‘Bile vile’ iz Livanjskog kraja

Karmelićanin i etnolog Zvonko Martić bilježi predanja o vilama i narodnim običajima.
Selo Uništa nalazi se na planini Dinari. Do rata ga je naseljavalo oko 200 stanovnika, danas ih je deset puta manje. Planinsko selo je specifično po tome što pripada Bosni i Hercegovini, točnije općini Bosansko Grahovo, ali se do tog sela iz smjera BiH ne može doći.

Put je izuzetno loš, takoreći neprohodan, a ima i zaostalih mina iz proteklog rata. Zato se do ovog sela dolazi iz smjera Hrvatske, iz naselja Kijevo. Iako pripada BiH, život ovog sela je vezan za Hrvatsku.
A, kako je dobilo ime?

Postoje dvije priče koje se prenose sa generacije na generaciju. Jedna priča je da su ljudi kada bi išli u selo iza kojeg nema više sela rekli da idu „u ništa“, a druga je povezana sa prikupljanjem turskog harača. Bio je jedan aga koji je kupio harač, pa kada bi stao na vrh planine i vidio tako malo selo i tako malo kuća, požalio bi se da je njegov trud takav da zbog „ništa ide u ništa“.

Molitva jača od vila
Do ovog sela je došao i karmelićanin, otac Zvonko Martić koji se kao doktor znanosti iz oblasti etnologije i kulturne antropologije, bavi narodnim običajima i predanjima. Tako je zabilježio priču iz ovog sela, priču koja se zove „Bila vilo, vrati moga sina“.

„Bijele vile su odnijele najljepšeg momka koji se ikada rodio u ovom selu. Njegova ljepota je bila takva da do tada takve ljepote nije bilo. Kažu da se mladić zvao Mićo. Njegova majka nije mogla podnijeti to da su joj vile odnijele sina, pa je stalno molila i vapila: ‘Bila vilo, vrati moga sina. Vrati mi moga Miću’. Majka se nije mirila sa sudbinom pa je stalno molila, toliko da joj je molitvu uslišao Bog“, govori Martić.

Majka je izmolila za sina, a oni koji su priču zapamtili i prenose je naglašavaju da je molitva je jača i od vila, a Bog milosrdniji od svakog vilenjskog stvora.

Inače, predanja o tome kako su te vile izgledale, različita su. Jedni kažu da su vile lijepe kako samo vile umiju biti lijepe, a drugi kažu da vile imaju lijepe glave, grudi i ruke, dok su im noge kao konjska kopita. U narodu je ostalo uvriježeno vjerovanje da vile mogu odnijeti mušku djecu, i to najljepšu.

„Ako bi vile odnijele momka i obljubile ga, onda ti momci više nikad ne bi imali želju za curama. Ostali bi djevci – „divci“, priča Martić i dodaje: „Pričaju u selima oko Buškog blata da bi vile i danas imale moć nad momcima da nema blagoslova polja. Jer, otkako su svećenici počeli blagosiljati polja, od tada vile više nemaju moći nego se samo ponekad pojave na izvorima. Kažu da ih na brdu Zavelimu ima sedamdeset i sedam i da ih sve čuvaju vile.“

Kako su se u livanjskom kraju pričale priče o bijelim vilama koje znaju počistiti svo brašno koje mlinar prospe po mlinu i oko mlina, onda je ostala i uzrečica: „Odnile te bile vile“.

Zanimljivo je da vile spominju i oko gradnje svetišta sv. Ive u Podmilačju, u okolici Jajca. To je jedno od najstarijih svetišta, koje i od davnina interreligijsko svetište, jer uz katolike ovamo hodočaste i muslimani i pravoslavni. Narodna predaja kazuje kako su gradnju kamene crkve sv. Ivana Krstitelja započinjali na lijevoj obali rijeke Plive, ali ono što bi se jedan dan izgradilo, drugi dan bi „bile vile“ prenijele na mjesto gdje je i danas ova crkvica. Kao napomena je da je stara crkva porušena u ratu 1990-tih i ponovno izgrađena od istog materijala i po istim mjerama.

Grob na kojem se ljudi mole

Narodna pobožnost se ističe i u ostalim dijelovima ovog kraja. Tako se u selu Korita nalazi groblje na kojem se nalazi jedan grob sa križem kao nadgrobnim spomenikom. Oko njega je postavljeno i manje, neobrađeno kamenje. Za ovo mjesto veže se molitva: „Nakića mladenci, molite za nas“.

Korita su mjesto u općini Tomislavgrad, uz Buško jezero. U njemu je mnogo starijih arheoloških nalazišta iz rimskog vremena i ranog srednjovjekovlja. Međutim, Nakića grob potječe s kraja 16. ili početka 17. stoljeća. Nakići Vojnovići bili su srednjovjekovni duvanjski knezovi koji su se u ranije osmansko doba preselili na područje Mletačke republike i tamo im je priznat kneževski status.

„Nije to groblje o kojemu pričaju kao o kamenim svatovima, već se govori da su tu duvanjski plemići Nakići išli sa svatovima po mladu i Turci su ih pobili topovima sa okolnih brežuljaka. Narod je mladence pokopao u jedan grob i iznad njega stavio kameni križ, dok su ostali svatovi pokopani oko njih i stavljeno je kamenje da se zna da su to grobovi“, priča Martić.

Na ovaj grob dolaze seljani iz sela oko Buškog blata i mole za različite prigode.
„Kada govore o snazi uslišanja molitve kažu da su Nakići moćni kao sveti Ante. Jer, šta god zamole, to im se i usliša“, nastavlja priču Martić.

Mala stvar, velika ljubav

Jedna sretnija priča vezana za svadbeni dan i mladence je priča o kićenoj jabuci. Jabuka je simbolizirala ljubav, i to ljubav mladića prema djevojci.

„U svadbenim običajima u Livnu i okolici pripremale su se tri jabuke: dvije bez ukrasa, ‘golice’ i jedna okićena, ‘kićena’. Jabuka je bila okićena niskom oraha kroz koje se provlačila raznobojna vuna i onda pričvršćivala u jabuku. Naravno, najvrijednije kićene jabuke bile su one u kojima su imućniji stavljali i kovanice. Mladenkina sestra bi iznijela jabuke pred svatove i prije nego bi ih bacila mladoženji, doviknula bi: ‘Drž’ se, svače, kićene jabuke. Mala stvar, velika ljubav’“, objašnjava Martić.

Okićenu jabuku do mladoženjine kuće nosi žena koja prati mladenku.

„Kada mladenka dođe pred kuću, prekriži se, poljubi jabuku i baci je preko krova kuće. Svatovi su uvijek bili nestrpljivi hoće li mladenka biti dovoljno jaka da prebaci jabuku preko krova kuće. Ako mladenka ne prebaci jabuku prvi puta, onda je svatovi bodre, ohrabruju i potiču da ponovno baci. Ako se, ipak, dogodi da ni poslije nekoliko pokušaja mladenka ne prebaci jabuku, onda to čini kuma ili netko od svatova uz stvaranje velike buke i pjevanja da bi se što manje pozornosti skretalo na mladenku. Međutim, kako su mladenke bile na konjima, a kuće i nisu bile toliko visoke, nije se često događalo da djevojka ne prebaci jabuku preko krova nove obiteljske kuće.“

Ove, ali i mnoge druge običaje naroda u Bosni i Hercegovini otac Zvonko vrijedno prikuplja i dokumentira. Pored toga što je redovnik i svećenik, on je i etnolog. Prikuplja etnografsku građu po cijeloj Bosni i Hercegovini, posebice nošnje, nakit i čipku, a istražuje i interreligijske i interetničke komunikacije između Hrvata, Srba i Bošnjaka. Njegov terenski rad je odličnim fotografijama ovjekovječio fotograf Jasmin Fazlagić, a njihove zajedničke izložbe su prikazivane kako u BiH, tako i u regiji, ali i u Europi.

Lejla Hairlahović
https://hercegovina.in

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply