BRANKO PENJAK / Zaboravljeno o Ilirima 2 (izbor iz kronika i zapisa)

Zabilježeno je da je spartanski kralj Teopomp u osmom stoljeću pr. Krista ratovao protiv Ilira, a putnik povjesničar Herodot Ilire spominje u sedmom stoljeću pr. Kr.

Grčki povjesničar, zemljopisac i retoričar  Teopomp iz Hija je u četvrtom stoljeću pr. Kr. zapisao da su neka ilirska plemena bila spram drugih u robovskom položaju. Veći je broj zapisa o tome da su se četvrtom stoljeću pr. Kr. neka plemena ujedinila, da su jedno vrijeme imali veliko i moćno kraljevstvo i moćne vladare, da su najprije ratovali s Makedoncima i Grcima, a potom sa surovim  Rimljanima i da je zbog njih  i njihove oružane  moći i Rim ponekad drhtao.

U grčkim i rimskim kronikama češće su spminjana ilirska plemena: Veneti, Histri, Liburni, Delmati, Japodi, Sardeati, Jasi, Breuci, Panonci, Skordici, Ardijejci, Dindari, Mezeji, Disidijati,  Daorsi, Dokleati, Tribali, Dardani, a rjeđe još dva puta toliko  drugih plemema.

Za pleme Skordisci je zabilježeno da je bilo mješavina Kelta i Ilira i da su pomiješani živjeli na prostoru koji danas zovemo sjeveristočna Bosna, a puno je dokaza  da je i među Japodima na prostoru uz rijeku Zrmanju, bio znatan broj Kelta i da su Japodi od Kelta naučili topiti rude i kovati oružja, izrađivati oruđa i nakite.

Za Disidijate, koji su živjeli oko gornjeg toka rijeke Bosne, je zabilježeno da su bili krupni, skloni šalama i podvalama, da su uživali i u rakiji i u pivu, ali i to da su živjeli u nehigijenskim uvjetima. Dindari s prostora koje danas zovemo livanjskim su najduže odolijevali osvajačima Ilirikuma i bili su moćni goropadni ratnici. Da se zaključiti da su Iliri nakon Tiberijevog pohoda početkom prvog stoljeća bili pokoreni i da su im Rimljani bili gospodari do svršetka petog stoljeća.

Rimska vojska se svršetkom petog stoljeća uveliko povukla s istočnih granica Zapadnog Rimskog Carstva, a to je dovelo do bijega i romanskog stanovništva i romaniziranih Ilira i iz Panonije i iz Rimske Dalmacije. Preselili su se  na istočnu i na zapadnu obalu Jadrana, te   na prostor današnje Albanije. Na ilirske prostore su u petom i šestom stoljeću po.Kr. provalili  i Avari (Obri) i blizu tri stoljeća imali svoju panonsku državu, te jedno vrijeme i ostatku Ilira nametnuli svoju vlast.

S Avarima su stigla i prva hrvatska plemena i naspram Avara su bila u vazalnom odnosu sve do Carigradske bitke 626. godine. Poslije poraza Avara Hrvati su se oslobodili vazalstva i u prostorima Rimskog Carstva i u Karantaniji i omogućili masovnije doseljenje Hrvata na napuštene rimske prostore. Kad su Franci početkom devetog stoljeća protjerali iz Europe Avare, jedan broj Ilira i Avara ipak je ostao u Rimskoj Dalmaciji, pa se asimilirao s brojnijim doseljenim Hrvatima.

O doseljenju Hrvata na prostore zapadno od Drine i Srba na prostor istočno od Drine, na prostore zvane Raška bizantski car povjesničar Konstantin Porfirogenet VII. je zapisao da su doselili na poziv bizantskog cara Heraklija, da su doselili s  prostora koji se u naše vrijeme zovu istočna i srednja Europa.

U bizanstkim.vatikanskim i franačkim povijesnim dokumentima budno su praćena sva događanja u Dioklecijanovoj Dalmaciji i Južnoj Panoniji i zbog brojnog stanovništva u obalnim gradovima i na jadranskim otocima i zbog straha o provali u prostore Italije.

Valja znati da je Dioklecijanova Dalmacija  bila od Istre do Drine i Bojane i do Save na sjeveroistoku, a Južna Panonija bila između Drave, Save i Dunava. I iz Konstantinopolja i iz Vatikana je također budno praćeno što se događa s kršćanima s kojima su došli u dodir u to vrijeme Hrvati poganske vjere.

Valja naglasiti da postoji znatan broj zapisa o provalama i drugih azijskih plemena kako na Balkanski, tako i na Apeninski poluotok, pa je osim o  Avarima zapisano i o doseljenju Bugara, i o provalama Mongola, Huna i Arapa. Osim zapisa o doseljenju Hrvata i Srba nema zabilješki o doseljenu nekih bezimenih slavenskih skupina. Manji broj Ilira gorštaka, kao i jedan broj Avara opstao je u Rimskoj Dalmaciji i ubrzo su ih asimilirali doseljeni Hrvati

                                                                          ***

Ako se pogled vrati onim stoljećima kad su Iliri bili slobodni, uočavamo da su oskudni podatci za većinu Ilira, pa se malo  zna o načinu življenja brojnih plemena, a o ilirskim plemenima Delmata, Liburna i Histra je nađeno dosta  povijesnih zapisa. Vrlo je mali broj zapisa  o plemenu Dindara, a oni su živjeli sa sajeverne strane Dinare, živjeli na zapanim prostorima koje danas zovemo livanjskim, grahovskim, drvarskim i martinbrodskim.

Livnjanin Ukromir je došao u posjed dva zanimljiva dokumenta. Dobio ih u presliku iz berlinskog povijesnog arhiva. Jedan je kratak zapis o Dindarima, a drugi  zemljovid s oznakama prostora na kojem su Dindari živjeli. Kao i neki rijetki povjesničari i Ukromir je zaključio  da su Delmati i Dindari obitavali  na kraškim poljima i planinskim vrletima  po udolinama Dinarskih alpa.

To su oni prostori što su planinama odvojeni od obale plavog mora, što su tamo negdje u plićem i dubljem zaleđu Biokova i Mosora, Neki njihovi prostori su sedam polja i sedam gora udaljene od mora, a danas ih zovemo: zagvozdskim, vrgoračkim,imotskim, dugopoljskim, triljskim, sinjskim, drniškim, prominjanskim, kninskim, livanjskim, kupreškim, bugojanskim, ramskim, uskopoljskim, ljubuškim, širokobruješkim, duvanjskim, roškopoljskim.

Tu je obitavalo moćno ilirsko pleme Delmata, a uz osojne prostore Dinare,  Šatora, te uz Goliju, Staretinu, , Vijenac, Lunjevaču i Klekovaču   obitavalo je pleme Delmatima bliskih  Dindara. I povjesničar Ferdo Šišić navodi da su Dindari stanovali sa sjevernije strane planine Dinare i da je toponim Dinara povezan s njihovim imenom. Jedno je sigurno, a to je da su Delmati i Dindari,  ta dva susjedna plemena imala svoja sela i naselja i na današnjem Livanjskom polju, da su imala svoj način življenja, jer su na tim prostorima u doba Ilira postojala brojna naselja, a za neka naselja grčki i rimski kroničari su stavljali oznake polisa (grada).

O tome da su se neka ilirska plemena  bavili rudarstvom, da su kopali željeznu rudu, da su je topili, da su u rudnicima vadili srebro i zlato, da su izrađivali oruđa, oružja i ukrase svjedoče mnogobrojni metalni  predmeti nađeni u ilirskim grobnicama, a i grčki zapis o ilirskom kralju Bardiliju sve to potvrđuje, jer su grčki povjesničari zabilježili da i sam kralj, kojeg su zvali i imenima Bardilij, Bardilijus i Barid, potječe iz plemena Dardana, da se njegova rodovska zajednica bavila kopanjem ruda.

Sa sigurnošću, a temeljem uporednih dokaze se utvrdilo da su oko tri stoljeća pr. Kr. na zapadni Balkan pristigli Kelti unaprijedili Ilire u znanjima topljenja ruda i pravljenja metala i izradu metalnih predmeta.

Zapisano je da se Bardilij Dardanski  u četvrtom stoljeću pr. Kr., ujedinivši veći broj ilirskih plemena, proglasio  kraljem. Pošto je legendarni Kadmo više  mitski negoli povijesni kralj Ilira, Bardilij je u biti prvi kralj o kojem postoje povijesni zapisi.

Moguće je pretpostaviti da su Iliri svoje naselje Bariduum  i  nazvali u čast tog prvog povijesno utvrđenog ilirskog kralja. O tome da su livanjska i duvanjska visoravan  bile značajne i dobro naseljene Delmatima i Dindarima svjedoče  ostatci mnogih ilirskih utvrda, a četrdeset i četiri   opasuju  Livanjsko polje.

Te stare gradine nisu istražene, a bile su osmatračnice i kule koje su u štitile i Bariduum, a štitile su i Livno:  i u srednjem vijeku, i u devetnaestom i u dvadesetom stoljeću.

O kralju Bardilijusu ili Bardiliju grčki su kroničari  zapisali da je vladao od 385. do 358. godine pr. Kr., da su Iliri 359. godine pr. Kr. u ratu s Grcima i Makedoncima ubili makedonskog kralja Perdikasa i da ih i zbog toga već  sljedeće godine  napao Filip Makedonski.

Porazio ih je i otjerao do Ohridskog jezera. Jedan grčki zapis, za koji se tvrde da je plod legendi, kazuje kako ni nakon  trodnevne bitke Bardilijusove i Filpove vojske nije bilo pobjednika, kako je kralj Baridilij  poslao izaslanike do Filipa i nudio mu mirovnu ponudu, a Filip je postupio nedostojno svog položaja, te je pristao, pozvao Bardilija u vojni logor, a vojnicima  zapovjedio da već na ulazu ubiju i njega i njegovu pratnju.

Filipov postupak se tumačio time da je tim činom osvetio ubijenog oca. Grčki i rimski povjesničar Polibije je pisao povijest  na  utvrđenim činjenicama, napisao četrdeset knjiga rimske i grčke povijesti, a on je pak zapisao  da je prilikom sklapanja mirovnog ugovora Bardilij odbio napustiti osvojene prostore, pa je bitka nastavljena i Bardilij ubijen. Filipa je naslijedio sin Aleksandar Makedonski i on  je uspješno nastavio ratovati  protiv Iliria i mnoge zavojačio u svoju vojsku.

Grčki kroničari su zabilježile da je mladi ilirski kralj Kletius, Bardilisov unuk htio osvetiti djeda i osvetnički krenuo na Grke i da je uoči bitke  prinio bogu rata Armatusu jako bolnu žrtvu :  žrtvovao  tri dvanaestogodišnja dječaka, tri dvanaestogodišnje djevojčice i tri crna ovna, a i pored toga  bitku je izgubio. Uzalud su prije bitke Iliri ljubili svoje amulete obješene oko vrata, jer ih napustila ratna sreća.Zanimljivo je da su Iliri za onoga komu se ne ispuni molba upućena bogovima govorili da je poput Kleta, da je uklet i ta riječ je ušla  u hrvatski i još neke slčavenske jezike u više inačica kao: kletva, zakletva ,uklet, proklet itd.

*Za neuspjeh Klet je Ilirima postao simbol neuslišene prinesene žrtve

 i njegovo značenje ostalo je sačuvano i u slavenskim riječima,

 pa kad se ne ispunjavaju zazivanja upućena Nebu

 kaže se da je netko uklet ili proklet.

Grčki kroničari su zapisali da su u pohodu Aleksandra Makedonskog na Perziju sudjelovali i zarobljeni i zavojačeni vojnici ilirskih plemena, a da su se Iliri poslije prerane smrti Aleksandra Makedonskog, a uz pomoć  vojnika koji su se vratili iz Azije, oslobodili Grka i da su se vratili na prostore s kojih ih otjerao Filip Makedonski. Osvetili su se Grcima tako da su  ih otjerali i iz Drača.

U prva tri stoljeća pr. Kr. posebno su se na obali Jadranskog mora i u njegovom zaleđu bili osilili Iliri Liburni i Delmati, pa na moru drsko izvodili piratske akcije. Liburni su bili izvrsni graditelji brzih lađa i vrsni pomorci, pa su  svojim lađama  dočikali i pljačkali grčke i rimske trgovačke brodove.

Kad bi rimski ratni brodovi progonili njihove piratske lađe, one bi se skrivali u ušćima Neretve, Cetine, Krke i Zrmanje. Polibije je  zabilježio da su u njegovo vrijeme Delmati toliko bili ojačali da su napadali i grčka naselja i gradove kako na obali tako i  na tri veća jadranska otoka: na Brentosu (Braču), Farosu (Hvaru) i Isi (Visu). Zapisao je Polibije, i ne samo on, kako je grčko pleme Isejci bilo zabrinuto za svoju sudbinu  i  kako je tražilo  da ih rimski senat uzme u zaštitu.

Jedan broj grčkih, a potom  veći broj rimskih kroničara, od kojih su neki bili kroničari ratnici, ostavili su zapise  o sukobima Grka i Ilira, pa potom o sukobima Rimljana i Ilira. Iz njihovih zapisa  se saznaje da su se u trećem stoljeću pr. Kr., a pod vodstvom Agrona ujedinili Delmati i još neka plemena i bili  moćno kraljevstvo.

Agron je vladao od 250. do 231. g. pr. Kr. Agron je bio uspješan vojskovođa i na kopnu i na moru. Bio je sin kralja Pleuratusa iz plemena Ardijejaca, iz plemena koje je živjelo na desnoj obali rijeke  Neretve. Agron je bio oženjen Triteutom. Triteuta mu rodila sina Pineusa (Pinesa), a moćni Agron je često obhajao naselja u Ilirikumu i živio uzbudljivim životom.

Zbog probavnih tegoba i bolova u trbuhu, on je u jednom naselju na Neretvi, na mjestu današnjeh Metkovića,  otišao  do jedne čuvene ljekaruše i tražio da mu napravi dobar  lijek i ona je to učinila. Povjesničar Polibije spominje Agronove zdravstvene tegobe, pa je temeljem svojih saznanja zaključio da je Agron bolovao od porebrice.

Zapisana  legenda kazuje  kako je Agron u čuvene ljekaruše vidio božanski lijepu mladu i harmonično građenu djevojku, vidio njenu mladu kćer Teutu i na prvi pogled se silno zaljubio. Iako je bio oženjen, hitro ju je isprosio i svečano oženio.

Ta ljeptica bijelog lica, vatrenih očiju i bujne crne kose, toliko mu je bila privlačna da se od nje rijetko odvajao, da ju je vodio sa sobom i u ratne pohode. Naučio ju je jahati i boriti se, pa je uz sklad i ljepotu stekla odvažnost junačkog  srca.

Kad su etolski Grci napali i osvojili grad  Medionu, Makedonci su pozvali  Agrona u pomoć. Znali su da je jedan od Agronovih vojskovođa bio  Makedonac. Bio je to Demetrije Hvaranin. Odazvao se Agron i bez Teute i bez Demetrija otplovio sa stotinu brodova i pet tisuća ratnika. Pod okriljem noći se usidrio i iskrcao kod Mediona, te iznenadnim napadom  Etolce natjerao u bijeg. Domogao se tad  Agron silno bogatog plijena i prepustio se velikom slavlju i uživanju u vinu.

 Legende govore da je Agron za Teutu na prostoru koje danasd zovemo dubrovačkim bio sagradio potpuno nov grad, grad s alejama i cvjetnim trgom. Prva Agronova žena Triteuta je nastojala izazvati Agronovu ljubomoru, pa je Agron prije povratka iz Mediona dobio  vijest da mu Teuta nije vjerna, da je zaljubljena u stranca, u  vojskovođu Demetrija.

Legenda govori da je pobjedonosni Agronov povratak  bio trijumfalan, a tragičan. U novosagrađenom Teutinom gradu svečano obučena u bijelo i okićena  crvenim vrpcama s utkanim zlatnim nitima, a u otkrivenoj kočiji čekala je Teuta Agrona.

Dočekao ga i svečani istup i govor vojskovođe Demetrija i zlatni vrč vina. Nakon što je Agron ispio vino i krenuo prema Teuti, pao je na prostrti crveni sag i u mukama izdahnuo. Sumnja pala na Demetrija da je   stavio  otrov u vino, jer je  bio zavidan, bio slave željan i na Teutu pohotan.

Postoje i zapis koji ističu da se Agron bio odao uživanju u vinu i kockanju, da je poslije pobjede nad Grcima u kockarskom sukobu  život izgubio. Neki povjesničari se pozivaju na Polibijevu zabilježbu o Agronovoj bolesti i o tome da je  bio neumjeren u načinu življenja. Jedno je sigurno, a to je da je lijepa Teuta ostala udovica. Legenda kazuje da je nakon Agronove smrti potres razorio novosagrađeni Teutin grad i da ga zemlja  progutala.

Pošto je Agronov i Triteutin  sin Pineus bio maloljetan, godine 331. pr. Kr. Agrona je naslijedila ta legendarna lijepa crna kraljica Teuta i uspješno vladala do 327. godine- Kad je pokušala osvojiti Vis porazili su je Rimljani, a poraz je doživjela i radi toga jer ju je izdao vlastoljubivi vojskovođa Demetrije, pa je u tijeku bitke prešao na  stranu Rimljana i za nagradu  postao rimski vazal. Vlast je dobio  na onim otocima  na kojima su bile značajne grčke kolonije  (na Brentosu, Farosu, Korkiri i Isi).

Nakon poraza Teute plemenske vođe su joj uskratile poslušnost, pa se povukla. Prema nekim zapisima i  povukla se u utvrđeni dvor Risan u Boki Kotorskoj. U narodnoj predaji Bokeljana ona  je pred Rimljanima pobjegla na Orjen i sa visoke stijene skočila u smrt, pa i danas Bokeljani jednu stijenu na Orjenu zovu Teutina stijena.Postoji i druga zabilježena kotorska usmena predaja o tome da se sunovratila u ponor podzemne rijeke i da je sa sobom ponijela svoje blago.

Na Visu postoji Kraljičina špilja i za nju je vezano narodno pripovijedanje da je bila skrovište kraljice Teute. Prema zapisanoj živoj predaji Hvarana iz okolice Šućuraja, dvori ilirske kraljice Teute su bili u Oglavku i Košaku na Hvaru. Po legendi tamo  na obali su ostatci njenog nesagrađenog grada. Narodnoj predaja Livnjana, Jezerčana, Šujičana i Duvnjana kazuje da je ostatak života  provela u jednom od utvrđenih gradova u njihovim prostorima.

Dok livanjska narodna legenda tvrdi da je lijepa crna kraljica živjela u utvrđenom gradu  na izvoru rijeke Bistrice, u utvrđenom Bariduumu, jajačko jezerčanska legenda govori o tome kako je imala dvore na rijeci Plivi, da je jašući konja odlazila na Plivine izvore ispod planine Smiljevac i Jastrebnjak, a  šujička i duvanjska narodna legenda povezuju Teutu s utvrđenim, a u naše dane još vidljivim razorenim  dvorima  sagrađenim u blizini planine Malovan i Kupreško polje, na izvoru rijeke Šujice.

O Teuti, u koju je bio ludo zaljubljen stranac Demetrije Hvarski, ili o Teuti zaljubljenoj u tog stranca, o unutarnjoj borbi mlade žene i potom mlade udovice  s emocijama i državničkim razumom, o tome da se odluči ili za ljubav prema muškarcu strancu ili za vladaricu koju veže ljubav prema narodu, napisana je drama u pet činova. Napisao ju je suradnik Ljudevita Gaja, vatreni ilirac, osnivač hrvatskog teatra Grk Dimitrije Demetar. Bio je zagovornik obnove Ilirije. Njegovu sestru, zagrebačku ljepoticu neki su obožavatelji proglašavali hrvatskom Teutom, i nije slučajnost da ju  oženio   hrvatski velikan, književnik, lingvist i domoljubni državnik, ilirac Ivan Mažuranić.

Nema povijesnih dokaza da je Teuta posjećivala livanjska prostranstva, a ako je onda je imala gdje boraviti, jer sačuvani rimski zemljovidi, osobito čuvena Karta Magna, čiju precrtanu verziju danas nazivaju Tabula Peuntingeriana, dokazuju da je na mjestu današnjeg Livna bilo naselje Bariduum, da je na prostoru izmešu današnje  Lipe i Lištana bio grad Pelva i za pretpostaviti je da su ta dva veća naselja bilo jednako stara kao i najveće delmatsko naselje na Duvanjskom polju, naselje Delminium. Na današnjim livanjskim prostorima ucrtana  su i manja naselja i stacije, ucrtani su In Alperio , Setovia i Vašarovine, a Bariduum je bio municipij. Ako je postojao  i grad Dindarium arheološkim ili nekim inim istraživanjima, vjerojatno će se jednog dana i otkriti gdje je bio.

Nesporno je da je preko livanjskih prostora prolazilo više rimskih cesta, a samo iz Pelve su išle tri važne ceste  prema jugu,  sjeveru i istoku ilirskih provincija. U neke ceste na Livanjskom polju je bila ugrađena i kaldrmu, a mnogobrojne gradine dokazuju da su na livanjskoj visoravni živjeli brojni Iliri. I u livanjskom kraju je urvrđeno bogato ilirsko naslijeđe: u odijevanju, u vjerovanjima, u pjesmama, u običajima. Bogatstvo pašnjaka i šuma, te zapisi povjesničara su dokazi da su se Iliri najvećim dijelom bavili stočarstvom. Za Rimljane doseljene nakon posljednjeg velikog ilirskog ustanka i ilirskog poraza je mnogo dokaza da su se bavili uzgojem žitarica i trgovinom. Rimska cestogradnja je bila strateški važna i doprinosila je brzom prebacivanju legija na određene prostore, ali i roba kojima se trgovalo.

I naselje Salvium na Glamočkom polju je označeno  oznakom većeg mjesta. Iznad Priluke u naselju Vašarovine je u 20. stoljeću otkriveno arheološko nalazište i svetište koje je pripadalo isključivo Rimljanima. Na rimskom groblju u Suhači su grobovi i odraslih Rimljana i grobovi njihove djece, a svi nekrolozi su napisani na latinskom jeziku, pa je i to ilustracija da je Rimljanima livanjski kraj bio prikladan za život. Stoljeća su prolazila, a  često su prva stradavala i nestajala veća naselja i gradovi, a ostajale su razvaline. Livanjski kraj obiluje većim brojem takvih starodrevnih razvalina. Ima ih pedesetak. 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply