Braniteljska priča iz Kupresa iz 1992.

11. travnja 2017., 7:11
Share Button

This slideshow requires JavaScript.

 

09. travnja, dan uoči 25. obljetnice pada Kupresa ekipa Selo Lopatice u posjeti kupreškoj visoravni zapalili svijeće i u tihoj molitvi odali počast svima koji su dali svoje živote za slobodu Hrvatskoga naroda. Obišli smo i župu Rastičevo koje je nalazi u sjevero-zapadnom dijelu kupreškog polja uz prometnicu Kupres – Šipovo tik uz entitetsku liniju razdvajanja.
Specifična je to župa po mnogim stvarima, a ono što se najviše ističe je činjenica da danas u njoj nominalno živi samo jedan vjernik a stvarno zapravo nitko. Župna crkva sv. Ante Padovanskog koja je bila izgrađena još 1927 godine u potpunosti je srušena 1992. Godine 2000 crkva je ponovno sagrađena iz temelja na mjestu porušene crkve. Ali unatoč svemu tome župa je i dalje živa, na misi koja se slavi jednom mjesečno i okupi se stotinjak vjernika.
10.travnja 1992. godine kad je padom Kupresa završena na tragičan način bitka za Kupres ,ujedno označava i početak bitke za Livno. Jer samo tri dana nakon pada Kupresa Srbi su udarili na prijevoj Koričina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bici, na Rujane i Čelebić.S jednostavnom idejom – ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve.

Donosimo svjedočanstvo Stipe Grgića o borbama kod Rastičeva i Zlosela.
Jutro je počelo kanonadom pucnjave iz pješačkog oružja i puškomitraljeza. Nas devet bili smo određeni da idemo zamijeniti one na prvoj liniji, sa zadatka izviđanja i javljanja.
Iz pravca Kupresa odjekivalo je teško oruđe kao i iz pravca Malovana, a borbe kod Blagaja i Rastičeva su od ranog jutra neprekidne. Uzeli smo svi potrebnu nam opremu i pošli obilaznim i sigurnijim putem na rovove.
Uz put smo naišli na naše minobacačlije , spremali su se za okršaj. Nešto su se zezali i upravo su pripremu privodili kraju. Bila je to posada koja će nešto kasnije izginuti, svi do jednoga. Među njima je bio i moj brat Željko (1967.
Podjelili smo se u dvije grupe, lijevo su otišli:
Pavić, D. Akrap, Brko, M. Dumančić,
Desno smo otišli: Sepo na PM. Buljan, Čika i još A. Pavić i ja.
Mi smo imali stanicu ali lijeva nije.
Ušli smo u rovove i čekali. Neposredno poslije toga, po selu Rastičevu je otvorena žestoka paljba. Granate su padale kao kiša, od deset sati u jutro pa do predvečer. Tom prilikom su pogođene mnoge kuće, crkva u selu i mnogi osobni automobili. Naša posada minobacačlija je uspjela ušutkati neprijatelja ali za kratko. Oko jedan sat su počeli nas tražiti.
Oko pet sati je stigla naredba o povlačenju jer , i mi smo to vidjeli, četnici ulazili u Rastičevo.
Na crkvu su izvjesili zastavu i odmah počeli pljačkati kuće odvozeći imovinu, osobne automobile i traktore. Pucnjava se malo stišala i mi smo taj trenutak iskoristili za povlačenje.

Tom prilikom su poginuli moj brat Željko, M. Tokić, N. Svalina, a bilo ja više ranjenih. Oko dvadeset sati smo se povukli u Zlosela. Tu smo ja i brat mi Petar oslobođeni dužnosti da bi se odmorili i pribrali. Sjećam se da su neki... momci otišli u planinu pa će u Bugojno.
Dan koji će mnogima vječno ostati urezan u srca, dan kada je za kratko vrijeme jedno selo zbrisano sa lica zemlje, dan kada se oblak sumornih crnih slutnji spustio na kuprešku visoravan i od nje suluda srbo-četnička soldateska načinila pakao na zemlji. Ipak, duh i snagu Zloseljana nikada neće uništiti.
Svanulo je prohladno jutro, tek po neki pas na ulici, slučajni šum vrata i po neka vatra na ognjištu svjedoče da selo nije prazno. U skloništima živost, kuha se jutarnja kava i doručak za žene i starce i vojnike koji ih čuvaju. A onda oko 6.30, zaglušujuća buka, na licima ljudi strah, iznenađenje i crna slutnja. Mnogi ne mogu vjerovati u ono što se događa. Buka tenkova postaje sve jača, selo je opkoljeno, narod je u stupici, sada na milost i nemilost neprijatelja. Šta raditi? S oružjem koje smo imali ( samo pješačko ) nismo mogli na tenkove. Oko 6.45, ispaljen je prvi plotun po selu. Zasut je hrvatski dom, crkva, škola i mnoge kuće. Po selu su ulične borbe, trešte rafali. Dolje zvižduk metaka a gore razaraju nam domove granatama. S moje strane jedna manja skupina četnika pokušava se probiti u selo , sreća,moja PAP-ovka me dobro sluša, uspijevam ih zadržati. Selom počinje drmati samohotka svojim PAM-om krši u prah ono što je već razoreno. Glavu je sve teže dići. Užas Već tri sata se tučemo sa četnicima, pomoći niotkuda. Nema se gdje skloniti, tenkovi haraju, granate sustižu jedna drugu. Jedina misao je kako se probiti kroz obruć, kako izvući narod. Svi naši pokušaju su uzaludni i oko 13 sati oko nas je zatvoren obruč i uviđamo bezizlaznost situacije. U tom periodu sa ono nešto malo protuoklopnog smo uspjeli uništiti jednu samohotku, kamion tenkovskog streljiva i oko šezdesetak četnika.
Ipak smo se spremili za proboj odlučni da nećemo živi u njihove ruke. Veza već 2-3 dana ne radi. nismo znali šta se dešava u Kupresu. Jedina mogućnost izlaza bila je u smjeru Malovana, koji je još, po našem sudu, u našim rukama, ako uspijemo probiti obruč.
Nije se u tome trenutku našao nitko od zapovjednika ili pak od političara iz organizacije obrane da nas obavijesti o stanju. U obruču je stotinu ljudi, staraca, žena i djece. Panika i strah su već uveliko zavladali. Žalosno je vidjeti te ljude, nemoćne i same, a još žalosnije žalosnije i bolnije to što im ne možeš pomoći.
Nikada mi neće biti jasno kako to da u Zloselima, nakon tri dana borbe, ima još civila, kako to da su tenkovi ušli u Zlosela, a niti jednog glasa od naših…
Ta i još mnoga pitanja neka na duši nosi organizacija.
Uvidjevši kako izlaza nema, više ni pucati nismo smijeli a kamoli krenuti u proboj, jer sada su nas već mogli ucjenjivati civilima, pobili bi ih. Posakrivali smo oznake HOS-a i oružje ali smo kod sebe zadržali po bombu. Sve su nas postrojili. Ta lica i cinizam nikada neću zaboraviti……

Share Button

Komentari

JOŠ IZ KATEGORIJE HBŽ


...