BRANKO PENJAK / Bekanova pogibija

ŠKRINJA ORLOVAČKIH USPOMENA

Crtica prva – BEKANOVA POGIBIJA  (Posvećeno učitelju Pavi)

Tužnu i poveću dječju nevolju imao je Tomašinov rođak Pavo. On je u Orlovači čuvao stado od dvanaest ovčica. Takve ovčice šiljezima zovu.

U svom malom stadu imao je i jednog mladog umiljatog, odveć pripitomljenog i na nevine borbe spremnog ovnića. Zvali ga Bekanom. Bekana je bilo lako dozvati, dati mu malo kruha, ali i  na borbu izazvati.

Dječaci su zauzimali  borbeni stav tako da mu netko izazovno svoju stražnjicu okrene. Mladi ovan bi se natraške vraćao, zalet uzimao i pojurio. Pastiri bi tada u zadnji tren guzicu sklanjali, izmakli se u stranu i smijali se ovniću ispred kojeg u zadnji tren pobjegli.

Umirivali ga tako da su mu nešto od svog zalogaja nudili. Ponekad bi Bekan Pavu iznenadio i kad bi se Pavo u neku čobansku igricu upustio, on bi mu s leđa prišao i bubnuo bi ga u leđa. Iznenađeni Pavo bi jauknuo, tražio štap da ga udari, a vršnjaci bi se smijali i Bekana opet na borbu izazivali.

Jedne rane jeseni, kad je Bekan malo stasao, kad su pale prve rujanske kiše i kad se poslije sušnog ljeta trava opet zelenjela, Zvonko i Jozo iz brinjskog zaselka Bandovića su dovela svog odraslijeg ovna i dvanaestogodišnjeg Pavu nagovorila da se ovnovi u dvoboju okušaju.

Pripreme bile i svečane i brižne, pa ih odveli na travnjak na kojem su često za loptom trčali, na kojem nije bilo kamenja. Bitka ravnopravno započela. Mladi Bekan se dosta izmicao, pa odlučno u sudar kretao.

Pri prvom sudaru čela i rogova luk je napravio i na nogama ostao. Dva puta se ravnopravno sa starijim ovnom sudario, a treći sudar nije izdržao.

To mu je bio posljednji boj. Pao i nije se micao. Izbezumljeni Pavo se posve izgubio i gorko plakao. Uzalud veću mrvu kruha svom Bekanu davao. Dok je tugovao i u ruci slomljeni krvavi rog držao, Bandovići se sa ovnom pobjednikom dali u bijeg.

U toj nevolji Pavo i Tomašin su Boga u pomoć zazivali i uzalud očekivali da se Bekan osvijesti. Uskoro stigao stariji Pavin brat Tvrtko i preneražen kući otrčao i tužnu vijest odnio. Uplakan se vratio, jer mu otac  pljusku dao.

Tvrtko se pravdao da on nije ovnovski boj zametnuo. Govorio je kako ga otac nepravedno kažnjava, pa u ljutnji prijetio da će on Pavu istući. Ipak, kad je na orlovački brijeg stigao, nije ga kaznio, jer je vidio da Pavo odveć tuguje, da bolno plače i jeca.

Prenio mu poruku da mrtvog ovnića kući ne dogone, da ga gdje god znaju sklone. Udružene dječačke ruke donijele su i mačklin i motiku, i ovnu su plitki grob iskopale, grob u kamenjaru kamenim pločama skrile i od dva štapa križ mu napravile. Sljedećih dana su uočili da orlovi kruže iznad Orlovače, da žele doći do Bekanovog groba.

Crtica druga – PAVINA OMICA

Budući da je trinaestogodišnji Pavo bio najmlađi od petoro braće, njegova je zadaća bila čuvanje desetak ovaca, a često i krave Žutulje. Novu zadaću je dobio jedne srijede kad je ćaća  kupio i omanju kobilu.

Kobila je bila troma i lagano se kretala, a nitko nije vidio da je ikad trčala. Bila odveć mirna, jer je bila ždrijebna. Računao Pavin ćaća da će kobila na svijet ždrijebe donijeti, da će ga lako uzgojiti i da će poslije toga kobilu i ždrijepe prodati i neku dobit imati.

Računao je i da bi mogao ždrijebe i zadržati. U to vrijeme, a to je vrijeme desetak godina poslije strašnog svjetskog rata, livanjskom siromašnijem težaku najvrednija životinja je bila krava, a odmah poslije nje važne su bile ovce i mali konj domarac.

Nije bilo kuće na Brini koja nije imala kravu, te po nekoliko ovčica, ali i po desetak kokošiju, a bolje stojeći su držali i roktavu svinju. Siromašniji svijet u gradu je držao po jednu ili po dvije koze. Krava je djecu hranila, ovce se janjile i godišnje bi bar jedno muško janje završilo u pečenci.

Konj i zaprežna kola su bila odraz boljeg imovnog stanja, jer bez konja se nije mogla ni njiva orati, ni sijeno u pojatu dotjerati. Volova i volovskih kola nije bilo i mogla su se vidjeti jedino u gradu za vrijeme velikog Petrovdanskog sajma.

Konj domarac se u radu pokazao uspješnijim od volova, a oni seljani koji su imali dva konja obično su imali i veći grunt i više čeljadi u kući. Većinu livanjskih volova pozobao je rat, a osobito partizansko oslobađanje Livna.

Partizani bi dali potvrdu da su izuzeli vola ili neku drugu životinju i rekli bi domaćinu da čuva cedulju, jer će im narodna vlast jednog dana dati naknadu. Naknade se nikad nisu davale, a Tomašin je viđao Mirkišu iz Vidoša koji nije mogao prežaliti svoja dva vola i zbog toga je kucao na vrata općinskog Komiteta, pokazivao cedulju o izuzetim volivima.

Uporan bio i tražio obećanu naknadu, pa zbog dosađivanja je dospio i u zatvor. Postao ljudima smiješan i kad bi prolazio pored garaža i radionica DASP-a (Državnog auto saobraćajnog poduzeća) izrugivali mu se neozbiljni mehaničari i vozači.

Kad je Pavo imao trinaest godina oždrijebila se kobila. Pročula se radosnu vijest na Brini, a to je bilo uoči Uskrsa. Pavo i tri mlađe sestre i nešto stariji Tvrtko su svako malo vremena trčali do pojate vidjeti što radi ždrijebe.

Ushićenju nije bilo kraja. Kobila bila brižna, a crno ždrijebe imalo velika lijepa dva oka. Pavo i nešto stariji Tvrko mu pomagali da dođe do majčinog vimena. Tri mlađe Pavine sestre se ustrčale i prijateljicama javljale veliku novost.

Činilo se da se ždrebetu obradovala čak i krava Žutulja. Nije bila ni zavidna ni ljubomorna što svi pokazuju veću pažnju ždrebetu negoli su je pokazivali njenom teletu.  Žutulja je svake godine znala tugovati, jer bi zarana bez svog teleta ostala.

Tele bi joj odveli i prodali i prije negoli bi prestali mlijeko sisati. Ždrijebe se slobodno po štali šetalo, izlazilo iz štale i šetalo dvorištem. Žutulja bi ga ponekad svojom jezičinom umivala. Ono se posve na djecu naviklo i s njima se igralo.

Kada je malo poraslo, Pavo se o njemu najviše brinuo. Vodio kobilu i ždrijebe do zelenih žabljačkih obala i uživao u tome kako ga životinje prate, kako razumiju njegove zapovijedi. Kobila bi mirno pasla, ždrijebe bi ponekad trčalo i oko kobile pravilo krugove, a kad bi se naigralo i primirilo i malom majčinom vimenu glavu je pružalo.

Kobila bi tad prestala pasti i čekala da ždrijebe svoj sočni obrok podoji. Bili su to lijepi i sretni trenuci njihovog življenja. Pavo je tada imao vremena s drugim dječacima za loptom trčati i galamiti. Pred večer bi se zadovoljan kući vraćao i poslije večere rano bi na svojoj maloj slamarici slatko zaspao.

Već sljedeće svoje proljeće ždrijebe se promijenilo, poraslo i vidljivo bilo da je mlada umilna omica. Tog je proljeća omica bez majke ostala; majku joj prodali. Pavo se ždrebetu posve posvetio, ponekad bi kruha skrivečki iz kuće iznosio i omici davao.

Ždrijebe dobilo i ime i zvali ga Gara Omica. Vragolasta sestra Mira nekoliko puta pokušala ju zajahati i kad se činilo da neće uspjeti, ipak se popela. Omica stajala na mjestu i penjanje na njena leđa shvatila kao igru.

Pavo je sve češće na pašu vodio i kravu Žutulju i Omicu. Jedanput dok se s vršnjacima u nogometnu igru posve unio Žutulja mirno pasla, a Omica se iz vida izgubila. Tražio Pavo pogledom, tražio iza žbunja velikog Karabunara, zagledao u grmlje preko rječice, pa zašao i niže od drugog žabljačkog mosta, zašao među kuće Pavića, Tota i Šarića, a Omice nema, pa nema.

Otrčao do velike bašte Mate Kaića, prešao preko zadružnih njiva i kad ju nije našao otjerao je Žutulju kući i pozvao Tvrtka u pomoć. Trčali i tražili, a onda im netko rekao da se iznad mosta u vrbovom gustišu i blatnoj šaši zaplela.

Našli ju klonulu. Vidljivo je bilo da je ozlijeđena. Otkrili da joj za rep žicom bila zavezana stara željezna kanta. Teško bilo kantu odvezati. Teškom mukom joj strah razbili i iz vrbovog gustiša ju izvukli.

Oprali joj blatnjave dijelove tijela, Preveli je preko vode na obalu Karabunara. Nemoćno se kretala, a izranjene noge joj krvarile. Kad su je izveli na čistu ledinu malo je stajala, a onda je umorno klonula i na ugaženi puteljak legla.

Posve je iznemogla. Pojavio se i poljar, zastao, pa rekao da joj nema spasa. On je vidio kud je bila zalutala, kada je među kuće u donje selo zašla. U jednu je baštu ušla i bila teško kažnjena..

Često bude da blaga pitoma stvorenja privučena nekom ljepotom neoprezno zakorače na tuđi prostor. Omicu je zalutala i ušla u tuđi vrt. Prvi pogrešni korak bio je koban i dobila je kaznu koju nije preživjela.

U svom dvorištu i u svojim dvjema baštama ona je bila voljena princeza, a kad se od svog pašnjaka prvi put udaljila, u nevolje je upala. Nabasala je na opakog domaćina. Pavo je saznao da je jedan surovi domaćin Gari Omici za rep privezao staru željeznu kantu.

Bila vidljiva i masnica na leđima, jer ju jako surovi čovjek štapom opaučio. Očito je uživao u njenoj nesavladivoj nevolji. Kanta ju je po nogama udarala, saplitala ju, pa joj zapinjala, i zbog kante klecala. Nekoliko puta je pala, dok nije do riječne obale stigla, a uz obalu na crni vrbovi panj zapela, rebra ranila i u blatnjavi gustiš se strovalila. Zaglibila se.

Čuo je Pavo da je surovi domaćin na duši imao još većih i još težih grijeha. Čuo je da je u ratu obilazio kuće onih žena koje su ostale bez kućnih starješina i tobože posuđivao ono što mu je za oko zapelo, a to nikad nije vratio.

Nakon Omičinog stradanja opaki čovjek  je još dugo živio i Pavo ga nije volio ni na putu sresti, a kad bi negdje ugledao lijepu mladu životinju prisjećao bi se svoje Omice i tužnog njenog stradanja. Spominjući tu uspomenu on se čudio se da je opaki čovjek umro naravnom smrću.

Jedanput mu je jedna Stana iz Velike Uvale rekla da je opaki susjed umakao ljudskom, ali da neće umaći Božjem sudu, a Pavi sve to izgledalo kao uboga uzaludna nada i da takva nadanja imaju  samo oni koji za pravog prijatelja nemaju nikoga osim Boga.

 Crtica treća – Krava Rumova i Tomašinova velika nevolja

Brinjani su u Orlovači doživljavali zgode i nezgode, a neki su se iz orlovačkih dolaca vraćali noseći motike i zagledajući žuljeve na rukama. Muškarci su nosili kose i vodire s brusovima i vraćajući se često su osjećali bol u ramenima i u leđima.

Nagrada za taj žuljeviti rad su bile vreće izuzetno ukusnih krumpira, leštre ljutog bijelog i crvenog luka, posude pune sitnog graha. mirisno sijeno od pokošene trave. Pastiri i pastirice nisu krili svoje zadovoljstvo koje im je Orlovača pružala, posebno kad bi se ovce i krave dobro napasle.

Život pastira je imao nešto bezbrižno idilično, a ponekad ih pratile i neke nezgode. Brinjani i Žabljačani znaju da njihova Orlovača čuva mnogo svakojakih tajni, gorkih, ali i slatkih i mnoge se nikad neće otkriti. U životu mnogih pojedinaca djetinjstva su najljepše životno doba. Pamćenja su škrinja puna uspomena. Uspomene se nose cijelog života, a neke se nikad ne zaboravljaju.

Tomašin je imao mnogo svojih bolnih i radosnih uspomena. Odrastao je bez oca i u Orlovači bi ponekad plakao što ga nema. Otac je poginuo zadnjeg dana rata. Među vršnjacima nije bio jedini dječak bez oca, jer su nekim dječacima očevi ubijeni tijekom rata, a nekima poslije rata.

Njegov otac je poginuo, a da nije saznao da mu se rodila i kćerkica. Imala je šesnaest dana kad je postala ratno siroče. Tomašin je svoje bolne uspomene potiskivao u zaborav, a radosnim dopuštao da ga poput blagog povjetarca zapljuskuju.

Jedan događaj  je nazvao gologuzim i on mu je ostao u sjetnom sjećanje. Za nevolju u kojoj se našao krivcem je proglasio svoju kravu Rumovu, sitniju kravu domaće pasmine.

Za Petrovdan bi se u Livno slili trgovci sa svih strana i mati mu je taj veliki livanjski dan obilježavala kupnjom nekih drvenih igrački, a jedne godine je kupila i zanimljivu zviždaljku i dva lijepa svjetloplava šorca.

Zbog zviždaljke se pokajala, pa bi je uzimala i skrivala. Šorcevima, tim laganim odjevnim predmetima, što kratke hlačice zamjenjuju, Tomašin se silno obradovao i trčao do strine, te strini i njenima pokazivao dobiveni dar.

Jednog  dana je u svoj orlovački raj, u svoj Veliki dolac na pašu otjerao kravu Rumovu. Tamo je još bilo trave, jer ju kosa ujaka Ivana nije mogla svu pokositi. Ne sjeća se je li tada imao devet ili deset godina.

Trčao je po pokošenoj ledini, zavirivao u gnijezda u žbunju, pazio da šorc ne podere, da ga ne uprlja, pa ih skinuo i gol golcat do kestenova stabla dotrčao. Uzverao se u krošnju i na jednoj prikladnoj grani sjedio.

Dok se među granama krio i očekivao da bi neka ptica mogla zalutati i na grane se spustiti, kravica se primakla šorcu i svojski ga žvakala. Grizla ga svojim ravnim zubima. Kad je to ugledao, kao vjeverica se s grane spustio, dotrčao za rog je držao i pokušao spasiti dragocjeni prtrovdanski dar.

Rumova je visoko digla glavu, okretala se i nastavila žvakati. Po leđima štapom je dobila višeputa, al’ šorc nije ispuštala. Predvečer se sama kući vratila. Tomašin ostao gol golcat i vidno bilo da se našao u nevolji.

Okretao se na sve strane i gledao ima li koga u blizini. Ponovno se vratio do kestena, ubrao manju lisnatu granu i prikrivao golotinju. Dočekao zalazak sunca, te se u sumrak potočnim jarkom prikradao selu i svojoj kući.

Teško se bilo bosim nogama kretati potočnim koritom, jer su ga jesenje, zimske i proljetne vode izrovale. Tamo gdje je trebalo zaobilaziti prepreke, pomagao se rukama i ponegdje se provlačio ispod granatog grmlja.

Bilo još toplih stijena, a neki dijelovi potoka bili baš prikladni za skrovišta, pa ih nastojao zapamtiti, poželio do njih opet doći. I neke ptice skrivačice je iznenadio i obostrano su se međusobno  uplašili.

Kroz dio potoka zvani Podjeljak, u kojem je bilo neobilježeno stratište ubijenih livanjskih učenika i njihovih očeva, sretno je prošao, ali se na jedvite jade kroz šiblje gornje fratarske bašte provukao. Stigao do seoske brinjske ćuprije i fratarske štale.

Kratko se krio osluškujući glasove i korake. Potom se još stotinjak koraka verao koritom presušenog potoka, a onda gol golcat trčao preko okrajaka, preko tri brinjske livade i domogao se kuće. Mati mu se već bila zabrinula i zasigurno se pitala što ga već nema, a posebno zbog toga jer je Rumova stigla.

Majčino uho sve je čulo, a oko sve vidjelo i na tren ga gologuza zapazila. Vidjela ga kad je kao mačak bez plavog šorca u kuću uskočio. Hitro našao drugi šorc i obukao ga. Mati stala na vrata i propitivala ga što je gol golcat utrčao, da se slučajno nije uneredio. Kad joj je svoju nevolju otkrio, kad je Rumovu krivcem proglasio veselo mu se smijale, a smijala se i četiri godine mlađa sestra.

Tomašin pamti svoju kravu Rumovu, pa je pod stare dane stavio njenu sliku na zid brvnare. Sam ju je nacrtao i stavio ju pored članova obitelji, jer je u Rumovi vidio i još uvijek vidi važnog člana svoga nekadašnjeg kućanstva.

Rumova je kući darivala obilje darova; mlijeka bilo napretek, a od mlijeka svaki treći-četvrti dan dobivao se maslac i mlaćenica. Bilo mlijeka i za prodaju, pa je dva litra nosio Atkinoj supruzi učiteljici Đemili, a jedan litar mladoj učiteljici Sadiki.

Lijepa povisoka učiteljica, zvali su je Dizdarovom, je čekala da joj se muž vrati iz zatvora, a ponekad je naručivala i svježeg maslaca. Učiteljica je hvalila Rumovino mlijeko i maslo, a mati bi joj ponekad kao dar slala i mekane ukusne provare,

Govorila je mati da učiteljica jedanput mjesečno može mužu u pržunu odnijeti manji paket i da joj maslac treba za kolače, a provara za pitu. Pošto nije znao što je pržun Tomašin je pitao majku je li to bolnica ili je to gradilište.

Mati se gorko osmijehnula i rekla da je to i jedno i drugo, da je to zatvor u kojem se i boluje i teško radi. Također je rekla da je učiteljičin muž iz ugledne obitelji i da je u zatvoru, jer se bavio politikom..

Rumova je svake godine kuću obnavljala, jer bi se otelila, a kada bi tele bilo prodano, mati je dugo računala što sve treba kupiti. Tad bi se kupilo malo krmešce, mala roktava svinja i ono bi posebno uživalo u hrani u koju bi ulili Rumovinog mlijeka.

Za krme se brala trava zvana slatkovina i Tomašin bi često donosio ubranu slatkovinu i mati bi ga zbog toga pohvaljivala. Sve te uspomene su bile razlog zbog kojega je Tomašin Rumovu doživljavao kao člana kućanstva.

Kad je otišao na fakultet mati je ostarjelu Rumovu morala prodati, jer ju nije imao tko na ispašu voditi. Prodaja Rumove Tomašina je silno rastužila, a još tužniji je bio kad je čitao majčino pismo u kojem piše da se Rumova nakratko kući vratila, da je od drugog gospodara pobjegla .

O posljednjem rastanku mati je nerado govorila, jer bi spominjala svoje i Rumovine suze. Govorila je da je od Rumove oprost tražila što ju prodaje i da su je slike  Rumovinih suza dugo pratile.

Bila je uvjerena da životinje tuguju kao i ljudi, da krava može plakati, da životinje imaju dušu koja boluje. Tomašin je slušao i priče kako lovci ne mogu gledati ranjenu srnu i njene suze, te je i to potvrđivalo istinu o duševnoj boli životinja.

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply