BRANKO PENJAK / Livanjska dična škola Obrtnička / Srednja strukovna škola / ŠUP

Smještena je u velikoj raskošnoj zgradi što ju je kršćanska carevina Austrougarska kao dar Livnu 1886. godine sagradila, pa petnaestak godina potom uz zgradu izgradila još dva krila s četiri učionice i četiri male prostorije.

Obrtnička škola ljepotom svog zdanja još uvijek privlači mnoge poglede, kako njenih nekadašnjih učenika, tako i njihovih roditelja. Turisti je rado posjete, jer je u njoj radio veliki lučonoša slobodarskih ideala Silvije Strahimir Kranjčević.

Još u vrijeme kad su učenici na glavi nosili kape sa škriljacima i crvene fesove osmanlijske u njoj su se školovala livanjski đaci i učenici iz drugih susjednih mjesta.

Dvadesetak godina poslije Drugog svjetskog rata na pročelju je imala ploču sa stihovima pjesnika za kojeg se zna da je duhom bio silan, da je sanjao vrijeme kad se čovjek neće klanjati „ispred tašta ništava gotovana“.

Njegovi stihovi:

”Trgaj gvožđe s pluga,

pa zaori polje što slobodom rađa”

kao i pjesme

Radniku, Iseljenik, Gospodskom Kastoru, Moj dom

a i druge pjesme su bile pjesnikov poziv na borbu

za klasna i nacinalna i ljudska

prava svih Hrvata

i svih onih koji su imali sličnu ili istovjetnu sudbinu.

Zanimljive su činjenice da se Livnjani nisu velikom pjesniku dostojno odužili, pa za Kranjčevićev spomenik u Sarajevu su samo 26 zlatnih kruna prikupili, a Kladanj prikupio 27, Trebinje 30, Tomislavgrad (Županjac) 34, Hrvatsko pjevačko društvo Vukovar 50, malo Nevesinje 15, dok je Split grad dao 200, Zagreb grad 500, Matica hrvatska 500, a Zemaljska vlada u Sarajevu 1500.

I nije to sve, jer je bilo i drugih priloga, pa među mnogima i književnika Ivana Tavčara koji je poslao 50 kruna.

Poslije posljednjeg agresorskog rata, kojim se htjela ostvariti bolesna ideja ekspanzionističkih umova, ideja zvana „Zaokružena Velika Otadžbina“, na pročelju školske zgrade više nema „stare bijele ploče“ i borbenih stihova o gvožđu. Na novoj crnoj mramornoj ploči upisan je optimističan stih istog lučonoše i vizionara vijeka koji grmi, vijeka koji  slobodu nagoviješta, vijeka oslobođenog čovjeka:

           I tvoja sunce ogrijat će vrata

                              Da, i ti svoje prebolit ćeš jade

                                           i puknut zora slobodi Hrvata”.

Stihove je odabrao i predložio djelatnik škole (B. P.), a lik pjesnika uklesao učenik škole veliki umjetnik Ivica Vlašić. Djelatnik, koji je predložio zamjenu ploče i stihova, se očito nadao boljoj budućnosti, boljim boljim vremenima.

Nadanje se ispunilo i bolja vremena su uistinu stigla, a najbolja za skupine udruženih i uvezanih Livnjana. Većini Livnjana su donijele slobodu da šalju djecu da u tuđini traže kruha, da zaborave da će im udruženi uvezani omogućiti povratak u obiteljski život na livanjskoj visoravni.

Livno, livanjska visoravan i veliko kraško polje su tamo gdje sa svih strana stižu mirisi planinskih pašnjaka, tamo gdje teku tri rijeke ponornice, tamo gdje su ognjišta i grobovi i davnih njihovih predaka, tamo gdje sunce najprije obasja vrhove Cincara, Jelovače,Tušnice i Kamešnice i gdje često i danju na dragom plavom livanjskim nebu bude vidljiv putnik Mjesec.

Na sadašnju obnovljenu raskošnu zgradu moglo bi se staviti još nekoliko ploča, a  govorile bi o burnim promjenama. Na jednoj ploči bi potrebno bilo napisati da je nekad bila trgovačka škola, pa pučka, potom niža i viša realna gimnazija, zatim zanatsko-šegrtska i obrtničko tehnička.

Napisati da je doživjela da se u naše dane u njoj školuju tehničari elektro i strojarskih struka i kuhari, i mehaničari, i turistički djelatnici, kao i medicinske sestre, medicinski tehničari, farmaceuti i oni koji će raditi na računalima.

Jedna ploča bi podsjećala na stradanja Livnjana tijekom Velikog svjetskog  rata, pa bi pisalo da je prve godine tog rata škola bila puna nevinih Livnjana, koji su u ime odmazde odvedeni da bi u podzemnoj tmini završili.

Treća ploča također bi bila posvećena nevinim Livnjanima, onima što su ih po kućama lovile tanke puške šumskih ratnika i u ime odmazde bez optužbe i provjere vinosti i nevinosti u školskom dvorištu i školskoj bašti kundacima i metcima usmrtili.

Bolna bi bila i ploča na kojoj bi bila priča dvojice dječaka preživjelih koji su u kolovozu druge ratne godine drugu odmazdu za prvu odmazdu preživjeli. Dva dvanaestogodišnja dječaka iz Priluke su u školskoj bašti kod prve mitraljeske vatre od straha među mrtve pokošene Livnjana pala, te su potom u sumrak do crkvenog grmlja puzala i poput vjeverica u gustiš se skrila.

Skrili se da bi smrt izbjegli. Kad je stigao mrak, a mrak je bio njihov spasitelj, oba su se skrivečki iz grmlja izmigoljila, te bježala i zahvaljujući strahu i brzim drhtavim nogama su našla spas. Kad su postali sedamdesetogodišnjaci o svojoj sudbini su istinu svjedočili, jer do tada to nisu smjeli.

Znaju oni da je bila odmazda i u prosincu iste godine i da ju počinila vojska koja nije uspjela osvojiti Kupres. Ta vojska velike gubitke imala i u Livnu osvetu počinila.

Školska zgrada pamti svašta. Pamte Livnjani da su na njoj bili vješani različiti barjaci i natpisi i da je njeno pročelje bilo ukras društvenih promjena. Pred školom se poslije velikog drugog rata razvlačila harmonika i uz pjesmu igralo kolo i spominjan ‘Lolo’.

Ako se vratimo prvim godinama školskog življenja, onda saznajemo da su u njoj radili i ugledni prosvjetari iz dalekih i bližih krajeva. Jedni slavni postali, a neki su po kazni dolazili i odlazili. Bilo ih koji svoju stručnost nisu mogli ni znanjem ni potvrdama dokazati, ali zbog toga, jer su bili podobni, nisu otkaze dobivali.

Učenike obrtničkih, ali i drugih zanimanja u raznim vremenima stizale su i fizičke kazne. Među stare zaboravljene kazne spadala je kazna šibanja. Nije bilo bezazleno dobivati šibe po turu, po stražnjici.

Kažnjeni učenik bi se naslonio glavu na sagnuta leđa drugoga učenika, omogućio bi da mu stražnjica bude dostupna šibama. Osim tog šibanja dijeljene su šibe i po dlanovima. Dugo bile u uporabi kazne po dlanovima i prstima, a dobivane su i ravnalom, a nekad i drvenim metrom.

Učenici čak dobivali zadaću da prave metre od drvenih šipki i ostavljali ih u školi. Učenike se potezalo za uho i za kosu ispred uha, jer tu najviše bude bola. Jedna od kazni je bila ostajati gladan u reštu.

Pljuske po licu su se dijelile sredinom dvadesetog stoljeća. U novije vrijeme nema fizičkog kažnjavanja, nema šiba ni ostajanja u reštu (ćošku). U naše dane učenike kažnjavaju isključivanjem iz škole i sniženim ocjenama iz vladanja. Sve škole, pa i osnovne imaju obuku iz pušenja.

Puši se u klozetima i u grupama u školskom dvorištu. Epidemiju pušenja pušači nazivaju suvremenim trendom življenja i uživanja. Nekim učeničkim roditeljima se čini da se nigdje toliko ne puši kao u dvorištu dične škole obrtničke.

Velika stara školska zgrada je zapamtila vladavinu uglednih i neuglednih direktora. Prvi koji je poznat i priznat kao autoritet vrijedan štovanja bio je gospodin Stipe Marković. Bio direktor u vrijeme kad je škola bila trgovačka.

On dugo djece nije imao, pa velikodušno velikog mladog Kranjčevića jedno vrijeme udomio. Priča što je išla od uha do uha najjadniji Livnjana nije mimoišla ni velikog pjesnika (takve priče Livnjani zovu tračem i klevetom i po tome su mnogi znani ) i govorila je da je njegov pjesnički zanos zahvatilo i direktorovu suprugu.

Velika je zima bila kad je brinula o promrzlom pjesniku, promrzlom od livanjske bure i mećave, pa da bi pjesnika ugrijala malo mu u krevet legla. Liječila i izliječila pjesnika, a i svoju neplodnost. Taj trač su neki i zapisali u svojim traganjima o životu pjesnika Kranjčevića.

Veliki Silvije Strahimir je u toj školi imao velika pjesnička nadahnuća, ali i velika klonuća. Nekad tjednima ne bi uzimao pero u ruku, s učenicima bi se družio, osvajao planinske vrhove i riječne obale, a onda bi se desilo da bi po svu noć pisao i pred svijećom sjedio.

Dok je o Mojsiji mislio i misli iz duše na papir prenosio, glasno je s Bogom razgovarao. Molećivo doživio Mojsiju kako Boga zaziva da mu ispuni ljudsku željicu, da mu prokune kletnike pogane, da mu narod iz ropstva izbavi.

Biblija kaže da je Mojsije molio i Boga umolio, a dragi Bog mu put pokazao i razočarenje mu navijestio. Rekao mu da će se gorko razočarati. Veliki Mojsije obasjan nebeskom svjetlošću (pred njim je grm u plamenu gorio, a ni jedan list nije izgorio) je imao susret s Bogom.

Sličan susret je imao i veliki Zaratrustra koji je na svijet došao bez plača, koji je rođen smijući se. Mojsije je zazivao i pozivao Svevišnjeg da spasi narod od ropstva dušmanskog, jer ga veliki Jehova nije za roba stvorio, jer mu Bog nije ugasio iskru božansku.

Stara Avesta, sveta knjiga Medejaca i Perzijanaca kaže da je to tražio i Zaratrustra i bog Ahura Mazda mu se ukazao i dao mu objave kako će se boriti bori za „etiku ispravnog mišljenja, govorenja i postupanja i da traži od vladara kraljeva da slabi i jaki budu pred zakonima jednaki“.

Pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević

Mojsiju je Bog darovao ploče s deset zapovijedi. I Kranjčević je želio doživjeti i doživio viziju i čuo kako Mojsiju silni Jehova govori da zle ne može uništiti, jer ih on stvorio, a među njima ima i pravednih.

Kranjčevića o ropstvu nije morao pogled uprijeti prema narodu židovskom, jer je ropstvo proživljavao i njegov narod i boljelo ga i to ropstvo i klanjanje zlatnom teletu. Boljelo ga što je poltronizam uhvatio maha, jer je bilo odveć mnogo Kastora koji su se masnoj kobasici klanjali, pa iz sitne ili krupne dobiti lica za šamaranje namještali, a slobodu zaboravljali.

Jedan od direktora škole dične obrtničke, u kojoj su se obučile mnoge ugledne zanatlije, zvao se Ismet Maslić. To je bio u vrijeme kad je škola bila zanatska. Zaslužan je za rad dobru obuku zanatlija, ali i za prva šahovska livanjska natjecanja.

Svakodnevno je igrao šah i ljubav prema šahu prenio na nastavnike i učenike. Kad bi došlo do do šahovskih prepirki i ljutnji, on bi ih pošteno rješavao. Uzalud je opominjao vatrenog nekog Božu iz Zabitog Dola i Tvrtka iz Potočana da kao kibiceri ne pričaju, da ne govore poteze, da ne otkrivaju namjere igrača.

Božo bi se pravdao da mu riječ izletjela i relativizirao svoju krivnju govoreći da je šah društvena igra. U sali gdje bi se šahisti sastajali direktor napisao opomenu na tri jezika. Prva bila ”Kibec, kibec, drži gubec!”, druga ”Kiebitz, halt ‘s Maul! i treća slična drugoj ”Gledaj drugog dok igra i ŠUTI”.

Taj direktor je htio biti uzor seljacima i građanima koji su svi redom stoku držali, bogatiji njive po selima imali, pa je u školsku baštu dogonio veliku lijepu kravu simentalku. Njegova krava moderne pasmine izazivala divljenje. Bila je prva iz tuđine u Livno dotjerana visokomliječna krava, prva krava koja je u dvije. Nekad tri mužnje davala po dvadeset i više litara mlijeka.

Posebno je zanimljiv bio direktor Mali Lav, koji je nekad Poglavnikov časnik bio. U vrijeme njegovog direktorovanja školu su pohađali gimnazijalci. Ideološki on se poslije rata preobrazio, morao se preobratiti i crveni kadrovik postati.

Kad se od časničkog vremena pravdao, pozivao se na svoju mladost i poginulog rođaka velikog boljševika, te na mladalačku nezrelost, pa mu grijeh bio oprošten. Ostao je zapamćen i po tome što je šesnaest milimetarski kino projektor za školu nabavio i nastojao učenicima kino predstave davati.

To je opravdavao činjenicom da učenici sa sela ne mogu dolaziti na večernje gradske kino-projekcije, a još više je isticao da je potrebno da učenici vide domaće filmove o šumskim ratnicima. Na prozore najveće učionice stavljani su crni zastori i po sedamdeset učenika bi gledajući film brzo kisik potrošilo i da se ne bi ugušili iz učionice su bježali.

Tko zna dokle bi ta komora bez kisika funkcionirala da se dvije učenice nisu onesvijestile. Kino predstave u pretrpanoj učionici su prekinute i zbog toga jer su učenici odbijali plaćanje prisilnog gledanja filmova. Nisu donosili novac, a netko se na školu filma žalio, pa škola nije više tako novce namicala.

Mnogi Livnjani, a i Ukromir se dobro sjećaju svog gimnazijskog školovanja. Ukromir se sjeća svojih pokušaja da školovanje učini zanimljivijim. Kao vrlo dragu uspomenu pamtio je prvi planinarski podvig.

Rado se sjećao kako je jedne radne subote otkazana bila nastava zbog važnog političkog mitinga. Došao bio veliki šumski ratnik da digne moral narodu, da ih nagovori da njive ne ostavljaju neorane.

Bilo je to vrijeme kad „planska privreda“ nije imala dobrih rezultata, pa narod u mnogim potrepštinama oskudijevao. Petorici svojih vršnjaka Ukromir predložio da ne idu na miting, nego da učine podvig, da osvoje vrh Kunare (Kamešnice).

Gimnazijalci, Ukromirovi vršnjaci su prijedlog s oduševljenjem prihvatili i vrli srednjoškolci: Mirko Vidović i Jozo Krželj iz Bile, Stipe Vrdoljak iz Grboreza, Hrvoja Jolić iz Žabljaka, Jure Bralo iz Rapovina i Branko Penjak Ukromir iz sela Brine krenuli pod planinu.

Stigli do Bile, a Mirko, koji je za svoju pjesmu, poslanu na natječaj u Glavograd (Beograd), dobio prvu omladinsku državnu nagradu, u gradu ostavio fotoaparat. Pjesničkoj njegovoj duši i hrabroj glavi, a posebno izdržljivim nogama nije bilo lijeno u devet kilometara udaljeni grad otići i fotoaparat donijeti. Družini još rekao da krenu uz planinu, da će ju dostići, jer mu pješačenje nije predstavljalo teškoće.

Krenula družina putom kojim ljudska noga rijetko gazi, putom kojim, možda, nikad nitko išao nije. Verali se stramputicama, ponekad se s nemoguće stramputice vraćali zbunjeni, pa se drugom pravcima prema vrhu primicali. Kad su s pola planine ugledali Mirka kako poljem grabi, zviždanjem mu dali znak da ga vide. Da bi ih dostigao, oni ga čekali i odmarali se na stijenama.

Krupni Jozo iz Bile čekanje skratio pričom o savezničkim avionima i govorio da tu negdje u planini leže ostaci. Dva saveznička avioni su iz velike eskadrile, koja je po Fuhrerovim istočnim armijama bombe istresala, na povratku nisko letjela i u Kamešnicu su udarila.

U čekanju se družina podobro ohladila i kad je Mirko stigao, on najčiliji bio i družinu vodio. Umjesto da kuka od umora, on pričao i na smijeh grupu navodio. Na kraju srednjoškolci ”planinari”, koji o planinarenju pojma nisu imali, vrh Kamešnice osvojili, fotografirali se i potom potražili duboko glečersko omanje jezero i čudili se da na vrhu planine toliko vode ima.

Dvije lijepe planinske ptičice nisu pokazivale strah i posve blizu su jele darovane im mrvice domaćeg kruha. Gledala družina druge planine daleke, nazirala more i mjesta po Cetinskoj krajini i uživala.

Planirala družina da će s planine lagano sići, da će se lako vratiti i prilično okasnila. Krenuli stazom iznad vrha Konja, stazom koja je vodila prema Goloj kosi, pa im se učinilo da put mogu skratiti, da se mogu pravo u polje spustiti.

Krenuli nizbrdo i spuštali se kao u ponore. Noć se primicala, a svjetlost dana izmicala. Mjestimice niz strminu morao se spuštao jedan po jedan. Stipe je ostajao posljednji i vikao kad bi se koja stijena zakotrljala i padala pored onih koji su se spustili.

Rasprskavale se stijene, ali nikog nisu dohvatile. Išlo se kroz i preko grmlja. Svi jedni druge pazili i ruke dodavali. Neizmjernu sreću su osjetili i dušom odahnuli kad su na utrtu divlju stazu naišli. Planinska voda stazu stvorila i kamenjem ju označila.

Na tom putu skoro svi su hlače poderali, ali živi i zdravi dokopali se polja. U Budmaliću Branko kasno uvečer kucao na ujakova vrata i probudio ujnu i ujaka. Tu družina dobila vode, kruha i mlijeka, dobila željeni dar.

U selu Bila Mirko i Jozo otišli svojim kućama. Stipe do Bile stigao biciklom, pa se biciklom vratio kući u Grboreze. Kasno u noć preostala se trojka konačno raspala. U Rapovinama Jure ostao, a u Žabljaku se Hrvoja i Branko jedan drugom laku noć poželjeli. Posljednji je stigao kući, spavao do sutrašnjeg nedjeljnog popodneva.

Epilog planinarenja je bio da su se svi morali pravdati u školi, prijetilo im se strogom kaznom. Saznao Mali Lav ”da su neki njegovi gimnazijalci bojkotirali miting i udružili se u grupu”. Raspravljalo se o tome i škola morala pokazati da je politički budna.

Na početku sjednice nastavničkog zbora čitan Pravilnik o kažnjavanju i utvrđivane kazne za takvo vladanja. Na sjednicu okasnio profesor Ljubo Nikolić. Ljubo bio omiljen u školi, a to rijetko polazi za rukom matematičarima.

Bio izvrstan i pedagog i matematičar, a uz to i deficitaran kadar. Prije njega Livno dugo vremena bilo bez profesora matematike i uz neke povoljnosti profesor Ljubo pristao u gimnaziji raditi. Kad je čuo da su neki učenici išli u osvajanje vrha Kamešnice i on se uključio u osuđivanju, prijetio da će ih i on kazniti, jer njega nisu sa sobom poveli.

Isticao značaj planinarenja i kako to ne bi smjela biti privilegija jedne grupe učenika. Na te riječi većina nastavnika blehnula, čudno se gledala, a direktor se uplašio da će izgubiti profesora, pa rekao da se mora sa školskim inspektorom konzultirati. Poslije toga o tom „političkom“ prekršaju nije nitko nikad govorio. Zahvaljujući Ljubi kažnjavanje palo u vodu.

Doskora Ljubo organizirao izlet na Slapove Krke i učenicima se pružila prilika da putuju vlakom zvanim Rera. Rera iz dovezla do Marulova Grada (Splita), da tamo jako pokisnu, te su potom drugim vlakom stignu do Drniša.

Pješice se išlo do Roškog slapa, sunce ih posušilo. Od slapa se ponovno pješice išlo do Skradina. Od Skradina do Krešimirova grada i do Splita unajmljena lađa učenike nosila, da bi se na kraju izletnici autobusom vratili u svoj kraj.

Čitavo ovo hodanje po kamenu izdržala i gimnazijska tajnica. Tijekom pješačenja nije dopuštala da se kolona rastegne i od profesora Ljube tražila da se njena želja poštuje. Grupa koja je vrh Kamešnice osvojila u jednoj šibenskoj gostionici piće naručila i tad su prvi put u životu osjetili okus piva. Nije im se svidio, pa su se digli od stola, a dvojica danguba su to uočila i ostavljenim pivom se počastila.

Ukromir je više puta izazvao srdžbu direktora Lava. Jedanput je to bilo u vrijeme kad je bio vicematurant. U uredu jedne drage Seke učio se kuckati na pisaćem stroju. Seka mu dozvolila i pokazala kako se to radi.

Tom prigodom je napisao neobičnu molbu i ponudu tvornicama bicikla. Bila ponuda da deset gimnazijskih vicematuranata reklamira tvornicu i da na kraju nastavne godine na doniranim biciklima putuju uz obalu plavog jadranskog mora.

Na veliko iznenađenje stigao odgovor iz Tvornice ”Rog” i prihvaćena ponudu. Oduševljenje bilo u školi, a posebno u Trećem B odjelu. Brzo se saznalo za tri ferijalna šatora i priča o vožnji uz more se brzo širila.

Suglasnost morala dati i gimnazija, a onda tu sve zapelo. Budni direktor Lav i još neki drugovi tumačili kako se učenike za ponašanje i tijekom ljetnjeg ferija može kažnjavati, govorio da će grupa krenuti prema zapadnoj državnoj granici i da bi gimnazijalci mogli emigrirati.

Uzalud se neki profesori htjeli pridružiti grupi, grupu voditi, uzalud objašnjavali ljepotu tog putovanja, jer je većina digla ruku da ne odobrava „besciljno lutanje“, „besciljno” upoznavanje ljepote primorskih krajeva. Posebno je bio razočaran profesor kojeg su učenici željeli, uvijek vedri Lalić Blagoja.

Ponukan bujnom maštom svojih učenika direktor Mali Lav pozvao nekoliko učenika i Ukromira da zagovaraju njegovi prijedlog maturantske ekskurzije. Potrebno bilo nagovoriti učenike da svi sudjeluju u zaradi kroz školske radne akcije.

Cilj radnih akcija bio zaraditi novac za ekskurziju. Učenicima plan bio zanimljiv i s radošću prihvatili radove na Poljoprivrednom dobru. Okopavanje, a potom vađenje krumpira nije bio ni težak ni opasan posao. Maštalo se o krajevima kroz koje će se putovati. Prijedloga bilo na pretek, a plan što ga predložio direktor Lav bio najobimniji, pa ga učenici prihvatili. Jednu sumu svog novca su uplatili i učenici, pa stigao željno čekani dan.

Do Splita doputovali su autobusom. Nekima je to bio prvo životno putovanje, prvi izlazak iz livanjskih tijesnih prostora. Kratko se Splitom šetalo, viđen Grgur Ninski i Peristil, te plaža Bačvice. Veselje je bilo prvi put ukrcati se na brod koji je plovio do drevne Raguze, do Dubrovnika. Putovanje trajalo cijelu noć.

Kad se prolazilo pored otoka Brentosa (Brača) i Farosa (Hvara) more se uzgibalo i brod se počeo valjati, pa učenike uhvatila mučnina. Prolazeći pored otoka na kojem je nekad bila kolonija Dimos otvoreno more se odveć uzljuljalo i mnogi osjetili mučnine.

Tražilo se malo prostora na kojem bi se moglo leći. Ležalo se na klupama io uz klupe na palubi. Nekoliko tobože muževnijih učenika igralo karata i kuražno se trudilo savladati mučnine i u glavi i stomaku. Potpuno blijed direktor teturajući prišao kartašima i legao im na stol.

Oborilo ga ljuljanje. Više učenika se držalo za ogradu palube i moru poklanjalo sve što su tog dana pojeli. Na sreću uz obalu Corcyre Negro (Korčule) more se smirilo, a mnogi govorili da se nije smjelo na ekskurziju krenuti u listopadu. Do Dubrovnika mnogi učenici kunjali, a neki i zaspali. Kamena Raguza svima osmijeh na lice vratila.

Osvanuo lijep dan i Tomašin unutar gradskih zidina pronašao ulicu u kojoj je stanovala njegova rodbina. Pronašao strinu i strica. U društvu mu bila plavokosa i drugarica sportašica Razija Mujčina. Tomašinova strina ih počastila prženom ribom krumpirima.

Na odlasku od strine Tomašin dobio lijep džeparac, znatno veći od onoga što ga od kuće ponio. Sljedeći dan učenici zidine obišli, u zgradi Ferijalnog saveza spavali i opet plovili k jugu, zadovoljno gledali obale najljepšeg fjorda Plavoga mora.

Zanoćilo se u Gradu Svetog Tripuna. Bilo teško naći konak, pa učenike uvodili u kuće privatne i sobe iznajmljene. Spavali na golim podovima. Direktor tješio učenike da je to bolje negoli provesti noć pod vedrim nebom.

Spomenuo je i neko svoje ratno putovanje i govorio da je bilo sto puta gore i žalosnije. Tomašin pozvao pjesničkim nadahnućima obuzetog prijatelja Peru Mioča da na podu ne spavaju da prošetaju Kotorom i namjera ih namjerila na kotorski hotel. Ulegli u sobu s četiri kreveta. Strinin darovani novac bio dostatan za hotelsko spavanje i još ga ostalo.

Nenaspavani umorni maturanti krenuli dalje, napustili fjord kojeg zovu Nevjestom Jadrana i stigli među brđane. Boravak u brđanskoj prijestolnici bio ugodan, a posebno lijepo bilo na Lovćen planini.

Čekajući autobus i povratak s opjevane planine učenici se susreli s brđanskim vršnjacima i natjecali se u bacanju kamena s ramena. Livanji bili uspješniji. Brđanske učenice odbojno se držale, pa odbijale i ženska upoznavanja.

Natrag u Zemljicu Prkosnu od Sna putovalo se uskotračnom željeznicom. Putovanje dugo trajalo, jer se vlak često zaustavljao. U Mostaru nije bilo zadržavanja, pa se dugo putovanje nastavilo uz rijeku Neretvu.

U Konjicu u vagone ušlo mnoštvo radnika. Neki su bili grubi i htjeli se tiskati s učenicama. Išli na posao, pa stajaili i u kupeima i na hodniku. Nakon duge, odveć duge i spore vožnje napokon se stiglo u Saraj varoš prostranu. Od nove lijepe željezničke stanice do Zemaljskog muzeja, a potom do Baščaršije išlo se pješice.

Pridružio im se student iz Livna i živo objašnjavao povijest džamija, a govorio i o crkvama, pa pričao da su temelji sarajevske katoličke katedrale duboki od 4 do 7 metara, a da su zvonici desetak metara niži od livanjskih, niži od onih crkve Gorice.

Hvalio lijepe sarajevske zgrade sagrađene u vrijeme Kršćanske Carevine. Pričao da je Sarajevo nekad imalo više mahala, da je svaka imala džamiju. Posjetilo se i mjesto gdje je ubijen carski prijestolonasljednik i njegova trudna žena.

Pjesnik Pero u Sarajevu posjetio preudatu majku i jednoj se majčinoj susjedi, jednoj procvjetaloj mladoj Sarajki odveć svidio. Mlada Sarajka svoju stariju sestru Mirsadu zamolila da u šetnju iziđu i dok je Pero recitirao pjesmice, mlada Sarajka ga s obožavanjem gledala i dopustila da im ruke, da im prsti budu skupa.

Tomašin je dotle na drugoj klupi bio s Mirsadom. Mirsada pitomo i razumno izgledala, ali blizina lijepe Mirsade Ukromiru oduzela dar govora. Jedina im priča bila o plavom timu koji brani boje željeznice. Kad su se rastajali sa udaljenosti od dvadesetak metara mlada Sarajka rukom Peri poslala poljubac i Pero do kraja ekskurzije bio baš velika faca.

Sarajevo nije bio kraj maturantskog putovanja. Da se ne bi plaćalo spavanje noćnim vlakom se putovalo do Zagreba U jutarnjim satima u kajbumgradskom domu učenika grafičke škole maturanti dobili spavaonicu sa krevetima na kat.

Lijepo vrijeme bilo u Zagrebu, pa nakon hodanja i penjanja po stepeništima Gornjeg Grada, nakon upoznavanja Kamenitih vrata i mjesta na kojem je krunjen seljački kralj s Gornjeg grada pješačilo se nekim prečacem do katedrale na Kaptolu.

Umorni i nenaspavani maturanti potom stigli i do restorana ”Risnjak” i tu dobili grah i kobasicu. Neki pojeli samo grah, a kobasice ponudili drugima. Željeli odmor, a od odmaranja nije bilo, jer su pješice odvedeni u zoološki vrt. Premoreni su taj dan stigli do spavaonice sa krevetima na kat.

Neki nisu znali da je direktor već bio u krevetu, pa odlazili poviriti u žensku spavaonicu i potom kazivali „velika“ svoja zapažanja. Učeniku Hamidu Muliću se odveć spavalo, pa rekao neka onome tko još jednu progovori direktor mater odere. Ante Brčić zvani Gale hitno mu rukom pokazao krevet u kojem je bio već zalegao direktor, pa zbog neugodnosti svi zamukli, svjetlo ugasili i pozaspali.

Najudaljenija točka do koje su sljedećih dana stigli bilo alpsko jezero Bled. Mlada plavooka Vindijka im posve kratko bila turistička voditeljica. Da bi ju zadivili momci joj recitirali početne stihove Prešernove pjesme Nezakonita mati.

Na stih stih „Zar si potrban mi bio sine mali mio…“ ona im uzvratila jezikom na kojem je pjesma ispjevana. Zvonki umilni glas ih oduševio, pa ju zamolili da im napiše stih „Kaj pak je tebe treba bilo/ dete ljubo/ dete milio…“ na slovenskom. Napisala im dvije strofe, a i jednu koja nije bila Prešernova. Duše željne ljepote brzo su se sporazumijevale. Pjesnik Pero se odvažio te recitirao stihove i hvatao intonaciju pjesme. Ta druga pjesma ih upućivala na noć i na željno čekani odmor u krevetu i ovako je glasila:

                  ”Tiho prihaja mrak

                                        plah je njegov korak

                                                          ni ga čuti

                                                                        Srce zakaj drhtiš

                                                                       Povej česa se bojiš.”

Dobio Pero aplauz, a lijepa Vindijka intonacijske napake (pogreške) ispravljala i vodeći učenike do kuća u kojima se spavalo zadovoljno se smješkala i ostala zapamćena.

Tu na Bledu u privatnim kućama se prenoćilo, a ranim jutrom skoro svi su od ljubaznih domaćica po nekoliko jabuka dobili. Prije dolaska u zemlju Vinduša pričalo se da nisu gostoljubivi, da su škrti, ali su jedna djevojka i darovane jabuke (umjesto doručka) drukčiju sliku ostavile kod livanjskih maturanata.

Biti na ekskurziji, biti u zemlji Vinduša, a ne vidjeti Postojnu i njenu jamu bilo nezamislivo, pa i to mjesto direktor odlučio posjetiti. Poslije Postojne brzo se stiglo u veliku hrvatsku luku i tamo viđeni veliki domaći i strani brodovi.

Ekskurzanti u grupama šetali i gledajući slobodnije obučene noćne ljepotice brzo zaboravili čovječje ribice, kao i stalagnite iz Postojne. U Rijeci su imali udobno spavanje. Neplanirano tu večer nekim momcima se nije išlo u krevet.

Sljedećeg dana pješačilo se do raskošnog carskog ljetovališta, do Opatije. Znatiželjne oči, a umorne noge pješačile su do i od Opatije do riječke željezničke stanice i ponovno su se u noćnom vlaku odmarale. Spavalo se i na stalažama za kofere.

U bijelom Kajbumgradu dopušteno bilo da se šeta u grupama, dobili su slobodu, pa se tog dana malo kunjalo na klupama Zrinjevca. Do večeri čekao se vlak koji se sporo kreće ličkom prugom. Ponovno su putovali u Marul Grad (Split).

Na moru umorne maturante kiša dočekala i svi sretni bili kad su otkrili da ih čeka Bosnin autobus. Petnaestodnevna ekskurzija dugo, odveć dugo trajala. U autobusu direktor razlomio nekoliko šipaka i crvena zrnca istresao učenicima na dlan.

Sa tri šipka maturante počastio. Vrativši se u svoj zavičaj učenici oduševljeno prepričavali silne doživljaje, o njima pismene uratke pisali. Svi zaboravili brodske mučnine, spavanja na podima, gužvu u vlaku, a pamtili lijepe stvari i hvalili svog direktora Lava.

Poslije direktora Lava jedan od direktora bio je drug Dušan Dule, neki ga zvali Dule Žmirac. Mnogi ga apostrofiraju i slave kao poduzetnog graditelja i zagovornika dvoranskih sportova. On je procijenio da bi bilo dobro školsku baštu asfaltirati. Uspio je dobiti dozvolu i preko grobova stotinjak pobijenih Livnjana, dugo vremena se istovarao kamen iz Orlovače. Dotjerane stotine kubika kamena. Uspio Dule od školske bašte, napraviti asfaltirano igralište.

Profesor Stipe Lulaš je direktoru Duli pomagao i za uši tegliti učenike koji ne bi htjeli kosti ubijenih prenositi. Odveć teglio učenika Jozu Bilića, koji je prvi, prilikom kopanja odvodnog kanala, na ljudski skelet potrefio i nije htio kosti ni dirati, niti u novu rupu premještati. Pobunio se i bio spreman Lulaša u kanal gurnuti.

Poslije Dule školu vodio direktor Refko Brkić. On je uvidio da je škola pretijesna za tisuću dvjesta pedeset učenika, pa onima koji novac troše na investicije, dokazao da je došlo vrijeme da se u Livnu školuju svi livanjski srednjoškolci, da ne odlaze u đačke domove po drugim mjestima.

Dalekovid, hrabar i ustrajan uspio je za novo školsko krilo novac namaknuti i šest velikih učionica sagraditi i opremiti učilima. Poslije carskih graditelja on se pokazao najuspješnijim. Uspio je da novo krilo škole ima podrum za ugalj i postrojenje za centrano grijanje cijele škole.

Njegova ideja je bila da se po svim učionicama postave zvučnici i kraj sata pjesma bi prekinula. U tren bi prestala sva izlaganja i sva ispitivanja. Učenicima prestale krađe malih i velikih odmora. Još veća mu zasluga bila što je škola sagradila i sportsku dvoranu. Kad je sve to priveo kraju oduzeli mu dirigentsku palicu i poslali ga da učenicima objašnjava kako dišu biljke, ribe i kako pjevaju žabe kreketuše.

Vremenom se sve zaboravlja, pa se na asfaltu, iznad grobova pobijenih Livnjana pripremaju zabave i igraju nogometni turniri. Drug Eso i drugarica Velika Mama, kad su primljeni u Crveni savez su nezaboravnu crvenu večer odigrali i nikad većeg crvenog kola nije bilo nad grobištem ubijenih livanjskih civila.

Crvenim žaruljama i crvenim svjetlećim slovima školu je okitio drug Klarinetko, jer je i on postao član SKJ. On je prije toga bio silno pobožan, molio se Bogu za nositelje Hrvatskog proljeća. Sretnim ga učinila crvena knjižica, a to trajalo sve do novog posljednjeg rata, rata što ga vodila i svaku ljudskost u ratu izgubila agresorska „narodna armija“.

Škola obrtnička sad sja i na njoj nema pogrdnih ni nekih drugih grafita i u njoj se školuju učenici za mnoga zanimanja. Mladi ravnatelj Saša Grabovac je uspio donacijama Vlade Republike Hrvatske izgraditi i osposobiti tavanske prostore za nove učionice, nadograditi stepenište.

Novi krov velebnom čini školu tehničku obrtničku. Učenika je sve manje.  U odnosu na broj u vrijeme Hrvatskog proljeća broji oko 40% učenika.

Branko Penjak

Grobnica Silvija Strahimira Kranjčevića u Sarajevu

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply