgičara. Jer, rekli smo da je to žal za lijepim, od koga ste ne svojom voljom odvojeni. Etiketiranja nostalgijom, bio je najefikasniji obrambeni mehanizam tadašnjih vrlih kolektora, ako bi ih se neko usudio kritizirati u njihovom poslu, ili ne daj bože, ukazivati na greške koje prave.

A kad te etiketiraju kao nostalgičara, onda je sve dozvoljeno. Ti postaješ protivnik novog sustava, neprijatelj koji se treba i mora ušutkati. U to vrijeme, taj pojam je označavao samo one koji žale za bivšom državom. Nije bitno, ako si ti žalio za svojim bivšim radnim mjestom, to nije bilo pravo radno mjesto, nego proizvod yugo komunizma i kao takvo nije vrijedilo ni koliko crno ispod nokta. Nije bitno, ako si konstatirao da više nemaš pravo na besplatno liječenje, opet je to yugo nostalgija, šta ima da boluješ u novom sustavu, dosta je bilo izležavanja i lažnog bolovanja. Kad kažeš da bi ti volio raditi, dobiti posao, radno mjesto, opet si yugo nostalgičar, posao se više ne dobija, njega treba zaslužiti. I tako redom.

Vremenom od ovoga sindroma počinje oboljevati sve više stanovništva, baš onako kako su redom počeli i gubiti neka prava ili privilegije iz tog prošlog sustava. Počinje nam se dešavati razmišljanje tipa: da bog da imao, pa nemao. I to nije više zanemariv broj, to je epidemija. A šta smo to imali, pa sada nemamo, i vrijedi li za tim žaliti. Kako se kaže: ne vrijedi plakati za prolivenim mlijekom, samo treba čekati do sutra, pa opet pomusti. Ali ako prolijevaš iz dana u dan, razum se treba zapitati do koga je. I dokle će, luda krava dozvoliti da je muzu amateri.

Bauk nostalgije kruži iznad Livna. Za čim to danas žale nostalgičari. Za svim i svačim. Od nedostatka ekonomske sigurnosti, pa do banalnih stvari. Od besplatnog školstva i zdravstva za sve, do sigurne mirovine. Od putovnice s kojom si mogao putovati od nemila do nedraga, do nestašica stvari za domaćinstvo, kao što je strani deterdženti, kava, jeans, banane i Rama margarin. Sa nestašicama se izlazilo na kraj. Crno tržište, izleti u Trst, moglo se priuštiti. Radilo se i zarađivalo. Sada kad sve to imamo pred nosom, a ne možemo si priuštiti, jer ne radimo i nemamo novca, e to je pogodno tlo za širenje virusa nostalgije.

U jednu ruku nije ni loša ta nostalgija. Ipak si imao perioda u životu kada ti je bilo, bar naizgled dobro. Za čime će žaliti mlada generacija u skoroj budućnosti. Za roditeljskom mirovinom, koje više nema, kao ni roditelja. Možda za internetom, koji si više ne mogu priuštiti. Za čim žaliti, kad nema baš puno lijepih stvari iz predhodnog života. Za generaciju koja nije imala nedostupnih stvari, zabranjenog voća, biće velika neusklađenost između imao, pa nemao. Jer većinu nisu ni imali, samo su vidjeli da drugi imaju. Većinu nisu ni dijelili, jer su ih drugačije učili, većinu nisu ni proživjeli u stvarnosti, nego virtualno na računaru. Zato neće ni imati za čim žaliti, kao što ima moja generacija.

Josip Dolušić

Komentari