BRANKO PENJAK / Priča o livanjskoj Cementari i uglju iz Tušnice

Stari Brinjani znaju da im je livanjska tvornica cementa, koja je  još u doba Kraljevine Jugoslavije sagrađena, prašinom i dimom zagorčavala život. Nisu protiv toga dizali glas, jer su mnogi bili uposleni u toj tvornici.

Sagrađena je na lijevoj obali brinjskog potoka, onog potoka što se spušta strmim padinama ispod Kasalovog klanca, potoka što ponekad nabuja pa se šumeći kod Gorice spaja s orlovačkim potokom istog imena.

Radila je Cementara oko pedeset godina, a toliko dugo je i napuštena i tek strši kao spomenik nekadašnje prve livanjske tvornice. S radom je prestala sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Još postoje njene hale i upravna zgrada.

U napuštenim halama sad su privatna skladišta i pojate. Tamo gdje su bili veliki mlin i snažni strojevi sad je dijelom spremišta za sijeno, a dijelom prostor u kojem je obor za ovce. U dijeli tvorničkih hala ima mjesta i za nekoliko garaža. U upravnoj zgradi stanuju simašnije obitelji. Velika peć nema kupole, a zidovi su joj obloženi dugovječnim kamenom i tvornica ostavlja dojam kao da je nikla iz brda.

Sve je to na istočnoj strani grada, sve u blizini katedrale u kojoj nema biskupa. Prvu livanjsku  tvornicu su sagradili livanjski trgovci ĐOGIĆI i samostanski franjevci. Zemljište je bilo samostansko i pripadalo je Slatkoj gorici.

Đogići su bili bogati, bavili se i trgovinom i stočarstvom. Dušebrižnici franjevci imali svoju banku i zajednički krenuli u proizvodnju, u preradu lapora u čudesni prah zvani cement. Brinjani su tvornicu zvali cimentarom, a njen proizvod cimentom.

Govori se da je dio tvornice pripadao i nekom Raku iz Solina, da je on inicijator gradnje, jer je imao udjela i u toj i u solinskim cementarama i znao sve o proizvodnji tog dragocjenog praha. On je istražio i našao da iznad Ćefina Briga, iznad Perišinih, Popovića i Kneževića kuća, pa sve do Kremenjača i Kasalovog gaja ima obilje tupine, obilje lapora.

Taj lapor je osnovna sirovina od koje se cement stvara. Pored tvornice je odranije postojala cesta, a postojala su i dva omanja izvora iz kojih se napajalo betonsko spremište, omanji vodeni bazen, a iz bazena su dva cjevovoda  vodom napajale tvorničke i samostanske česme. Za njihove potrebe vode bilo dosta, pa kod samostanske pojate jednu česmu ostavili da lagano curi i za siromašne Brinjane.

Do majdana s laporom izgrađena bila pruga za male vagone i kopači lapora ih niz blagu nizbrdicu bez vuče spuštali, a nazad u majdan konji ih vukli. Kad bi išli na prvu smjenu gurali ih i kopači i mineri.

Na tornju visoke peći po osmorica radnika radila. Kad bi se peć punila, na prvom ložištu bi složene cjepanice potpalili, potom se ugalj na rešetkasto drugo ložište ubacivao, te vatra slojeve tupine pekla. Ugalj bio domaći. Zvali ga tušničkim. Dovozili ga kamionom iz rudnika  planine čiji toponim podsjećao na davnu vladaricu Hlibnjana, na Tugu, pa se i zvao Tušnica (Tugnica).

Vatra je znala ponekad biti silna i ložači bi dugim šipkama sprečavali da se ne stvori opasna toplotna bomba. Dugo vremena garkanjem se otklanjala mogućnost te vatrene bombe i sumnjali radnici da se ona uopće može stvoriti. Povremeno bi neki vatreni balon i pukao i plamen iz peći bi zalizao željezna vrata dimnjaka i tad bi se tvrdilo da je ipak moguća nezgoda.

U proljeće gladne 1953. ratni zarobljenik, Hitlerov vojnik Nalazinek je bio tehnički direktor Rudnika „Tušnica“. Po struci je bio inženjer rudarstva. Stručno je obilježio gdje će se i kako će se obje jama bolje koristiti, kako će se u dublje slojeve Tugine planine ući. Rudnik tada povećao proizvodnju i grijao kancelarije mnogih ustanova, učionice škola i livanjska domaćinstva. Te godine rudari  su našli na dubinu od sto pedeset metara posve sjajan kristalizirani sloj rude i odmah se počelo govoriti da to nije mrki, nego kvalitetni kameni ugalj.

Uočili mnogi Livnjani  da takvo grumenje visoke temperature proizvodi, da im  od visokih temperatura peći stradavaju, da se pokrive gradela i da se pove iskrive. Ploče na pećima i šporetima bi se užarile i pucale. Tog proljeća, a osme godine poslije Drugog svjetskog rata, sjajni ugalj u visoku tvorničku peć bio ubačen.

Vrlo brzo  peć se bila posve razgorjela, te počela bučno prijetiti. Radnici na vratima dimnjaka su dugim šipkama udarali u tupinu i pravili šupljine za protok plamena. Bilo potrebno žustro garkati vatru i tutanj ušutkati, a toplina to ometala. Sve bilo uzalud. Vatra se rasplamsala. Uplašeni radnici se dovikivali i vikom napetost povećali. Nastala panika. Poslovođe i direktor požurili da smire situaciju, ali je i njih pobješnjela vatra uplašila.

Pobojali da će se kameni zidovi, iako pojačani debelim željeznim šinama raspasti, da će toplotna bomba glinom i šamotnim ciglama obloženu peć razoriti i užas ostaviti. Dovikivali onima na vrhu peći da ne prestaju metalnim šipkama probijati naslage i za plamenove probiti otvore.

U očekivanju strašnog mogućeg udara, u očekivanju eksplozije upalili sirenu za uzbunu, zaustavili moćni parni stroj koji je širokim remenovima okretao teški mlin.

Temperatura na vrhu peći, tamo gdje se ubacivala tupina  postala nepodnošljiva i ložači odjeću kvasili, mokre krpe u rukama držali. Bilo teško šipkama rukovati. Šipke se na dnu usijale i krivile, a drugih rezervnih nije ni bilo. U pomoć im pohitali oni iz majdana i oni vruće i prevruće šipke naizmjenice potezali.

U spašavanju užarene peći koordinaciju davao odvažni ložač Pero Miloloža, a kad je stigao direktor Frano Erceg, on hrabro taj posao preuzeo i vrata dimnjaka otvarao i zatvarao.

Galama, vika i dovikivanje radnika, a najviše vrisak sirene izmamili Brinjane iz kuća, pa sa seoskih ledina u tvornicu gledali. Popovići i Kneževići, što su kuće uz tvornicu sagradili, žurno u strahu čeljad iz kuća na sigurnu udaljenost odveli. Svi se izmakli i sa sigurne udaljenosti događanja  se pratili. Kad se čula detonacija i pojavila plamena buktinja, radnici se dali u bijeg, ali buktinja četvoricu zapalila.

Zapaljeni ljudi trčali i padali. Na mostu što vodi do kupole peći dvojica su vrištala i  panično zapaljenu odjeću trgala. Oni što su se bili okupili, što su u pomoć došli hvatali zapaljene ljude, vukli ih do travnate površine i valjali ih po zemlji, zasipali šljakom i tako ih ugasili.

Trojicu su kako tako spasili, a kad su pokušali na predradniku Peri vatru ugasiti, iznenada mu na prsima iz džepa plamen buknuo. Kasnije im jasno bilo da mu je veliki upaljač za cigarete eksplodirao. Vatra upaljača mu  bolnu opeklinu nanijela.

Mnogi Brinjani se prema tvornici žurno uputili, a neki sa zebnjom čekali glas o stradalim. Supruga Pere ložača djecu okupila. Desetero ih imala. Djevojčicu Branu u naramku držala i prestravljeno gledala trčanje i padanje ljudi.

Svom sinu Iviću rekla da trči i da vidi je li ćaća stradao. Još su neka djeca uplakana otrčala do tvornice, pa se vratila i u sav glas za Perom, koji je umirao, plakala. Perina supruga Zorka je zdvajajući ćutila kako udovicom postaje i posrtala dok je do kuće stigla.

Tog dana dragi Bog Zorki ostavio zadaću da za mnogobrojnu djece brigu brine. Perine zadnje riječi bile su upućene četorici braće. Zamolio okupljene da  prenesu njegovoj braći poruku da mu se brinu za obitelj.

Niko Gradina, nakon niz godina, nerado je pokazivao nagorjele šake i ruke do lakata. Žalio se da ga stalno bole ručni zglobovi. Rukama je bio prekrio oči i tako ih spasio, a  opekline ostavile tragove na licu i rukama.Direktor tvornice Frano od opeklina imao teške i velike ožiljke po licu, vratu i rukama, pa posve drukčije izgledao nego li je bio prije stradanja.

U bolnici ga dvije supruge, dvije bliske rodice obilazile i jedna od četvero, a druga od dvoje djece pozdrave prenosile. Ložač Mate Bodulušić dugo je bolovao od opeklina, često teške snove imao i uz sve to trudio se da othrani svoje dvanaestoro djece.

Nakon tog akcidenta tvornička peć je neko vrijeme mirovala pa ponovno proradila, ali kristalni visokokalorični kameni ugalj više u nju nije ubacivan. Petnaestak godina potom zauvijek bila ugašena. Ostatci joj još odolijevju zubu vremena.

Dvadeset i nešto više godina poslije tvorničke tragedije u upravnoj zgradi u jednoj sobici sama samcata je živjela Milka Mitranića. U ratu je izgubila muža Stojana i sina Stamenka, pa socijalnu pomoć dobivala.  Dobila i sobicu u tvorničkoj upravnoj zgradi, a netko joj poklonio malu električnu peć i jednog ranog proljeća, kad je studen zemlju zaledila, pećica je požar prouzrokovala i Milka se u dimu ugušila.

Tvornica cementa u Livnu 1930. godine

RUDNIK TUŠNICA

Nedugo nakon eksplozije na Cementari dogodila se nesreća i u rudniku iz kojeg je stigao kamen što paklenu vatru isijava. Tada je kopanje u tušničkim dvjema  jamama bilo ubrzano i dvije smjene radnika su ulazile u utrobu Tušnice. Rudnik se pročuo po proizvodnji, a o kvalitetnom ugljenu iz Tugine planine se tad uveliko pisalo i uspoređivali ga s ugljenom najboljih rudnika.

Krupni rudnički inženjer Nalazinek je bio ratni zarobljenik i u rudniku je već devetu godina radio. Nije bio jedini njemački vojnik čije je znanje boljševička vlast koristila u obnovi i izgradnji države radnika i seljaka. Rudari su ga izuzetno poštovali, više nego neke druge obučene stručnjake.

On je rodom bio iz istočnih Sudeta, bio iskusan rudarski inženjer i rudnik je unaprijedio. Bio je nezadovoljan što u stolicu direktora, po partijskom zadatku sjedaju oni ljudi koji ne znaju ništa o tehnologiji vađenja rude, ne znaju ništa o geologiji i o toplini koja se krije u utrobi rudnika.

Za otvaranje novih hodnika u jami dobio pohvalu, a dugo se borio da se poboljša ozračje rudnika. Upozoravao rudare na opasnu prašinu koja poput plina zna eksplodirati. Na te riječi jedan direktora rudnika pokazivao prstom  da je upitan njegov razum.

Najviše što je Nalazinek ostvario u upravljanju procesa vađenja je bilo to da bude imenovan  za upravnika jama. Iako je bio upravnik više lica u rudniku imalo je veće ovlasti od njega. Niti je dobivao, niti mogao slati pisma ikome.

Nakon dugtrajnog moljakanja obećano mu da će dobiti oduzete osobne dokumente i da će se jednog dana u svoju zemlju vratiti. Obećanje dato i Nijemcu Juhasu, koji je od prije rata u Livnu živio.

Za razliku od Zinadeka Juhas je sretno sa svojom obitelji živio i stanovao u zgradi sestara milosrdnica. U livanjskoj bolnici rendgenološke poslove radio, bio potreban Livnu. Njegove dvije kćeri i sin od ranog djetinjstva podjednako su na dva jezika  znali govorili.

Nalazinek je bio sam i imao ograničeno kretanje. ništa nije znao o svojoj obitelji, Bio revnostan, a najčešće boravio u blizini ulaza zvanog Martinovac.

Često je ulazio s rudarima i spuštao se do kopača, do pomoćnika kopača, do filjača, odvozača, lagumara i vitlara. Samo u rijetke dane, kad je bio slobodan, penjao se na planinu. U društvu dvojice lovaca i on imao lovačku pušku. Čak ju je imao i u svom uredu.

Jednog kasnog jesenjeg dana stigao jedan tragičan petak. Na kalendaru bilo vidljivo da se datum, da se broj trinaest s petkom poklopio, a tad se i u Livno  govorilo  i dan danas se govori, da takvi dani znaju donijeti nesreću. Malo je rudara, a još manje onih u upravnoj zgradi rudnika koji su vjerovali da je broj trinaest nesretan, da je još nesretniji kad ga petak poklopi, pa se iznenadili kad je Nalazinek napisao upozorenje da se tog dana u staru jamu ne ide.

Direktor upozorenje pročitao, gurnuo ga na kraj stola i nije ga htio potpisati. Za nj je to upozorenje bilo bezvrijedno. Uzalud mu Nalazinek govorio da se ne radi o crnom petku, nego da se radi o mogućoj eksploziji metana, jer je povećana toplina u jami registrirana.

Direktor rudnika je kao član jedne i jedine dopuštene partije bio podoban da ljudima izdaje zapovijedi, da izdaje direktive, a sa rudarskom strukom, sa problemima u jamama nije se ni želio baviti. Znao je kad završava prva, a kad nastupa druga smjena i da se to mora poštivati.

Zinadeku je rekao da neobrazovani ljudi gataju i da on ne vjeruju u te gluposti s datumima, da je to istovjetno  priči da nesreću donosi crna mačka koja prijeđe preko puta. Rekao je da ne vjeruje da će se nešto desiti ni onda kad oko igra ili kad neki zvuk u uhu pjeva.

Otišli rudari, a Nalazinek službenicima u kancelariji rekao da uvjeti u rudniku govore o mogućoj nesreći i da je uzbuđen. Govorio da će liječnici imati posla. Nervozno je šetao, još jedanput pokucao na vrata direktorovog ureda i nespokojan se vratio, jer je direktor rekao da nema vremena za gubljenje i da priprema izvješće za sjednicu općinskog komiteta.

Zvuk sirene označio je kraj prve smjene i rudari su živi i zdravi iz jame izišli. Otišli svojim kućama, a druga smjena u jamu otpremana. Nalazinek zabrinuto u pod gledao, pa otišao na otpremu rudara. Kad je vidio da se jedan jamski konj otima, da bježi od ulaza u jamu, opet je govorio da se ne smije u jamu ići, ali ga nitko nije poslušao. Govorio nekim rudarima da toplina opasne plinove stvara, ali njegovo upozorenjeotišlo u vjetar, pa se i on uputio u upravnu zgradu.

Otišao u svoju sobu i legao na svoj željezni krevet. Spustio se mrak i skupa s natovarenim rudarskim vagonima pred jamom se pojavljivalq svjetla karbituša. Konj Dorat tog popodneva bio u smjeni i pri kraju druge  čekao da iz jame izvuče deset posljednjih vagonića.

Njegov vlasnik Mile uzimao svoju torbicu i čudio se da miševi nisu pojeli ostatke večere. Čudio se da ih cijelu večer nije uočio. Dok je iz torbice mrve istresao čuo je kao da je nešto tresnulo, da se urušilo i do njega dopro zagušljivi smrdljivi miris uglja koji gori. Krenuo prema izlazu i izlazeći uočio da se u odvojku tunela pojavila vatra. Dešavalo se i prije da se ugalj sam od sebe zapali i rudari bi ga gasili tako što bi dolazak zraka sprečavali.

Njemu se sama od sebe ručna karbituša ugasila, a konj, koji je dvije plaće zarađivao, nije imao snage da povuće vagone. Mile svoju glavu spašavao. te se spustio na tlo i kroz mračni dio tunela puzao i pipajući vagonske šine. Uspio je izići. Puzeći kao i Mile uspjeli izići još neki rudari. Po neke se s jednom jedinom maskom i hanlihericom (ručnom svjetiljkom) išlo u dim. Jer je vatra ojačala rudari u panici tražili izlaz, ali dim i plin su tada usmrtili petoricu rudara i upregnutog konja Dorata.

Tijelo rudara Brešića nikad nije pronađeno. Pet udovica obukle crnu odjeću, a dvije su bile pred porodom. Bio je to tragičan događaj i taj događaj oživio vjerovanja da broj trinaest ipak u sebi krije neku nesreću, a osobito kad se s petkom poklopi. Ogorčenje vladalo među rudarima jer su Zinadekova upozorenja zanemarena.

O nesreći se svukud pričalo, a govorilo se da će se voditi istraga i da će se netko i krivim proglasiti. Prošlo nekoliko mjeseci, a o istrazi se prestalo govoriti. Osobito se nije pričalo poslije jednog novog neobičnog događaja. Zinadek čekao dozvolu da odseli u svoju zemlju. Čekao i putni list. Neki službenici mu pripremali dar i oproštajnu zakusku.

Tog dana  je u upravnu zgradu ušao krupan gladan vuk i nastala vika i strka. Službenici vrata zatvarali i stolovima ih osiguravali, a vuk ostao u pregrađenom dijelu hodnika. Krupni Nalazinek je slabo čuo, pa je na stolu imao pločicu kojom je upozoravao na dva jezika da je schwerhoerig, da slabo čuje.

Nadimak mu bio Gluho, pa nije razumio što se viče, zbog čega tolika dreka i vika. Blagajnica Anđa Ćubela, koja je upravo radila na obračunima plaća i dječjih doplataka, na papiriću mu napisala da je vuk upao u zgradu.

Lovcu Nalazineku to bila prigoda da dođe do svog prvog tušničkog lovačkog trofeja. Lovačka puška, koja je njegov zid ukrašavala, brzo je upotrijebljena i Nalazinek ubio vuka i izvukao ga pred zgradu. Govorilo se da se s tim vukom nekoliko puta susretao, da ga tražio i da mu je svaki put bježao, a na kraju mu sam došao. Došao ga ispratiti na daleki put i stradao.

O novom neobičnom događaju pričalo se nekoliko dana, pa i onda kad je Zinadinek otputovao u svoj zavičaj. Razgovaralo se zbog čega je iznenada dobio  dopuštenje da otputuje. Srdačno se s mnogim rukovao, a s nekima i grlio. Tad je dozvolu dobio i radiolog Juhas.

Pričalo se kako je Juhasova kćerka Marija gorko plakala kad se od prijateljica i školskih kolegica rastajala. I ona i brat su plakali na grobu u kojem im je mati pokopana. Govorilo se da je njihov odlazak ubrzao direktor rudnika i jedan drug iz općinskog komiteta.

Taj drug se založio za njihovo oslobađanje od prisilnog zadržavanja. Direktorovo zalaganje za njegovo puštanje svelo se na govorenje da Gluho ništa ne čuje, a imalo je posve druge razloge. Bitno bilo relativizirati krivnju za požar, za stradanja rudara, jer je jedno i drugo sastavni dio kore rudarskog kruha.

Direktor želio udaljiti svjedoka koji bi mogao o njegovoj krivnji  svjedočiti, a kad svjedok ode  krivnja se može prebaciti i na njega, jer je bio  upravnik jame. O tome da je rastresen, gluh i čudan trebala svjedočiti i činjenica da je u radnom vremenu ubio vuka.

Nalazineka je naslijedio mladi prvi livanjski školovani inženjer Mate iz sela Dobroga. On je bio stipendist rudnika i prvih dana ponos uprave i livanjske politike. Studij rudarstva završio u Beogradu za tri godine i u cijeloj državi  bio najmlađi tadašnji inženjer rudarstva,  a i to se jako cijenilo. U rudniku mu zaposlili i suprugu.

Ipak u Livnu se nije dugo skrasio,  jer je njegova pravdoljubiva i borbena supruga Zdenka, rođena Zemunka kritizirala negativne pojave u rudniku. Spominjala kako se zataškala rudarska tragedija. Dokazivala je da nije u skladu s visoko istaknutim moralnim radničkim i partijskim načelima od rudnika dobiti i kredit za gradnju kuće i stan. Uskoro su i Mate i Zdenka dobili otkaz.

Na kraju valja istaći da već dugo livanjski rudnik nema dubokih jama, nema vitla kojim se iz dubine ugalj izvlači, Dječjeg doplatka pogotovo nema, jer ga ukinula država koja je upala u ekonomsku krizu.

Kvalitetni ugalj iz Tugine planine  se više ne vadi. Nema ni rudničkih konja da izvlače natovarene vagone. Rudnik koji je preselio na iskope drvenog površinskog lignita je desetak godina radio, a radnicima neredovito isplaćivane plaće, pa i on ugašen. Ostala samo baza za vađenje i drobljenje kamena.

U duboke jame Rudnika „Tušnica“ nitko više ne silazi. Velika vrata zvana Martinovac još lijepo izgledaju, a na njima piše da je po život opasno u rudnik ulaziti. Još je uočljiv i ulaz u jamu „Iliriju“. Jama „Ilirija“ je davno prije Zinadeka otvorena i dobila ime po mladoj dami koja je otvaranju jame kumovala.

Njeno ime se nekad s tugom izgovaralo, jer je lijepa dama među rudare dolazila. Radost donosila, a  prerano i nenadano umrla. Uglednog muža upravitelja rudnika u žalosti ostavila. Samo je dvadeset i tri godine imala i pokopana je blizu groba prelijepe nesretne djevojke Francuzice Helene Yale.

Ne zna se što je bilo s vekmanima, sa legendarnim patuljcima iz rudnika. U pričama pristiglim iz valonskih rudnika ti mistični patuljci u kompletnoj rudarskoj opremi su se ponekad neobjašnjivo pojavljivali i nestajali. Pojavljivali su se pred očima mlađih rudara. Možda su u jami Tugine planine nešto skriveno i tužno otkrili, pa se preselili u druge rudnike.

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply