Bošnjačke stranke nikada podjeljenije, 
a hrvatske ujedinjenije

Radikalna kampanja iz političkog Sarajeva koja godinama traje sa sijanjem straha od hrvatske i srpske strane od navodne podjele, te stvaranja psihoze o postojanju urote protiv Bošnjaka, te navodnom nastavku “agresivnih” politika iz Zagreba i Beograda prema BiH, te u suštini traženjem problema samo u dvorištu političke Banje Luke i Mostara, na ovim se izborima vratila kao bumerang u potpunom homogeniziranju drugih dvaju naroda, piše Večernji list BiH.

Posebno je to izraženo u hrvatskome korpusu. Kada se promatraju izbori 2002., kada je Dragan Čović prvi put sjeo na mjesto hrvatskog člana bh. Predsjedništva, potpora njemu i njegovoj politici narasla je čak 30 posto na izborima 2018. godine, što je nezabilježeno na političkoj sceni. Obračun s Hrvatima Prije 16 godina pobijedio je s oko 116.000 glasova, a na izborima početkom prošlog mjeseca dobio je 40.000 glasova više.

Posljednji put kada je jedan hrvatski kandidat imao više glasova na izborima bilo je samo 1998. godine. Čak i da su imali dvojbe koga izabrati na posljednjim izborima, pojava Željka Komšića s kampanjom sijanja ksenofobne mržnje i istodobnog izazivanja straha kod Bošnjaka kako se sprema pakleni plan Dodik – Čović, malo je kojega Hrvata ostavila ravnodušnim. Posljednji izbori doslovno su doveli do mobiliziranja Hrvata koji zbog svoje tri i pol puta manje brojnosti ipak nisu bili u stanju pobijediti mašineriju koju je poticala Stranka demokratske akcije, ali i pojedini vjerski službenici, “intelektualci” koji su projektom “Komšić” nastojali, kako je to stajalo i na jednome od fašistički orijentiranih plakata Demokratske fronte u Tuzli, zabiti glogov kolac Čoviću i Hrvatima, te se tako u konačnici obračunati s ovim narodom.

Kao i svaka takva akcija, reakcija kod Hrvata je bila takva da se stvorilo doslovno jednostranačje, što je jedan od najvećih problema ovoga naroda. Uostalom, HDZ BiH 28 godina pobjeđuje kod Hrvata, što jasno sugerira kako nije riješeno nacionalno pitanje ovoga naroda, pa su mu svaki izbori poput popisa pučanstva. Radikalna kampanja iz Sarajeva u značajnoj mjeri uništila je i višestranačje unutar hrvatskog korpusa jer strah od majorizacije vodi okupljanju u jedan politički “tor”.

Koliko su god ciljali pokušati razbiti HDZ BiH i HNS, upravo su ih Komšić i bošnjačke stranke najviše ojačali. Na srpskoj političkoj sceni, kako se moglo i pretpostaviti, dogodilo se ono što se dogodilo s “hrvatskim projektima” koji su pristajanjem na politiku asimiliranja Hrvata, koju je provodilo Sarajevo, doživjele potpuni debakl. Danas gotovo i ne postoje stranke NHI Krešimira Zubaka, NSRzB Lijanovića…

Naime, koalicija protivnika novoizabranog srpskog člana bh. Predsjedništva Milorada Dodika, okupljena u Savez za promjene koji je predvodila Srpska demokratska stranka (SDS), raspala se nakon izbornog poraza, zbog čega je više utjecajnih regionalnih čelnika ove stranke odlučilo okrenuti leđa šefu te stranke Vukoti Govedarici te najavilo koaliranje s Dodikom, a koaliciju je napustio Narodni demokratski pokret (NDP).

Krimen u SDS-u Pobuna je pokrenuta unutar SDS-a gdje su trojica utjecajnih članova i regionalnih dužnosnika stranke u Bijeljini Mićo Mićić, Doboju Obren Petrović i Sokocu Milovan Cicko Bjelica zatražili da se glasuje o povjerenju predsjedniku stranke.

Istodobno su zatražili da predstavnici stranke razgovaraju s Dodikom o zajedničkom sudjelovanju u vlasti. Ranije je Dodik rekao kako eventualni dogovor sa SDS-om podrazumijeva da na čelu stranke neće biti Govedarica. SDS-ov najveći krimen u očima naroda napravili su ne Govedarica, kojemu se može spočitati neiskustvo ili pak problem jako isfragmentirane stranke, nego nekoliko stranačkih dužnosnika poput Dragana Mektića koji je svojim nastupima pravio više štete stranci nego sve što su iz državne oporbe SNSD-a činili prema Savezu za promjene, te ih se doživljavalo isključivo kao privjesak bošnjačkih stranaka.

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.