Branko Penjak / Livanjski kraj pod Turcima

DRUGI DIO

Livanjski kraj pod Turcima

Povjesničar fra Brko je u svojim predavanjima naglasio kako nisu zapisana mnoga povijesna događanja koja su se događala na vjetrometini zvanoj livanjska visoravan, ali su sačuvana u usmenoj narodnoj predaji i mnoge istine žive u pučkim pamćenjima.

Mnoge su i zapisane. Valja naglasiti da azijatski jurišnici i nisu u većini bili ni Azijati, ni Turci, nego su to bili islamizirani Balkanci: Bugari, Vlasi, Hrvati, Srbi, Grci i Albanci.

Najstarija pamćenja, a i zapisi o prodoru Turaka kazuju kako je oganj 1463. godine progutao Crkvu svetog Ivana Krstitelja i franjevački samostan u Livnu. Za crkvu postoje pisani dokazi da su ju na desnoj obali rijeke Bistrice sagradili plemići Šubići. Šubići su nekoliko stoljeća bili moćni plemići i upravljali su banovinama: Dalmacijom, Bosnom i Hrvatskom.

U vrijeme dok su bili gospodari Završja Šubići su, osim livanjskog hrama posvećenog Svetom Ivanu Krstitelju, svom zaštitniku, sagradili više vojnih utvrda, a njihov je ponos bio tvrđava Gvozdensko, te utvrđeni grad Zrin, grad po kojem i  dobiše ime Zrinski. Gradili su i Čakovec  i još nekoliko utvrda.

U vrijeme prodora Turaka Šubići su braneći ostatke ostataka izgubljenog samostalnog Hrvatskoga Kraljevstva, ratovali i nekoliko puta porazile turske vojske, ali su i ginuli i ratujući za domovinu nestali.

Hrabost i silna njihova snaga zbunjivale su veliku vojno moćnu silu Osmanlijskog Carstva, pa Osmanlije nisu uspjele dokučiti njihovu moćnu pokretačku energiju, čak ni onda kad su pred sobom imali mrtvu glavu Nikole Šubića Zrinskoga.

Livnjani nisu znali, da je prije Muhamed-pašinog prodora do Livna, sultan Mehmed II. el Fatih prevario uplašenog i za rat nespremnog kralja Stjepana Tomaševića, da ga je sultanova potjera otkrila u Ključu.

Poturica Muhamed-paša Angelović mu prenio poruku da se sultan zakleo u Stvoritelja Neba i Zemlje i sedam mushafa (svetih knjiga) u velikog Božjeg vjesnika i 124 000 pejgambera (božjih poslanika) i u svoju sablju da mu je život siguran, da mu je osigurana sloboda i daljnje vladanje Bosanskim Kraljevstvom, ukoliko prizna sultanovu vlast, ukoliko mu bude i dalje davao ugovorenu godišnju daću od 25.000 dukata koju je godine 1429. ugovorio kralj Tvrtko II.

Muhamed-paša sultanovo obećanje i na podšiveni svilom papir prenio, a kralj Stjepan papiru povjerovao pa pristao da ga paša odvede pod sultanov šator. Sultan ga ljubazno primio, lukavo ga pjesnički oslovljavao i naglasio da se na davanje danka obvezao kralj Tvrtko II. i da se kraljeva riječ mora poštovati i ispuniti.

Dao mu obećanje da će, ako potpiše zapovijedi da turska vojska može mirno prijateljski ući u utvrđene gradove i odmoriti se, imati sve kao i prije. Svečane riječi i zakletva naveli kralja da pripremljeni papir napiše zapovijedi, da svi utvrđeni gradovi otvore gradska vrata, jer je sklopljen mir.

Vrlo brzo kralj Stjepan je shvatio da je prevaren, pa shrvan i pomiren sa sudbinom mirno išao do vješala. Shvatio je da je zaslužio da bude obješen. 

Pamćenja, ali  i zapisi svjedoče da je prodorom azijskih jurišnika u Livnu i u njegovim selima uništeno dvadeset i osam crkava i isto toliko župnih kuća. Oganj je dohvatio dvore svećenika franjevaca, dohvatio samostan i Crkvu Svetog Ivana Krstitelja.

Prvo paljenje i rušenje crkve i samostana bilo je godine 1463. Franjevci su spasili dio crkvenog blaga. Pisma poslana u Vatikan kazuju da je spašeno dosta crkvenog ruha i dio svetih knjiga i dokumenata.

Tako je zapamćen prvi upad sultanovog vojskovođe Muhamed-paše. Kad je paša dojahao i kad je pristigla njegova laka konjica i pješadija, osobno je dojahao na Velika gradska vrata, objasnio narodnim govorom zbog čega je došao i uručili zapovijed kralja Stjepana. Livnjani mu bez pogovora predali ključeve gradske tvrđave.

Livnjanima nitko nije dojavio žalosnu istinu da je sultan okrutan, da je prije ratnog pohoda na Bosnu, prolio obiteljsku krv, pobio svoju braću i svu bližu mušku rodbinu, jer se bojao da bi se netko mogao proglasiti sultanom.

Nisu Livnjani znali ni to da je sultan El Fatih dao znak da kralja i njegovih deset velikaša, te četvoricu franjevaca objese. Naredio je sultan da se objese i svi kraljevi zvjezdoznanci i svi savjetnici, kao i to da Turci pobiju više tisuća bosanskih ratnika. Oko tridest tisuća probranih momaka otpremio je u Anadoliju.

Sultanova vlast je već na početku vladanja pokazala da ne drži do datih obećanja. Ta vlast je od početka do kraja bila vojnička, a sultan glavni vojskovođa, a znano je da su se vojske uvijek služile prevarama.

Dogodilo se da su te iste 1463. godine i Jajce i Livno oslobođeni uz pomoć vojske kralja Matijaša i vojske plemića Vladislava Kosače, i da se za obnovu livanjske kamene crkve zauzeo i sam papa Pavao II. i 1464, godine izdao bulu Sacrae religionis.

Tom bulom je zapovijedio biskupima da skromni fratri uz pomoć puka sve obnove i da se vrati odnesena vrijedna imovina, počam od kaleža, svetih knjiga, crkvenog ruha do povelja. Ponadali se Livnjani da ih Turci više neće napadati, ali nakon dvadeset godina sultanovi su ratnici ponovno stigli i snažnim napadom ponovno zauzeti Livno. Crkva Svetog Ivana Krstitelja je 1483. godine doživjela novo paljenje i potpuno razaranje.

Na livanjskom brdu zvanom Glavica zatekli su sultanovi ratnici i Crkvu svetog Luke evanđeliste i nisu je srušili. Njenu zapadnu stranu su preoblikovali i doradili, a umjesto drvenog krova sagradili su džamijsku kupolu i crkvu u džamiju pretvorili.

O crkvi na Glavici postoje vatikanski zapisi, a i zapis poturice Firdus-bega Abaza spominje crkvu. Najuvjerljiviji dokaz su tri crkvena (sad džamijska) zida i prepravljani prozori. Poseban je dokaz sa neporušenog tornja (sahat kule) skinuto zvono s kršćanskim medaljonima.

Fra Brko je gimnazijalcima pokazao to zvono i objasnio kršćanske medaljone na njemu. Zvono ima i godinu kad je izliveno. Izliveno je 1479. Na zapuštenom tornju su ga 1878. godine otkrili i samostanu darovali vojnici austrougarskog cara.

Osmanlijska  osvajačka sila je nad livanjskim pukom tijekom četiri stoljeća vladanja iskorjenjivala katoličku vjeru, a u šesnaestom stoljeću je donijela zakonik Kanun-nami kojim je određeno kako se kršćani moraju vladati, pa čak i odijevati.

I prije donošenja tog zakona azijatska vojnička država pritiskala je kršćanski katolički puk na svakojake načine i podučavala i svećenike i puk da su u zabludi, da su idolopoklonici, da su nevaljalci i nevjernici, i da spas od nevolja na onom svijetu mogu izbjeći ako prihvate vjeru Velikog Proroka (a.s.).

Podučili su ih da uz  prorokovo ime uvijek moraju reći ‘alehisselam’ ili ‘alejhi selam‘, a što približno  znači  ‘neka je blagoslovljen’, ‘neka mu je spas od Boga’.

Svi zulumi, sve nevolje, mnogobrojne likvidacije svećenstva, sva odvođenja tisuće i tisuće mladih ljudi u adžami oglane, ipak nisu mogli iskorijeniti vjeru kršćana katolika, ni u Livnu, ni u drugim prostorima Zemljice Prkosne od Sna.

Žilavost kršćana ogledala se većim dijelom u trpljenjima, ali i u bježanjima ispod jarma silnih Osmanlija. Živjelo se u nadanjima da je svačija sila za vremena, pa među kršćanima uvijek tinjala nada da će i carstvo moćnih sultana propasti, da će Osmanlije prije propasti u silništvu popustiti, da će morati uvesti pravednije oblike upravljanja.

Postojao je i velik broj livanjskih kriptokatolika, koji su se poislamili i danju se muslimanski vladali, a uvečer u svojim kućama kršćanskim molitvama se Bogu obraćali . Nade u oslobođenje od Turaka često nestajalo, a nada u Božju moć ostala i tek u devetnaestom stoljeću počela donositi plodove.

To se desilo onda kad je sultanova vojska onemoćala, kad nije mogla osvajati druge zemlje i plijenom se bogatiti. Godine 1596. sultanova carevina imala tri puta veći deficit od dohotka, pa pod hitno uvodila svakojake poreze i siromašno roblje još jače robila.

Prestali Turci raditi što su radili u prvim stoljećima vladanja, prestali i djecu odvoditi u vojne logore, prestali mladiće i djevojke kao ovce i janjce prodavati na pijacama.

Kazivanje o Bosanskom sandžaku

Pripovjedač fra Brko je naglasio da su događanja u prva dva stoljeća trajanja Bosanskog sandžaka, a to je bilo od 1464. do 1580. godine, bila pogubna za katolike, da su za njih „nevjernike“ vrijedili posebni zakoni i ograničenja.

Rušena su im svetišta, a bilo je propisano kako ne smiju ni u svojim kućama glasnije pjevati, niti se Bogu moliti. Fra Andrija Zirdum je istražio, arheološkim i inim dokazima potkrijepio svoju knjigu o tome da su u vrijeme trajanja Bosanskog sandžaka porušene 464 crkve i 48 franjevačkih samostana i na tisuće kapela.

U sanduku starog fojničkog manastira je mnogo sačuvanih listova iz vremena vladavine sultana. Svećenik književnik i znanstvenik fra Ivan Franjo Jukić je sredinom devetnaestog stoljeća tvrdio da je mnogo franjevačkih dokumenata nestalo u vatri, jer ih neki franjevci smatrali bezvrijednim.

Na nekim listovima piše kako su franjevci uzalud džulus plaćali. Nekad se vodila rasprava o jamstvenoj knjizi „Adhnama“, koju je franjevcima dao sultan Osvajač Mehmed II. el Fatih. Umjesto izvornog dokumenta sačuvan je prijepis i ferman Osvajačevog potomka Bajazida II. (Bajazeta II.).

Svećenici franjevci su uspješno uvjerili sultana Bajazida II. da je Ahdnama postojala, pokazali mu i prijepis teksta, pa Bajazid II. potvrdio odluku Mehmeda el Fatiha.

U fermanu iz 1489. protivu grčkih vladika koji nastoje imati vlast nad katolicima u bosanskim i humskim krajevima je zapisano: „To govorim, da ne date povoda pa da im (franjevcima) ponovo dajem ono što je dao – visoku odluku – moj pokojni…babo“, te je još napisano: „Pa ako bi između ljudi našao koji da je protiv fermanu moga babe, to hoću da mi se prikaže.“

Ahdnama (ahd=jamstvo, nama=knjiga) je dopuštala svećenicima franjevcima slobode – vjeru ispovijedati, bolesnima utjehu i posljednje sakramente dijeliti, umrle na groblja ispraćati, a za uzvrat su dužni bili s begovskih posjeda odvraćati kmetove od bježanja.

Iako u Ahdnami ne piše razlog njenog izdavanja, taj dokument je upravo i izdan radi zaustavljanja bježanja katolika iz Bosanskog sandžaka. Narodna i franjevačka predaja kazuje da je sultana Mehmeda Fatiha zabrinula činjenica da je veliki broj katolika pobjegao iz netom osvojene Bosne i Zemlje Humske.

Bila je to velika depopulizacija, jer je i sam odveo trideset tisuća probranih kraljevih vojnika. Domislio se kako zaustaviti katolički puk da ne napušta svoje župe, da ne traži utočišta po drugim kršćanskim zemljama.

Znao je da je osvojena zemlja bez kmetova bezvrijedna. Narodna pamćenja govore da se hrabri franjevac fra Anđeo sam pojavio pred sultanom i pitao ga: „Što će ti zemlja, ako je nema tko orati?“. Rekao mu istinu o iseljavanju i isposlovao dogovor pretočen u dokument.

Druga pamćenja govore da je sam sultan pozvao fojničkog vikara na umilan razgovor, te mu dao zadaću da pozove na povratak iseljeni puk, dao mu zadaću da zaustavi daljnje bježanje i dao slobodu ispovijedanja vjere pod uvjetom pokornosti.

U puku je sačuvana i priča da mu je poklonio i ogrtač na kojem je bilo izvezeno nebo sa zvijezdama, pa fojnički vikar fra Anđeo po plaštu dobio prezime Zvizdović. Ahdnama je imala uspjeha i smanjila je bježanje.

Fra Anđeo Zvizdović i njegova bratija uspjeli su zadržati veći broj vjernika. Živeći u ropstvu zajedno su robovali, stradavali, ali i opstali. Muslimanski povjesničari, pjesnik i kulturni radnik Savfet-beg Bašagić i turkolog i orijntolog, voditelj arhiva Carske džamije, derviš Sejfudin Kemura su istraživali fermane iz arhiva Nusrev-begove i Carske džamije u Sarajevu i utvrdili da je puk koji su zatekli Turci u Bosni 98% bio katolički.

Za one koji žele te dokaze utvrditi Fra Brko je preporučio Bešagićevu knjigu „Kratke upute o prošlosti Bosne i Hercegovine“ i „Bilješke o prošlosti bosanskih katolika“ Sejfudina Kemurine.

O turskim provalama iz Bosanskog sandžaka i o pustošenju splitskog, šibenskog i zadarskog zaleđa svjedoče i hrvatska književna djela. Tad je nastala pjesma Jurja Šišgorića „Elegija o pustošenju Šibenskog polja“, a potom i Marulićeva pjesma „Molitva Bogu suprotiva Turkom“.

Petar Zoranić je u prvom hrvatskom romanu „Planine“ kukao nad „rasutom bašćinom“. Ova djela, koja nisu jedina, oslikavaju žalosna stanja uveliko porobljene Hrvatske.

Kao najveći neprijatelj katolika i franjevaca u Bosanskom sandžaku istakao se Gazi Nusrev-beg. Bio je sin hercegovačkog poturice i kćeri sultana Bajazida I. Desna ruka mu je je bio vojskovođa potur Hrvat Murat-beg Tardić (Gajdić).

Potur Murat-beg Tardić rodom je Šibenčanin, iz šibenskog sela Mokro. Tijekom pustošenja po splitskom i šibenskom zaleđu mnogo djece u ropstvo su odveli Turci, a odveli su i dječaka Tardića. Bistri dječak u janjičarskoj školi se isticao i obučio se u taktikama ratovanja, zavolio islam i postao drag Nusrev-begu, postao njegov vojskovođa.

Prije i poslije Murat-bega Tardića bilo je i drugih Hrvata koji su se proslavili u Osmanijskom Carstvu. Već spominjani  Mahmud-paša Angelović imao je nadimak Hrvat, bio miljenik sultana Mehmeda Fatiha, bio veliki vezir i pjesnik, ali je ubijen 1474. godine.

Hrvat Sinan-paša Borovinić je poginuo kao veliki vezir osvajajući Kairo 1514. godine.. Na njegovo mjesto došao sin Stjepana Kosače Ahmet-paša Hercegović i proslavio se i na kopnu i na moru. Imao je sto ratnih brodova i uspješno ratovao.. Bila su čak dvadeset i četira Hrvata koji su prešavši na islam stekli slavu i postali vezirima. Riječ Hrvat se cijenila u Otomanskom carstvu.

Kroz povijest se znatan broj Hrvata znao sroditi s tuđincima i svesrdno raditi za tuđince. Uvijek je bilo Hrvata koje bi privukla tuđinska moć i tuđa slava, pa su uživali u titulama koje bi im tuđinci davali.

Poturica Šibenčanin Tardić-beg kao Gazi Nusrevbegov vojskovođa se uveliko istakao i u pustošenjima po dalmatinskom zaleđu, i u osvajanju hrvatskih gradova i prostora. Sinj je osvojio 1516. godine, Knin i Skradin 1522., Obrovac i Udbinu 1527. Sudjelovao je u bitci na Mohaču 1526., Jajce opsjeda i osvaja 1528., a Klis 1537. godine.

Tardićev vojnik Alti-aga je odsjekao glavu velikom hrvatskom ratniku uskoku Petru Kružiću i donio je pod šator Tardić-begu. Za ratne zasluge Tardić-beg je imenovan Kliškim sandžak begom i tad se nastanio u Livnu.

Nakon osvajanja Zrina 1540. godine s Nusrev-begom boravi u Sarajevu. Nusrev-beg, čiji je otac Hrvat iz Trebinja se također odškolovao u Istambulu. Odredio se za božjeg roba koji će ratujući širiti islam i Osmanlijsko Carstvo.

Zbog hrabrosti tijekom osvajanja Beograda 1521. godine proglašen je gazijom (herojem) i beglerbegom (gospodinom nad gospodom) i  bio je na čelu Bosanskog sandžaka. Uz sva nastojanja nije uspio iskorijenit katoličanstvo, ni u Bosni, ni u Zemlji Humskoj, a nije uspio poislamiti ni strica Radosava.

Za njega nije vrijedila Ahdnama Mehmeda II. ni ferman njegovog pretka Bajazida II. Rušilačke navade Gazi Nusrev-bega nije preživio nijedan kameni samostan.

Nusev-beg je za života sagradio turbe i sebi i Tardić-begu. Pljačkaškim pohodima silno se obogatio, postao vlasnik mlinova na Čikoli, Krki i Zrmanji. Da bi se Bogu dodvorio sagradio je dvije velike džamije: jednu u Sarajevu, a drugu u Alepu u Siriji. Manju od sarajevske džamije sagradio je i u Tešnju. Obnovio je Carevu džamiju u Sarajevu.

Za sarajevske i tešanjske džematlije (vjernike) osnovao je vakuf-name (dobrotvorne ustanove). U Sarajevu je sagradio medresu, osnovao biblioteku, a sagradio i dva turbeta, bolnicu, sahat kulu. Doprinio je da Sarajevo procvjeta.

drobinje sarajevo

Za Turke je bio graditelj renesansnog kova, a za Hrvate je ostao upamćen kao mrzitelj katoličanstva, kao silnik i rušitelj samostana i crkava. Zahvaljujući Gazi Nusrev-begovom progonu katolika iselilo se iz Bosne oko dvadeset tisuća hrvatskih kućanstava (blizu trista tisuća duša).

Katolički puk se radovao kad je 1541. godine poginuo. Poginuo je u pohodu na crnogorske hajduke. Tardić-beg mu drob, srce i pluća zakopao u Crnoj Gori, a tijelo donio u Sarajevo i polažio u turbe. Kraj gdje mu je ukopan drob prozvan je Drobinje. Nakon četiri godine brige o Nusrev-begovoj ostavštini umire i Tardić-beg i biva položen u već sagrađeno turbe.

Poslije opakih poturica Nusrev-bega i Tardić-bega u srednjoj Bosni  su rudari katolici, pod prijetnjom da će odseliti prko granice, uspjeli dobiti dozvolu za obnove triju crkava. Prije provale Turaka centar provincije Bosne Srebrene je bio u Srebrenici, a sredinom šesnaestog stoljeća centar je u Fojnici, jer je Gazi Nusrev-beg do kraja bio opljačkao i razorio samostan i crkvu u Srebrenici.

Pripovijedao je fra Brko kako se puk katolički nije mirio sa stanjem pod Turcima, nije se mirio da nema mjesta gdje može vjerske obrede obavljati i Bogu se moliti, pa je za misna slavlja poput krstjana koristio i seoske pojate.

Jedno vrijeme puk je gradio skromne crkve od drvenih kolaca i pruća. Oko kolaca zabijenih u zemlju vjernici su pleli savitljivo pruće, pravlli pletene zidove, pa na tako ograđeni prostor stavljali krovove. Na slabu krovnu drvenu konstrukciju pričvršćivana ražena slama. Rijetko se dopuštalo da se stavlja tanka šimla.

Ženske rukle bi ispletene zidove popunjavale raskvašenom glinom i zagladile, a potom bi ih okrečile. I te jednostavne crkve su  svečano izgledale, jer bi bile uređene, a ponekad i popođene. Imale su i skromne oltare. Da ih vjetar ne bi otpuhao građene su u zavjetrinama.

Sve se to događalo i u Livnu i u livanjskoj okolini. Na takvim bogomoljama svaki se popravak morao plaćati, pa je bivalo da se i za krečenje glinom popunjenih zidova morala dozvola tražiti. Za pletene crkve mimar-baše (građevinski nadzornici) bi dolazile i aršinima mjerili i visine i širine i utvrđivao jesu li urađeni po dozvoli.

Siromašni, a puku odani franjevci i pojedini svećenici glagoljaši su tražili i dobijali listove na kojem bi pisalo da je od njih odveć siromašnih zabranjeno uzimati ječam, zob, ovnove, med i maslo i išta drugo od živežnih namirnica.

Za te listove morali su sultanovim namjesnicima džulus (poseban porez) plaćati. Svi ti listovi, koje bi dobili, često su bili bezvrijedni i kršćanski svećenici ne samo da su gubili zalihe hrane, nego su gubili i glave.

Nasrtaji na katolike Bosanskog sandžaka

Patrijarsi i episkopi u Osmanlijskom Carstvu uživali povlašteniji položaj od katoličkog svećenstva, jer je njihov arhiepiskop bio unutar tog carstva, bio u Peći i priznavao sultana, a papa, vođa svih katolika u Rimu i bio sultanov neprijatelj. Nastojali su srpski patrijarsi i episkopi to iskoristiti i podvesti pod svoju upravu katolike u Bosni.

Da u tome nisu uspjeli  svjedoči Dokument br. 1488 iz fojničkog sanduka, iz Fojničke regeste. To je ferman Bajazida II. o zabrani episkopima i patrijarsima srpske pravoslavne crkve da po Bosanskom sandžaku uzimaju vjerski danak od katolika.

Taj dokaz su franjevci sačuvali i predočavali ga vezirima i na taj se način uspijevali oduprijeti ekspanziji srpskog pravoslavlja. Pored Ahdname Mehmeda Fatiha i sultanovih fermana i dalje su pokušavali pod svoju upravu staviti i bosanske katolike i hrvatske humske pravoslavce, a sve u nastojanju da ih posrbe.

To su radili tijekom nekoliko stoljeća. Ta politika srpskog pravoslavlja je imala i uspješnih razdoblja, a to je izazivalo višestoljetnu međuvjersku mržnju i međuetničke sukobe. Dokument br. 1564 iz Fojničke registe sačinjava „Suret spisa proti mitropolitima“.

Dokument pod brojem 1566 je „Ferman suret sarajevskog kadije“, kojim se ograničavaju nasrtaji srpske pravoslavne crkve na katolike i franjevce u Bosni. Pećki patrijarh je uspio isposlovati carski ferman da može ubirati crkveni danak, (franjevci su saznali da ga je kupio) i slavodobitno je 1760. godine podigao tužbu kod travničkog vezira.

Ljetopisac Bono Benić je zapisao riječi patrijarha na sudu: „Imamo uza se najnoviju povelju vladajućeg sultana kojom nam naširoko dopušta da ove Šokce koji žderu ono što je udavljeno,,,, skupa s njihovim biskupom i samostanima podvrgnemo našem grčkom obredu. Čak nam se dopušta da svake godine i neke novčane daće od svakog od njih uzimamo u svoju korist. Njihove ćemo kuće kasnije po imovnoj snazi oporezovati, a tako i samostane po našoj volji….“ Franjevcima je i na sudu prijetio riječima:“ Odsad ćete vi, Šokci, vidjeti čiji je obred i čija crkva istinita i koju treba držati i smatrati takvom.“

Na sud kod vezira su otišli najstručniji franjevci i odnijeli svoje carske povlastice, a nakon što je ćehaja-beg odvagao dokaze, uključujući i Ahdnamu rekao je fra Filipu Lastriću i još nekim franjevcima: „Ako hoćete dobiti parnicu, najprije saspite 20 kesa u carsku kesu “ (oko 3000 mletačkih zlatnika). I bi tako. Franjevci su mjesec dana torbarili i veziru dukate iskesali. 

Reforme u Osmanlijskom Carstvu

U devetnaestom stoljeću u Stambolu su donesene odluke koje su značile velike društvene promjene. Uvidjeli su sultan i njegov divan da moraju dati jednaka prava na život, vjeru i imovinu svim podanicima. Bilo je to vrijeme kad su izjednačili prava Osmanlija i porobljenih naroda.

Begovi su tada izgubili pravo na život i krv svojih kmetova, izgubili su i pravo prve bračne noći s kmetovskim mladenkama. Pošto su izjednačili i vjerska prava, davane su dozvole za gradnju i porušenih i novih crkava i kapela.

Promjene u carstvu, a posebno u  Bosni su nailazile na otpore tvrdokornih Osmanlija, pa bilo begova koji su dizali bune protiv vezira i sultana. Sultan je slao elitnu vojsku i žestoke vojskovođe da pobune uguše.

Valja istaći da je znatan broj sultanovih namjesnika poslan i u Bosanski sandžak i u Bosanski pašaluk po nekoj kazni, ili po naredbi, pa neki žalili za svojom raskošnom carskom prijestolnicom i mrzili siromašni prostor u kojem se lako gubi glava.

Takvi namjesnici su često  zbog slave i bez pravog povoda, čak iz straha oko sebe smrt sijali. Neke valije (bosanske paše) su ne samo raji, nego i sultanovim podanicima strah u kosti ugonili. Stambol se nekoliko puta uvjerio da je u Bosnu poslao i velike razbojnike. Neke od njih je teškom mukom s vlasti skinuo.

Samo poneki valija je zapamćen po dobru i pravednosti. U devetnaestom stoljeću bilo je i događanja kad su dželati stezali gajtan oko vrata: ponekom dahiji, zaimu, i agama i begovima, kao i kapetanima gradova.

Među onima koji su ustravili sultanove neposlušne podanike istakli su se Vedžil-paša i Omer-paša Latas. Vedžil-paša je pohvatao begove bundžije i u kasne noćne sate im u travničkoj tvrđavi svilenim gajtanom prićvršćenim na stupove na zakretaljke stezao vrat.

Mnoge je dželat udavio, a da nisu pustili ni  krik, ni avaz (glas). Omer-paša je stigao šezdesetih godina s elitnim sultanovim ratnicima, jer janjičara više nije bilo, i bez milosti pobio gotovo šest tisuća podanika Turaka i poturica, a u progonstvo poslao oko dvadeset tisuća bundžija. Poslao je i fra Ivana Franju Jukića.

Carigradski kadija ga onako bolesnog protjerao iz carevine. Zabranjeno mu bilo u rodnu Bosnu dolaziti, pa je iz Beča ipak krišom stizao. Kao veliki siromah umro je veliki Jukić u Beču. U izgnastvu je umro pokretač prvih novina u Bosni, pokretač Bosanskog prijatelja i prosvjetitelj koji je otvarao zajedničke škole za katolike i pravoslavce i pisao udžbenike za školarce. Pokopan je u sirotinjskoj grobnici.

Omer-paša Latas je godine 1852. pohapsio toliko fratara, popova, kapelana i bogatijih kršćana da im nije bilo mjesta u zatvorima, pa mnogi bili zatvoreni čak u svinjcima  i trapovima. Za izlazak svećenika iz zatvora narod je morao skupiti po deset dukata.

Na samom izmaku svoje vladavine, u vrijeme kad se u kršćanskim zemljama razmišljalo o izgonu Azijata s europskih prostora, sultan Selim III. (1789.-1807.) i njegov Divan shvatili da su na rubu ekonomske propasti, da se ne može samo od poreza živjeti, pa počeli uvoditi reforme i nakon četiri stoljeća dozvoljavali raji da podiže porušene crkve i kapele, da gradi župne kuće i samostane, da otvara škole, da se bavim zanatima i trgovinom.

Dozvole su izdavali i naplaćivali na više načina: plaćale se takse, a i davalo mito na više mjesta. Znalo se što se daje caru, što moćnom valiji, što veziru, što paši, a što domaćem kadiji.

Neki begovi su sami uzimali što bi im se prohtjelo, pa prakticirali i zakon prve bračne noći, pa im mladenka u krevet dovođena.

Livno – Ostaci crkve sv. Ivana Krstitelja srušene 1463. godine

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply