BRANKO PENJAK / Pamćenja Livnjana o livanjskoj Žitarnici

Ostarjeli krojač Ante imao je kuću na livanjskom strmom trgu, na kojem se sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća trgovalo žitom i raznim drugim životnim namirnicama i potrpštinama. Rado je pripovijedao o tom trgu zvanom Žitarnica, jer je na njemu odrastao i na njemu imao svoj dom i svoj krojački salon. Iz Antinog pripovijedanja rađale su se slike tog trga, tog nekadašnjeg središta Livna.

Danas je trg Žitarnica okružen obiteljskim kućama, a dugo vremena je imao veči broj zanatskih radnji, trgovina i kavana i živahna buka je na njemu vladala. Trg je resila i kaldrma. Na tom trgu je svršetkom devetnaestog stoljeća bila i prva livanjska čitaonica, domoljubno nazvana Hrvatska narodna čitaonica.

Više od jednog stoljeća ljepotu Žitarnici daje arhitektonski rijetko lijepo kameno zdanje zvano Stara općina. To zdanje kao i sva starija raskošnija zdanja u Livnu gradili su arhitekti kršćanskog brkatog i bradatog cara.

Za to zdanje znalci gradnje tvrde da je biserne vrijednosti, pa je u njemu dugo vremena bila smještena općinska vlast. Nakon što se općinska vlast preselila u kotarsku zgradu u tom zdanju obitovale su neki „zasluženi drugovi“, a kad su dobili nove stanove u nju su uselile siromašnije obitelji.

U to vrijeme, a na prostranom prizemnom holu domaćice su držale perad, pa su kokoši i guske bile prvo što bi se ugledalo pri ulasku u tu zgradu. Mnogi Livnjani Žitarnicu pamte po zimskim radostima, jer je prikladna za sanjkanje i liguranje. Staza duga skoro petsto metara bila je podesna, a i opasna, pa se mnogi i nisu smjeli spuštati s vrha.

Valja se prisjetiti da je u doba vladavine sultanovih namjesnika sajamski dan u Livnu bio nedjeljom, a da je izmjenu uradila vojna vlast kršćanskoga cara. Zapovijed sultanovog namjesnika da sajamski dan bude nedjeljom je vrijeđala  kršćanski puk, pa je dolaskom kršćanske carske vlasti došlo do promjene i za trgovanje obrtničkim, poljoprivrednim i stočnim proizvodima određena je srijeda. Krojač Ante pamti da je strma površina Žitarnice srijedom postajala raskošna velika tržnica. 

Već više od pola stoljeća na Žitarnici nema prodaje ni žita, ni kukuruza, a nema ni velike vage na kojoj se vaganje naplaćivalo, a nema ni kantara, ni testira koje su momci nosali i na licu mjesta veće i manje napunjene vreće vagali.

Srijedom je Žitarnica imala sve što je gradu i selu bilo potrebno, pa je to bila livanjska robna kuća pod vedrim nebom. Posebno je bila bogata grnčarijom, pa nije bilo kuće u kojoj nad ognjištem nije bila obješena bakra kupljena na Žitarnici. Da bi se na Žitarnicu s proizvodima stiglo, valjalo je maltu platiti.

U doba Zemaljske vlade i u doba Crne Kraljevine na ulazu u grad su bile tri malte u kojima se maltarinu plaćalo. Kad je uspostavljena „Vlast narodna“ pijačna taksa se na licu mjesta plaćala.

Ante pamti i šaljive zgode, pa je ispripovijedao kako je u Livno je stigla prosvjetna djelatnica Josipa s Krapinskih bregov i uvijek bila sklona vedrim temama. Bila nastavnica zemljopisa i duboku je starost doživjela. Dugo vremena je u gimnaziju preko Žitarnice na posao dolazila. Učenicima je bila draga, jer je bila vedrog duha i nije bila škrta na ocjenama.

Žitarnicu je, prije svega, po jednoj veseloj zgodi pamtila. Opisujući nasmijanu Josipu i Ante se smijao. Pričala je kako je neki seljak Antiša iz Dobroga na pijacu ponio purana i da ne bi maltu platio skrio ga u šalvare, u široke suknene hlače sa dva proreza umjesto džepova. Šalvare su se pletenim konopcem vezivale. Taj konopac su Livnjani zvali učkurom. Preko učkura se zatezao tkani vuneni pojas u koji se mogla duvan-kesa staviti, a i manji nož s koricama zadjenuti.

Stigao Antiša na pijacu i stao pored vreća s kukuruzom. Čekao naručenog kupca. Puran glavu i vrat kroz prorez na šarvalama promolio i kukuruzna zrna kljucao. Naišla vesela debela ćevabdžuša Pemba i zastala. Uzbuđeno dizala i spuštala kratke ruke. Kikotala od uzbuđenja. Pozivala neke znance i znanice i da vidi čudo neviđeno. Govorila im da je znala da u šalvarama ima svašta, ali da nije znala da netko mušku stvar ima s kljunom i da kljuca kukuruz.

I starina Džvdet Vrebac rodom iz sela Žabljaka je rado o prošlosti Livna pripovijedao i o Žitarnici živahno govorio. Pokazivao je rukom gdje je bila knjižara Mirka Stevića, gdje brijačnica Mahe Bubala.

Pokazuvao je gdje je Rahmo Šeremet prodavao voće i povrće, a gdje je bogatstvo stjecao Nikita Pavlović. Dževdet pamti što je bogati trgovac Nikita javno govorio: ”Var’o sam Boga, var’o sam crkvu, var’o onoga tko je u mene kupov’o. Što sam stek’o, a stek’o sam puno i sve Živku ostavljam, pa ako zna nek bogatstvom upravlja.”

Pogrbljen, a uredno dotjeran i obrijan Dževdet mnogo toga je pamtio i znao. Nije pričao samo o Žitarnici, nego je spominjao i druge livanjske mahale. Hvalio je gostionicu koju je držao neki Ivanović.

U njoj bi ponekad kršćanski vjernici zaglavili, na misu bi krenuli, nakratko navratili u krčmu i kad bi se pićem razgalili zaigrali bi na karte i od mise odustajali. Za Mešrovića han kaže da mu je u Zemljici Prkosnoj od Sna ravan bio samo Morića han u Sarajevu.

Dok bi pričao misli bi ga ponijele pa pričao o konzulatima nekih velikih država, a nije propuštao spomenuti i dagare-mangare i grlate momke koji su ih nosali i vruće kave i kahve prodavali.

Prstom je upirao u jedan prazan prostor i govorio: ”Tu je bila hrišćanska banka, dolje niže bila je fratarska, iznad nje Hrvatska čitaonica, a nedaleko bombom pogođene džamije Perkuše, od koje  više nema ni temelja, bio je Dom hrvatskog kulturnog društva „Dinara“. Napomenuo je da su banke bile lihvarske i da su mnogi koji bi založili njivu ili livadu bez nje ostali.

I Ante krojač i činovnik Dževdet se živo sjećali kako su pred kraj posljednjeg svjetskog rata, a na molbu partizanskog maršala, saveznički avioni istresali veliku količinu bombi po Livnu, po gradu koji je imao tek nešto malo više tri tisuće stanovnika.

Sjećaju se da je bombardiranje Livna bilo je strašno, da je bilo u svibnju mjesecu 1944. godine, a u vrijeme kad nije bilo ničije vojske u gradu. Bombe su razorile mnoge kuće, oštetile džamiju, a potpuno su razorile i dom Hrvatskog kulturnog društva „Dinara“. Poslije bombardiranja minaret džamije se bio ukosio i nakon desetak godina stropoštao po haremu uz džamiju.

Pokazivao je Đevdet jednu priremaćenu kuću i kazao kako ju je kupio je Maho Spahić iz Žabljaka. On je u Žabljaku kulu imao i iz nje iselio. Blizu kuće seosko vrelo iz kamena izviralo i svako jutro Maho uživao kad bi se na tom vrelu umivao.Jedanput ga seljani vidjeli kad je stražnjicu oprao i danima kršćanske žene s tog vrela nisu htjele vodu nositi.

Seljak Jako Salapić jedno jutro Mahu čekao i pred njim posve malu svinju u vodi okupao. Njuškicu joj oprao i rekao mu: „Kad ti možeš svoju g,,,,,u, mogu i ja krmetovu njuškicu.“ Od tog dana i Maho i Mahina čeljad izvoru se nisu primicali i uskoro iz kule odselili.

Krojač Ante pamti kako je Livno, kao i svaka tadašnja varoš, imalo nekad dva, nekad tri advokata. Sve su to bili fiškali pristigli iz drugih sredina i sa sobom su donosili fiškalske navike.

Livnjani pamte Barbu advokata, advokata pristiglog s mora. On bez dvije čaše vina nije znao ništa ni objasniti, ni poduzeti. Hobi mu je bio svakog popodneva šaha igrati. Petnaestak godina poslije bombardiranja Livna u kavanama je bilo živahno, a u jednoj na tri stola igralo se karata i šaha.

U kavanu, u kojoj se igralo lijepo izrezbarenim kraljevima i damama, u kojoj su bijeli lovci imali crne, a crni bijele kape, a konji spremni na skok bili pordani iza pješadije, bili pored topova, najčešće za šahovskim stolom sjedili ozbiljni, uvaženi i školovani Livnjani.

Dok je Barba advokat, koji je volio da ga zovu doktorom, za stolom pored poredanih figura sjedio i čekao kolegu prekršajnog suca Jozu Rimca, prišao mu livanjski srednjoškolac. Uljudno upitao bi li mogli odigrati jednu partiju.

Vrlo brzo advokat je postavio nekoliko pitanja i saznao da je srednjoškolac učenik drugog razreda gimnazije i nasmiješio se njegovoj simpatičnoj drskosti. Barba odvjetnik sa stolice skinuo svoju važnu poslovnu torbu, stavio ju između nogu, jer je torba vrijedne dokumente čuvala i rekao mladiću da izvoli pokazati što zna.

Nakon nekoliko poteza u otvaranju petnaestogodišnji učenik žtvovao lovca i opasno zaprijetio crnom kralju. Zastao iskusni advokat, potegao malo vina i bacio pogled na mladića koji se odvažno smješkao.

Uzalud Barba branio svog bijelog kralja, uzalud pokušao kontranapad i uvidjevši da je nadigran porušio figure. Nakon nekoliko trenutaka opet ih poredao i počeo svoj napad na protivnikovog kralja.

Odskok skakača donio Barbi dvije nevolje, pa morao bježati sa svojom damom i izgubiti lovca, a potom za skakača dati i topa. Uvidjevši da je materijalno znatno slabiji i da ih promatraju dva kibicera opet je porušio figure.

U trećoj partiji napravio veliku grešku i prije nego je uočio grešku damu je izgubio. Digavši pogled vidio kako srednjoškolac slavodobno uživa, kako je rastegao osmijeh od uha do uha i to ga posve razljutilo, zgrabio je advokatsku torbu i mladog suigrača torbomo odgurnu od stola.

U tom trenutku došao i sudac Jozo i nije mogao da se ne smije uzrujanom kolegi. Nešto kasnije sudac Jozo tješio advokata riječima kako i ćorava kokoš nađe zrno, a potom počeo pričati o drskim osobama kojima su okruženi i tako dobroćudno podrugljivo smirivao svog kolegu.

Potom su naručili bokal vina i analizirali livanjsku grešnu svjetinu. Pričao mu o stolaru Bori Lalića koji je na Žitarnici kupovao jaja i kad bi ih kupovao na svoj se način cjenjkao s prodavačicom. Stavljao je u svoju košaru jaja po njenoj cijeni i onda bi jedno izdvojio i rekao da ga neće kupiti. Prodavačica bi uočila da bi smješna ispala da jedno jaje prodaje, pa mu ga poklanjala.

Pridružio im se i advokat Todor i nije mogao a da ne ispriča nevolju i uvredu koju je od livanjske mlade seljanke doživjela njegova žena. Nakon Todorove priče oraspoložio se i Barba odvjetnik i i ponovno s Jozom i Todorom igrao šahovske partije.

Slikar Ago Pivčić: Žitarnica

O nevolji Todorove žene zvane Todorica brzo se pročulo po gradu. Toj zgodi je svjedočila  i udovica Kata Ercegova. Ona dobro pamti Todorovicu i ljubiteljici starogradskih uspomena i Ukromiru je jedanput potanko ispričala cijeli događaj.

Todorovica je navraćala u Todorovu kancelariju na Žitarnici, a rado je obilazila mjesta gdje su seoske kume prodavale domaći sir, sir provaru, kajmak i kokošja jaja.

Znalo se da Todorovica dugo bira jaja, znalo se da joj muž napravi rupice na jajetu, pa potom uživa kad iz jajeta ispije i bjelance i žumance. Za svježe jaje je tvrdio da pojačava muškost. Po priči Kate Ercegove Todorovka je na pijacu dolazila obučena kao da ide u kazališnu kavanu.

Redovno je  imala rukavice u boji one torbe koju je nosila, imala prikladan svileni šal i na glavi birani šešir. U njenoj blizini svatko je mogao osjetiti miris nekog parfema. Prema služavki je bila nepovjerljiva i nije joj dopuštala da kupuje jaja, pa ih na pijaci sama birala.

To je radila, jer je o jajima više i od služavke i od muža znala, znala da su oplođena kokošja jaja bolja od neoplođenih, da samo takva imaju utjecaj na muškost i zbog toga bi seoske kume pitala koliko kokošiju i koliko pijetlova imaju.

Više ju brinulo kakav je pijetao negoli kakva je kokoš. Zanimalo ju je li svako jaje oplođeno. Jednog dana mlada Pera Babića iz Priluke na pijacu odnijela košaru jaja. Tudorovka uočila plavooku i plavokosu Peru, uočila lijepu i urednu seljanku, koju do tada nije viđala, i počela ju propitivati o jajima i o tome koliko ima pijetlova.

Pera je baš prije odlaska na pijacu razmišljala kako ima tri mlada pijetla, kako će se pijetli u borbi za vođu jata uskoro zavaditi i kako mora dva ili prodati, ili ukućane juhom i pečenim pijetlovinom počastiti. Rekla ona Tudorovki da ima tri pijetla i kako joj žao kokošiju, jer ih pijetlovi previše uznemiravaju, a Tudorovku baš to bilo važno i tražila da joj o tome Pera govori.

Učinilo se Peri da su Tudorovkine misli i riječi izvan uobičajenih razgovora, da je možda Tudorovka uočila njenu trudnoću, ili da je uglađena gospođa Todorovka malo ćaknuta, jer bi se po mišljenju te gradske namirisane gospoje moralo znati i to koliko je puta pijetao tijekom dana na neku kokoš naskočio, a na koju nije, pa se toj gluposti nasmijala i blago rekla: ”Gospojo moja, hajde ti s takvom pričom u g….u.” 

Zgranuta Todorovka to shvatila kao veliku uvredu, smatrala nedopustivim da njoj ženi od uglednog odvjetnika, njoj ženi gospodskog izgleda jedna seljanka kaže tako što, pa pozvala poznatog joj milicajca, prijavila Peru, a njen povišen glas privukao znatiželjne.

Sam milicajac se našao u nevolji. U takvim prigodama uvrijeđene osobe traže ispriku, traže da se vrati riječ, a Todorovka to više puta ponovila i pri tom i podvikivala: ”Vrati riječ nazad.” Sirota i zbunjena Pera nije znala birane riječi isprike, a i milicionar se namrgodio i ponovio da na licu mjesta vrati riječ.

Nastala tišina, a i Tudorovka i znatiželjni izduljili vratove i čekali da to Pera učini. Nastao tajac i u okupljenoj grupi radoznalog svijeta. Zbunila se Pera i ne znajući boljeg načina isprike rekla:

 ”Izađi gospojo iz g,,,,e.”

 Prasnuo okupljeni svijet u smijeh, a oteo se osmjeh i milicionaru, a sve to još više uvrijedilo Tudorovku, pa svima priprijetila i dugim korakom pobjegla u advokatsku kancelariju.

Branko Penjak

Bombardiranje Livna 1944. godine

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply