BRANKO PENJAK / Urota livanjska iz godine 1950.

(Posvećeno Almi i Srećku Jurkiću, Nikoli Bobetiću i najmlađem HOP-ovcu iz 1950. Mladenu Sućiću)

Jedan nježan, miran i prema znanim i neznanim ljudima ljubazan livanjski zubotehničar je 1971. godine bio je nazočan političkom skupu u livanjskoj kinodvorani, skupu na kojem su se livanjski političari okomili na zbivanja u Hrvatskoj i na neke ”drske pojedince” u Livnu.

Ti pojedinci su se usudili iznijeti kritiku livanjske političke vlasti i istaknuti kako je Livno među deset najnerazvijenijih općina u republici zvanoj BiH. U kinodvorani nije bilo mjesta za sve drugove i drugarice, za sve članove jedne i jedine političke partije, a kamoli za nepartijce.

Svi su stigli na skup da bi digli glas protiv demokratizacije socijalizma, stigli da osude one koji traže promjene, one koji su ukazivali kako u neprirodno skrojenoj balkanskoj državi od šest republika, unitarizam ima opasne namjere i rezultate.

Prije tog skupa na mnogim sjednicama partijskih organizacija pljuštale su žestoke osude nekakvoga “Hrvatskog proljeća” i osude onih političara koji su zatalasali političku scenu, pa se izrugljivim zvalo njihova borba za „humanije lice socijalizma“, za „zaštitu svoje, tobože, ugrožene kulture i svog jezika“.

Politički skup zakazan kao odgovor onima koji su u gradu ispod Sljemena i u gradu ispod Marjana održali skupove podrške vođama “tog Proljeća”. Zabrinula se društvena revolucionarna klasa, ona klasa što je u svojim šakama imala državni aparat i o besklasnom društvu zborila i pisala, a oformila novu boljševičku klasu i prakticirala hegemonizam lažnog bratstva i jedinstva.

Zabrinuli se dobro pozicionirani crveni kadrovici vladajuće klase zbog uistinu velike narodne podrške vođama ”Hrvatskog proljeća”, jer je podrška bila silna.

Narodu je bilo jasno da su se vođe ”proljeća” odupirale permanentno prisutnim nastojanjima hegemonista i unitarista iz Grada ispod Avale, nastojanjima da ostvare ciljeve jugoslavenstva kroz zatiranje nacionalnih atributa na svim poljima života.

Odupirali su se beogradskim Geneksima i Ineksima, Centralnoj državnoj banci, diplomaciji i armiji u kojoj je bilo 83% pripanika dviju republika koje su zvali „Dva oka u glavi“.

„Dva oka u glavi“ su se ponašala kolonizatorski, ubirala enormno veći dio zajedničkog kolača, vršila kolonizaciju obale hrvatskog mora i uzimala najveći dio dobiti od turizma i drugih gospodarskih grana.

Rasprave se prenijele i na druga pitanja, na nesklad investicijskih programa i na unitarizaciju kulture i jezika. Ogromna sredstva ulagana su u gradnju ogromnih ratnih podzemnih skloništa, koja su bila namijenjena u slučaju nuklearnog rata za spas elite nove društvene klase.

Mnoga pitanja i mnoge sumnje u politiku nadglasavanja izronile na površinu i donesena državna odluka o smjenama, o čistkama, o hapšenjima i gušenju Hrvatskog proljeća.

Na udaru državnog represivnog aparata se našli političari, ekonomisti, lingvisti, književnici, povjesničari, drugi intelektualci, a posebno domoljubno probuđeni studenti.

Borba za ekonomiju čistih računa proglašena fašizmom. One koji su se zalagali se za povezivanje sjevernih i južnih hrvatskih regija, za gradnju autoceste i boljih republičkih cesta žestoko se napadalo i o tome objavljivane izjave mnogih saveznih moćnika.

Nakon skupa u Zagrebu, na kojem je bilo više od sto pedeset tisuća grlatih sljedbenika ”Proljeća”, pjevala se pjesma ”Ružo, ružice” i bila posvećena hrabroj hrvatskoj političarki Savki. Centrani komitet SKJ izdao zapovijed da se po cijeloj državi taj skup osudi.

Livanjska politička elita brzo reagirala i žurno digla svoj  glas protiv, ni manje ni više, nego „obnove fašizma“ pokazanog na Trgu Republike u Zagrebu, a i protiv šestorice evidentiranih Livnjana koji su kukurikali o ”livanjskom proljeću”. Odlučili ih javno prozvati, javno osuditi, stigmatizirati i kazniti.

I uspjeli su, pa u Livnu bez radnih mjesta ostalo tih šest ”proljećara”, a zbog pjevanja zabranjenih pjesama, zbog preokretanja državnog barjaka  i zbog nošenja raznih kockastih simbola na satovima, na medaljama, na reverima odjevnih predmeta mnogo je mladih Livnjana dobilo po rebrima,  mnogo ih osuđeno na mjesečne i višemjesečne zatvorske kazne, a nekoliko i na duži boravak u zatvoru.

Ugledni zubotehničar Srećko Jurkić se snebivao, nad atmosferom koja se stvorila u livanjskoj kinodvorani, nad atmosferom linča i pobojao se za sudbinu dvojice hrabrijih „proljećara“. Nakon što su ti njegovi znanci prozvani i okarakterizirani kao nositelji reakcionarnih ideja, oni su se usudili javiti za riječ i progovoriti o svojim stavovima.

Jedan Mirko je blago rekao da bi se o ravnopravnosti jezika i ravnopravnoj uporabi jezične terminologije moglo i trebalo razgovarati, a drugi proljećar bio drskiji, pa govorio kako se u Livnu ne poštiva proklamirana politika pariteta i ilustrirao to primjerima i prozvao tad čelne glavešine.

Govorio je kako su direktori triju srednjih škola u Livnu svi iz redova najmanje etničke skupine, da su u jednoj srednjoj školi od osamnaest prosvjetnih djelatnika četrnaestorica iz te skupine, da je 80% milicionara, 80% šefova u najvećem gradskom poduzeću iz te skupine i sve što je rekao nije bilo neistinito.

Reakcija na izlazak za mikrofon te dvojice prozvanih bila žestoka, žešća bila protiv onoga što je govorio o ravnopravnosti jezične terminologije, valjda zbog toga što je to bio atak na jedinstvo, a onaj drugi iznio činjenice koje nije bilo moguće pobiti i na licu mjesta negirati.

Ne imajući argumenata da ga pobiju u iznošenju činjenica, ipak su ga napali za nedopušteno prebrojavanje kadrovskih pozicija.

Poslije žestoke političke tribine zubotehničar Srećko je prišao onom govorniku koji je iznio nepobitne činjenice i dao mu znak da se iz gužve izvuče i da se udalje. Pratio ga i spominjao nevolje i sudbinu veće grupe Livnjana, koji su bili mladi i u domoljubne ideale zaljubljeni, pa zbog toga robijali.

Pričao je o onim mladim ljudima koji su pet godina poslije rata malo hrabrije njegovali uspomene  na svoje u ratu stradale sugrađane i na one koji su stradali poslije rata, a takvih je bilo više negoli u ratu. Pričajući svoje iskustvo podučavao ga na životni oprez, jer su u igri veliki vukovi.

Mirni zubotehničar je sjetno kazao: ”Ti mladi ljudi koji su robijali, a među kojima sam bio i ja, su se svakodnevno družili i svoje druženje slavili pjesmom i glazbom. Znali smo govoriti kako zvuci gitara i tamburica veliku moć imaju, da srce razgaljuju, da snagu daruju. Svirali smo i pjevali i umjetnošću se odupirali sirovim poratnim događanjima. Svi su, a i ja s njima, završili na robiji. Ovaj politički skup, tvoje iznošenje činjenica o stanju u Livnu donijet će ti nevolje. Daj Bože da ne završiš na robiji. Budi spreman na sve.

Dugo poslije događanja „Hrvatskog proljeća“ zanimajući se za sudbina livanjskih momaka, koje je 1950. godine, kao i zubotehničar Srećko, UDBA pohapsila, Tomašin je saznao da je tih „livanjskih urotnika“ bilo četrdeset i dvoje i kad se zbroje sve dosuđene godine u presudama ispada da su dvjesta pedeset godina bili lišeni slobode, da su zbog iznuđenih priznanja bili toliko dugo u kazamatu komunističkog zatvora.

Tomašin je poznavao neke od „urotnika“ i od pojedinih doznao mnoge bolne istine o njihovim istragama i robijanju. Optuženi su bili da organiziraju livanjski HOP (Hrvatski oslobodilački pokret).

Za božićne blagdane, a po starom običaju u grupama, bi jedni drugima kuće posjećivali i božićne blagdane čestitali. Dok su drugovi i drugarice priređivali okupljanja, na kojima su isprepletenih ruku igrali i pjevali kako ih je šuma održala, kako je puna lista, kako je procvjetala ljubičica plava itd. mlade Livnjane mahom iz gradske četvrti Fera je okupljalo pjevanje drugačijih pjesama, druženje u crkvenom zboru i sudjelovanje u crkvenim misnim slavljima, sudjelovanje na procesijama i na crkvenim prikazanjima.

To izdvajanje i njegovanje djedovskih i roditeljskih običaja, ali i čežnja za višestoljetnom izgubljenom slobodom svog naroda, odvodilo je Ferane u tamnice i razmještalo ih po najgorim zatvorskim kaznionicama.

Devetnaestogodišnji i dvadesetogodišnji livanjski mladići i nekoliko onih koji su bili nešto stariji, optuženi su da su njegujući starogradske i neke nerevolucionarne pjesme, prkosili revoluciji i politici bratstva i jedinstva, da su urotnici.

Svi ti mladi domoljubi osjećali su radost druženja i ponosno jedni druge sokolili da se što češće sastaju, da se što češće viđaju. Na tim susretima razmjenjivane su knjige koje su im nadahnuća davale.

Često su isticali vrline „svojih“ književnika, a posebno pjesme vizionara novog doba, pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Slavili su oni i vođu hrvatskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja. Divili su se tome  kako je sa samo dvadeset godina stao na čelo hrvatskog narodnog preporoda i postao simbol otpora tuđincu zlih namjera.

Njegovu pjesmu „Horvatska pjesma“ nisu pjevali, ali je desetak momaka znalo prstima i svakojakim udaraljkama odbubnjati „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo“, a drugi su znali nosnim pjevanjem i gestikulacijama taj ritam pratiti.

Slavili su oni i druge domoljube, slavili Antu Starčevića, Stjepana Radića i još mnogo drugih povijesnih velikana. Kad su pred jednim starim i mudrim svećenikom o sebi pričali, on im predočio sudbinu velikog borbenog obrednika Ivana Franje Jukića.

Pričao im kako je teško podnosio ropstvo pod Osmanlijama, kako je osjećao da mu se bliži kraj, kako je kao mlad bogoslov pobjegao iz Vesprema da bi digao oružani ustanak. To što nije krenuo u pogibelj, mogao je zahvaliti starijim i mudrijim franjevcima, koji su mu naglasili poslovicu: Čuvaj se kobile koja krepaje, jer lako smrt zadaje. Naglašavali da je za veliku stvarnu promjenu stanja potrebno pravo vrijeme i mudra strategija, a da oni ne vide da je stiglo vrijeme za pobunu, a najmanje za ustanak.

Mladim domoljubnim Livnjanima kazivani savjeti postali razumljivi tek kad su pali u nevolje, kad su bez prava na obranu osuđivani na robijanje.

Svi ti livanjski mladići su bezbožničkoj vlasti bili sumnjivi čak i kad su nedjeljom poslije pučke mise u blizini crkve nogomet igrali i odviše gledatelja privlačili. Gledatelja bilo više nego na onim utakmicama koje je vlast organizirala. Optuženi su bili da im je krajnja namjera uništiti tekovine revolucije.

Uhapšenog i u istražni zatvor odvedenog sedamnaestogodišnjeg Mladena Sučića, brata strijeljanog maturanta Ivice Sučića, pomno su ispitivali i htjeli otkriti da li je u većoj mjeri nostalgičar za uništenom ustaškom državom ili je onaj koji tuguje za strijeljanim bratom.

Uhapšenog momka Ljupka Gotovca i uhapšenu njegovu sestru Jelku su pitali za čim to oni tuguju. Po kazivanju njihove rodice milosrdnice Nikol (Nevenka) pitali ih da im, možda, nije žao ujaka Jope, kojeg je stigla ruka proletera osvetnika.

Nikol kazivala kako su Ljupko i Jelka dobro pamtili ubijenoga i njima dragoga, a na gradskom mostu izloženog mrtvog ujaka Jopu Lijovića. Ujak Jopa je bio politički emigrant u Francuskoj i kada je čuo o stradanjima Livnjana htio kradom izviditi što mu je s rodbinom, pa stigao do sela Miši i namjeravao tamo dio noći provesti.

Tražio konak, pa u neznanju pokucao na pogrešna vrata. Kuća seoskog žbira dala mu konak u pojati, pa zakračunali vrata i pozvali seosku parizansku stražu. Uhvaćen u klopci, iz revolvera je ispalio nekoliko hitaca, a posljednim metkom se ubio.

Proleteri objavili da su opasnog ustašu ubili i kao trofej su ga na gradskom mostu izloženog nekoliko dana držali. Postavili su ga u sjedećem stavu, a prolaznici su morali na mrtvo tijelo pljuvati, neki su mrtvo tijelo i nogama udarali.

Djevojka Jelka je svog ujaka od muha i od pljuvanja pokušala zaštiti i plahtom prekrila, ali je šumski ratnici odveli na saslušanje i u zatvoru danima držali. Ispitivao ju neki Crnogorac i na sva pitanja Jelka davala odgovore i postavljala kratka protupitanja.

Pitala ga ima li on sestru, je li sestrinu djecu ikad zagrlio, jesu li ta djeca njega voljela i da li bi oni kao što je ona svog ujaka od ružnih stvari štitili. Zna li on kakvu je sudbinu doživio grčki kralj Kreont kad nije dao pokopati sestrinog sina.

Ili je pitanjem ganula boljševičkog ratnika, ili ga upozorila da postoji sudbina teško je dokučiti, ali mu je morala ispričati cijelu priču o Poliniku i nakon toga je puštena iz zatvora, a Jopino tijelo je ukopano.

Tomašin je od starijih Livnjana čuo da je livanjska komunistička vlast sumnjala u svakog potištenog pojedinca, u svakoga tko nije aplaudirao njihovim govorima, a pogotovo u one koji su se poput domoljubnih mladići s Fere okupljali u svoje kružoke.

Sumnja je bila da mladići s Fere imaju vezu s nekim urotnicima iz drugih krajeva. Ljupko Gotovac je pokušao na ideje okupljanja navesti i neke Splićane i povjerio se jednom Pajiću s Poljuda i kasnije su Livnjani sumnjali da ih on odao.

Mirni zubotehničar Srećko kazivao kako su livanjski mladi domoljubi uistinu očekivali da bi se narod mogao dići na ustanak.

MLADEN SUČIĆ

Uvijek vedar crnooki brat strijeljanog maturanta Ivice Sučića, brat Mladen također se 1950. godine našao u livanjskom istražnom zatvoru. Prije zatvora se rado družio sa svojim Feranima, radovao što će uskoro biti punoljetan.

On je među posljednjim bio uhapšen i pripreman za priznanje krivnje. Jednog dana uguran je u potpuno mračnu  zatvorsku sobu u podrumu velike nacionalizirane i konfiscirane Konjikušića kuće.

Osjetio je da u nepodnošljivoj podrumskoj tami nije sam i bojažljivo upitao: „Ima li tu još koga?“ Dobio je odgovor da ima i čuo je tiho protupitanje: ”Tko si ti?” Taj koji je pitao očito je bojao namještaljke, znao da se u zatvorske prostorije ubacuju lažni zatvorenici da zadobiju povjerenje osumnjičenoga i saznaju mu grijehe i nije odgovorio na pitanje.

Mladen je shvatio da su, on i taj kojeg ne vidi, jedina dva stvora koja su ugurana u taj strašni vlažni mrak. Vlažne ljepljive zidove bilo je mučno dotaknuti. Sužanj iz mraka ga pozvao da se spusti, da sjedne na drvenu klupu.

Kuckao po njoj da shvati gdje je, da je lakše nađe, i rekao mu da pazi da ne prevrne kantu s fekalijama. To što ga  nepoznati iz mraka ne propituje, ohrabrilo Mladena i našao mu ruku. Rukovali se i skupa sjedili. Stisak ruku, ljudski dodir je pomogao da jedan prema drugom prestanu biti nepovjerljivi, pa su otkrili tko su i što su.

Nakon što je sužnik otkrio da se zove Mate Penjak, Mladen je s radosnim povjerenjem ponovio: ‘‘Ti si Mate s Brine! Čuo sam ja za tvoje. Pokoj im duši.”

Pošto se ohrabrio još je rekao: ”Mene možda ne znaš, još sam mlad. Imam samo sedamnaest godina. Znaš moje. Ispod Hrasta?” Mate ga potom tiho pitao što je skrivio, zbog čega je tu.

Mladen ni sam nije znao što bi odgovorio, jer ništa nije učinio, pa rekao:Moglo bi  biti zbog strijeljanog mi brata Ivice.„Ubili su ti brata? Meni su ubili i oca i brata”, odgovorio Mate.

Nakon toga jedan uz drugog su se grijali, leđima se jedan na drugog oslanjali i sjedeći bi na drvenoj klupi spavali. Sužanj Mate mu još ispričao da je rat u radnom njemačkom logoru proveo, da je željezne šine po željezničkim prugama pričvršćivao i poslije rata jedva se kući vratio.

Povratak mu je dugo trajao, jer pravog prometa nije ni bilo. Kad je stigao do jednog sela u Lici, župnik mu krišom darovao nečijeg konja sa samarom. Do hrane je dolazio moleći ljude, a neke manje stvari je i trampio za hranu.

Kad je prešao preko mnogih prijevoja, kad je stigao u livanjsko selo Prolog, tu je nakon dugo vremena za stolom čorbu kusao. U Prologu je saznao da su partizani strijeljali oko trista Livnjana, da su mu ubili oca i maloljetnog brata, da su ih pred njihovom kućom ubili, da je tad ubijen očev prijatelj Ivan Maganić iz Kablića.

„Stigao sam kući, grcao sam od bola, a mati i plakala i tješila me“, kazao je Mate Mladenu. Saznao je da su ubijeni i suseljani sedamnaestogodišnji Mirko Bandov i njegov vršnjak Mirko Ćavar iz Vašarovina, a da su zahvaljujućo Peri Konti zvanom Gadža crnogorski partizani saznali gdje se kriju Drinovčani Mamići i Krivići, te su i njih ulovili i strijeljali.

Pričale mu i mati i strina da su tog kolovoza pobijeni mnogi livanjski civili. Strina rekla da ništa ne zna o svom najmlađem sinu Jozi i da se Bogu moli da joj ga dragi Bog sačuva živog.

Podrumski sužnji Mato i Mladen u mračnoj podrumskoj prostoriji šaptom o svemu govorili. Mladen mu kazivao, kako i on zna da je tog dana kad su mu ubijeni Matin otac i malodobni brat u Livnu i okolo njega, bilo još mnogo ubijenih.

Mato Penjak Mladenu objašnjavao kako ga sad ispituju i optužuju zbog toga što je u vrijeme rata bio u Njemačkoj i zbog toga jer je rat preživio.

Mladen je Tomašinu opisao kako su poslije tamne zatvorske sobe i on i Mate bili u grupi 42 uhapšena osuđenika, kako su ih vozili u trošnom ishrđalom autobusu. „Kretao se sporo  kretao prašnjavom cestom prema Mostaru, prema istražnom zatvoru. Bilo je i nekoliko starijih Livnjana. Trgovac Stipe Tadić se od svih razlikovao, jer je po starosnoj dobi svima otac mogao biti. Pored njega dvadestogodišnji mu sin sjedio, i tužno, i sebe, i oca i sve svoje sugrađane u autobusu gledao. Njega se teretilo da je ogovarao livanjsko društveno stanje, da je nešto zagonetno na račun drugova na vlasti gunđao. Onaj koji ga prijavio nije znao te zagonetne riječi ni ponoviti, ali je uvjerljivo tvrdio da su bile protiv vlasti i protiv države radnog naroda. Sam je Stipe na ispitivanju morao svoje gunđanje  objašnjavati. Svi oni koji su uzdignute glave Livnom hodali bili su pohapšeni i stigla ih istraga.“

I zubotehničar Srećko Jurkić je i livanjski stolar Nikola Bobetić su živopisno kazivali, kako je bolno bilo putovanje do Mostara, a Nikola je ovo kazao:

„Ruke su nam bile iza leđa i žicom bile vezane. Sjediti u trošnom razvaljenom autobusu bilo je teško, a putovati ruku svezanih na leđima je bilo i teško i bolno i sve smo trpili kuražno. Bolni izraz lica i očiju skrivali smo od sprovoditelja, a kad smo prolazili pored Duvna, odbili smo njihov podrugljivi prijedlog da nam se žica iznad šaka olabave. Ponos bio jači od bola. Čak je i djevojka Jelka Rimac odlučila to stanje podnositi. U Duvanjskom polju prelazak preko drndavog drvenog mosta, preko rječice ponornice je donio i Jelki i Ivici Jurkiću novi jad i mučne bolove, jer je sjedalo ispred njih, sjedalo iznad zadnjeg kotača puklo i pritisnulo im noge. Jelkin plač i molbe da joj noge izbave nisu urodile plodom. Ivica je trpio. To mučno i bolno stanje trajalo je nadomak Mostara.

Natečene ruke, koje su bile otekle i poplavile, odvezane su tek u istražnom zatvoru i dugo je trajalo dok je krv plavu boju šaka prirodnom bojom zamijenila. Osumnjičenici bili iznenađeni  činjenicom da su u hali razbijenih prozora bili skupa nekoliko prvih dana. Niti su imali prostirače ,niti pokrivače na ležajevima. Tijekom tih dana vrijeme su kratili zajedničkim molitvama, a kad su porazmještani po ćelijama svatko se za sebe Bogu molio. Dok su bili skupa među njima je bio i svećenik iz Duvna. On je glasno započinjao molitvu, ali mu glas bio blag, pa mu nisu dopuštali da bude predvodnik. Zamijenio ga trgovac Stipe, pa dok je molio molitve pogled bi usmjeravao prema u nebo i tad mu do izražaja dolazile guste obrve.

Uistinu, on usrdnije i uvjerljivije Boga zazivao, a u molitvama imao dodatke za znane i neznane nastradale Livnjane.“

I Tomašin pamti da je Stipe bio ljudina, da je bio susretljiv, da je bio dobrijan mrka pogleda, runjavih ruku i prsa, a i nadimak mu bio Runje.

Iz svih pripovijedanja bilo vidljivi da su svi pohapšeni mladi livanjski domoljubi u istražnom zatvoru dobivali batine, dobivali sve dok nisu potpisali papir, koji nisu ni pročitali, a na kojem je bilo njihovo priznanje krivnje, priznanje o njihovim zločinačkim nakanama.

U tom istražnom zatvoru Mate ništa nije priznao i ništa nije potpisao, jer nije imao što priznati, a tada nije znao ni pisati. On se nije ni družio s tim mladim ljudima. To da ne zna pisati nisu mu vjerovali, pa je izdvojen i u posebnoj samici posebnim metodama provjeravan.

Više od šest mjeseci nad njim istraga vođena, a u uskoj ćeliji često mu voda na glavu kapala. Kad bi o tim danima pričao, Mate Penjak je govorio da vodene kapi što su s plafona kapale razornu moć imale. Imale su snagu kovačkog čekića. Kad je sve moguće provjere izdržao, pustili ga kući. Istražitelji su od nekog Španje iz livanjske Prikorike, od čovjeka sklona alkoholu, doznali da je  Španja u istom prisilnom logoru rat proveo, pa i njega livanjska istraga dohvatila, a on se pozivao na svjedoka Matu i govorio da su obojica teški logoraški život proživjeli i tako je pravdajući sebe i Matu opravdao.

Brkati, stariji seljak Stipe Salapić iz Žabljaka je svojoj unuci Mari pričao kako je velike svoje brkove proklinjao, jer bi ga dvojica istražitelja prisilila da klekne, da četveronoške laza, pa bi ga kao ovna za brkove potezali i vukli. Usne mu se istezale i zatezale, a pa bi ga danima boljele.

Istražitelji uočili da su mu brci mjesto ranjivo i kad bi ga zgrabili on bi popuštao i sve što bi oni izmislili, on je tad priznavao. Najveći mu grijeh bio što je nekim gradskim momcima darovao jednu vreću krumpira i jednu vreću brašna i taj grijeh ga svrstao među one koji su za HOP-ovce rezerve skupljali. Da nije bilo brkova i on bi se poput Mate negiranjem krivnje branio.

Već ostarjelog stolara Nikolu Bobetića Tomašin je u njegovoj kući posjetio i zamolio ga da mu još priča o svojim zatvorskim danima. Nikola je želio pričati i o zatvoru i o ratnim nevoljama, pa je kazao:

 „Kao maloljetnik postao sam vojnik HOS-a i kraj rata me zatekao u povlačenju prema Zagrebu. U sumorno bezizgledno povlačenje naše dvije satnije su dolinom Une pješice krenule i stigle nadomak Zagreba. Poglavnik je već bio pobjegao. U koloni, koja se pješice kretala, bilo je  mnogo onih koji nisu mogli hodati, pa smo ih na nekoliko niskih željezničkih vagona podigli i vagone rukama gurali. Zagrebu smo se sporo primicali.

Pamtim da sam se za vagon držao i spavao i padao, a gurat’ ga nisam mogao. Partizani nas opkolili kad smo Sisak prošli, pa su više vojnika zarobili. Moja grupa se branila i stigla do Velike Gorice i tu smo se i mi predali. Prije toga smo zakopali oružje i dokumente. Sve smo oznake poskidali. To nam savjetovao časnik, učitelj Ante Bilić iz Žabljaka.

Ne sjećam se je li bio poručnik ili natporučnik. To što nismo imali oznaka, olakšalo nam je položaj u logoru. Postali smo radna jedinica i imali zadaću postavljati željezničke pragove i šine duge skoro dvadeset metara. Teško ih bilo i donositi i pričvrstiti. Seljani od Svete Klare do Siska bili drski, pa nam ni vode nisu davali. Kad bi netko upitao kruha odgovarali bi mu da se obrati Poglavniku i potom bi slijedila psovka.

Bio sam mlad i nisam dugo ostao u logoru. Kad sam pušten, kad sam se kući vratio i oporavio, igrao sam nogomet i na livadi kod gradske crkve i na Zgonima. Zbog igranja u klubu osjećao sam se malo sigurnije. Zbog druženja nas Ferana, zbog optužbe da smo “hopovci” i ja sam otjeran u Mostar i prošao sam istragu.

Prevario sam se što sam isljedniku rekao da ne poznajem Boška Janjinog. Zbog toga sam dobio teške batine. Dobio bih ih svakako, ali to im bio povod. Ja i Boško Gabrić smo bili kao braća, skupa smo stolarski zanat izučili. Kuća mu bila u ulici Karamfilki, a moja ovdje na Žitarnici. Sto metara udaljene. I on je bio u HOS-u.

Jedanput sam čekajući istragu upoznao seljaka Antu Tomičića iz Brotnja i on me pogrešno posavjetovao. On je već bio na saslušavanju u sobi Stojki i govorio mi da su to najgore muke i da je pametno izbjeći ih. Izbjeći ih moglo se priznanjem svega za što te sumnjiče. Ako ne priznaš moraš ispred zida stajati i u jedan na zidu nacrtani krug buljiti. Stajanje je trajalo neograničeno dugo.

Ivica Jurkić je najduže stajao. Bio je zaručen i namjeravao se ženiti. Više puta su ga odveć pretukli. Isljednici bi se smjenjivali, a ti stojiš. Stalno ista pitanja postavljali. Noge bi otekle, krv iz glave bi sišla, pa nisi znao ni tko si, ni gdje si. Ako si tražio kiblu, nisi ju mogao dobiti, a kad  bi se netko od nas, kad  bi nešto zasmrdilo, taj bi dobio pendrekom i po leđima i po glavi.

A svi koji su stajali bili su upišani, pišali sebi po nogama i ošamućeni su tražili da potpišu priznanje. Neki su i više od dvadeset i četiri sata izdržali, a nisu mogli pasti, jer ih debeli remen zakačen za visoku kvaku na zidu držao. Iz nogu bi tekla sukrvica, jer bi krvne žilice popucale. To mučenje, ta Stojka bila je neizdržljiva.

Taj Tomičić meni rekao da ću prije Stojke biti ispitivan u jedno drugoj manjoj sobi i da u sobi ima jedan željezni ormar, stol, pisaći stroj i stolica. Rekao mi da pored željeznog ormara stoji dobra soha: ‘Istražitelj Dragiša je ponekad uzme i njom zamahne, ali ne udara.’

Našao se ja u toj sobi i najprije sam ugledao podobru sohu o kojoj mi Ante pričao. Pokušao sam nešto muljati i negirati. Rekao sam da slabo poznajem Boška Gabrića i čim sam to rekao vidim isljednika Dragišu kako uzima sohu. Zamahnuo Dragiša, a ja se kuražno ukipio vjerujući da je istina što mi Brotnjanin rekao. Bio sam uvjeren da me neće udariti, ali sam sve zvizde vidio kad me soha opaučila.

Stalo mi i srce i disanje i uzaludno sam zijevao. Jedva sam k sebi došao i jedva se podigao. Skrhan sam se vratio u ćeliju. ‘Ante, Ante, j… te ćaća’, govorio sam ćuteći bol. Poslije toga tražio sam revidiranje stava, nisam ni pročitao što je pisalo, a potpisao sam i dobio četiri godine robije.

Revidiranje stava značilo je pred drugim zatvorenicima priznati sve optužujuće grijehe. Poslije toga slijedila presuda i premještaj. I mene i Boška zapalo raditi u stolariji Hrasno u Sarajevu. Boško poslije robije ostao na poslu u Sarajevu i oženio svoju zaručnicu Ljubicu Čondrić.

Više se sjećam onih zatvorskih stražara koji su neku ljudsku gestu pokazali, negoli onih koji su nas zlostavljali. Zaboravio sam ispričati da je Ante iz Brotnja u istragu i u zatvor dospio, jer se nije htio učlaniti u seosku zadrugu. Imao je veliku pojatu i zadruga računala da će joj pojata dobro doći za skladište, a on svoju pojatu zapalio i tako upao u nevolje.”

 

Ostarjeli Mladen Sučić još je živahan i lako se kreće. On se sjeća da su istrage najčešće šest mjeseci trajale, a suđenja odveć kratka bila. Na sudu ga nešto starija sestra zastupala i s osmijehom kazuje da su se u istražnom zatvoru dvije teške kazne smjenjivale: jedna bila Stojka, a druga Mara. „Mara bila marisanje i pendrecima i sohom, a Stojka bila mučenje iscrpljujućim stajanjem pred zidom i buljenjem u jednu točku.“

On ima cijeli popis uhićenih „Livanjskih Hopovaca“, pa ističe:„ Moja istraga je trajala pet i pol mjeseci, a osuđen sam na dvije i pol godine robije. Ljupko Gotovac na osamnaest, Jozo Nevistić i jedan Jokanović na šesnaest godina robije, a većina od sedam do petnaest. Trgovac Stipe Tadić u istrazi bio godinu dana. Osuđen taman na onoliko vremena koliko je trajala njegova zatvorska istraga. Žalbu ulagati bilo besmisleno. Stipini sinovi nisu ni žalili na presude. Jedan je bio osuđen na dvanaest, a drugi na osam godina robije. Prvog zvali hopovcem, a drugog neprijateljem poretka, jer je prijavljen da je pričao da je Titin životopis drugačiji od službeno objavljivanog.“

Za Srećka Jurkića Mladen je kazao: „Bio je izučeni gragičar kao i ja. U zeničkoj Staklari je bio raspoređen na gradilište, a bio je strašno mršav, bio kost i koža, pa je premješten u zubnu ordinaciju.“

Dešavalo se da preodgoj ”zabludjelih” mlađih zatvorenika „uspije“, da zanatima ovladaju i znanja steknu, a Srećko je dragom Bogu zahvalan bio, jer je iz zatvora izišao s potvrdom da je u zatvoru obavljao poslove zubotehničara.

Jedanput je Srećko kazao Tomašinu: „Neki robijaši su imali mogućnost kod radišnog robijaša, kod tvog susjeda Ive Puhala naučiti stolarski zanat i drvene ormare i sanduke praviti, a i šahovske figure izrađivati, ali to me nije zapalo. Kad sam sedam godina odrobijao, izišao sam s potvrdom da sam zubotehničarske poslove obavljao, pa sam mogao upisati izvanrednu zubotehničarsku školu.

U određenim rokovima izlazilo se na ispite i tako se sticala svjedodžba. Po okončanju školovanja tražio sam posao i nisam ga našao. Išao sam u Zenicu i tamo se javio zatvorskom stomatologu i on me preporučio i zaposlio.

Livno je tada tražilo i doktora zubara i zubotehničara i to mi javio prijatelj Zlatko Jazvo. Prijavio sam se na njihov natječaj i javljeno mi da sam primljen. Bio sam jedini koji se prijavio. Ravnatelj bolnice bio je partizanski prvoborac okićen značkama. Radio sam i u ordinaciji, povjerenje zadobio.

Sve što je lijepo kratko traje, pa i to moje uposlenje trajalo manje od godinu dana. Netko je napao ravnatelja Franu da je zaposlio bivšeg robijaša, bivšeg HOPovca. Sačekao me izjutra i nije mi dopustio da uđem u zgradu. Rekao mi da se tornjam. Mantil mi bačen kroz prozor.“

Mladen je znao Srećkovu sudbinu pa je i ovo rekao: „Znano je da se i o pticama dragi Bog brine i nahrani ih, pa je tako pomogao i Srećku da se uposli u gradu ispod Marjana. Zaposlio se i u svim znanjima zadovoljio. Srećka su dugo nakon protjerivanja Livnjani na novom radnom mjestu pronalazili i pomoć od njega dobivali.“

Srećko je često svoje Livno posjećivao, a  na krizmi je kumovao dječaku Tomislavu i prisjetio se i vrućeg političkog skupu u livanjskoj kinodvorani, kad su 1972. godine livanjski drugovi davali javnu političku osudu „Hrvatskog proljeća“.

Srećko je bio nazočan tom skupu i kazivao je da je atmosfera na skupu bila istovjetna onoj koju je neki pomahnitali Jure Bilić iz Bosanskog Broda priređivao u zeničkom zatvoru, a na momente i opasna, i da se jako uplašio za one koji su bili prozvani.

Naglasio je kako je predvidio da će Beograd ugušiti buku u Zagrebu, da će nastradati vođe „Hrvatskog proljeća“ da će stare zatvorske ćelije primiti nove uznike. To što je predviđao i obistinila se i mnogo je ”Proljećara” ostalo bez radnih mjesta, mnogo bilo osuđenih na robijanje, a rekorder u robijanju bio je fakultetski profesor Sinjanin Marko Veselica.

Od javnosti se krilo ime inženjera koji je s krova jednog zagrebačkog nebodera s djetetom u naramku skočio u smrt. Bio je u očaju, jer je predviđao da će se ponoviti Križni put Hrvata, jer je shvatio da je njegov narod ponovno bio na koljenima i kao što je Jan Palah prosvjedovao na Vaclavskom namjestju i izabrao smrt samospaljivanjem, tako je i hrvatski domoljub smrću svojom i smrću svog djeteta pružio otpor komunističkom unitarističkom gaženju Hrvatskoga proljeća.

Mladen je još i ovo kazao: „Srećko Jurkić je u Splitu stekao mnoge prijatelje i štovatelje, a kad mu je sin Trpimir kao kazališni glumac dobio nagradu susreo se s Mišom Martinovićem, koji je s mojim bratom bio u sarajevskom zatvoru i koji je mog brata Ivicu poznavao s Križnog puta, vidio ga kad je odveden na strijeljanje.

Tad je Martinović saznao da je Trpimir po ocu Livnjanin i spominjao mog brata Ivicu, a tad je upoznao i Srećka i naširoko su pričali. S Martinovićem sam poslije i ja telefonski razgovarao. U Split sam išao kad je umro Srećko i nikad na većem pogrebu nisam bio. Pet je uglednih ljudi držalo govore, govorio i biskupski izaslanik.“

Pričao je Mladen još o svojim životnim nevoljama: „Ni moje traženje posla nije bilo bez velikih komplikacija. U Livnu ga poslije robije nisam mogao dobiti, iako je radila tiskara u kojoj je bio manjak grafičara, ali direktor jedan sileni Zvonić nije dopustio niti da s njim razgovaram.

Jedan dalmatinski partizan, ruku je izgubio na Sutjesci, zaposlio me u Splitu i ponio se kao da mi je najbliži rod. U tiskari nije imao dovoljno školovanih grafičara i mene je rado prihvatio. Zaposlio me i kad sam mu rekao da moram pronaći sobu za stanovanje, nazvao je jedan radnički hotel i tamo me poslao.

Na telefon je rekao da sve dok budem u hotelu da će tiskara plaćati troškove. Bio sam bez dinara i to mi je bio ogroman dar. Njegova plaća je bila sedamnaest tisuća dinara, a moja čak dvanaest i bilo mi dovoljno za život i za manju štednju.

Iz te tiskare sam otišao na odsluženje vojnog roka. Te godine imali su viškove u zaradi i podijelili su trinaestu plaću. Za mene koji sam prestao raditi skupljen je prilog veći od plaće i na moje iznenađenje kad sam se vratio iz vojske, tad sam dobio kovertu koja me čekala.

Radi obiteljske situacije sam se želio vratiti u Livno i za dobijanje radne knjižice morao sam šest posebnih potvrda tražiti. Svodilo se na to da mi se traži potvrde o tome kako sam se vladao u zatvoru, u vojsci, u Splitu i drugdje.

Kad sam išao do načelnika livanjskog vojnog odsjeka po karakteristike Srbin major SLAVKO VUKOSAV je ljubazno rekao da mi to nije potrebno i da će to reći onima koji to traže. LJUBO KUZMAN je bio načelnik milicije i rekao mi da prenesem onima koji to traže njegove riječi: „Oni koji to traže pružaju prste tamo gdje bi mogli ostati bez prsta.“

Direktor tiskare u Splitu napisao mi karakteristike i dao nezalijepljenu kovertu i govorio mi da pročitam. Nisam čitao nego sam zalijepio kovertu pred njim. Poslije toga sam dobio i radnu knjižicu i zaposlio se u Livnu.“

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply