BRANKO PENJAK / Zaboravljeno o Ilirima 3 (Podsjetnik na porobljavanje i asimilaciju Ilira)

Publije Kornelije Nazik je 154. godine pr. Kr. vodio rimsku vojsku na utvrde na livanjskom polju. I u livanjskom kraju je sačuvana legenda o osvajanju Bariduuma (danas Livna) i stradanju Ilira u Bariduumu. Nazik je zapisao kako su Ilirke s malom djecom u naramku potražile smrt u nabujaloj brzoj rijeci, a da su na zaprepaštenje rimskih vojnika sa visokih stijena iznad grada stotine mladih žena i djevojaka skočile u smrt. Radije su izvršile samoubojstvo, negoli da padnu u ruke pohotnih vojnika.

Pred Rimljanima su ostajala pusta mnoga sela (victusi), jer su žitelji bježali u šume i u brda. Nakon što su ga osvojili, Bariduum je Rimljanima postao  važno naselje, jer su Rimljani i Duvanjsko i Livanjsko polje koristili za uzgoj žitarica. Trgovci su doveli svoje žene i u Bariduumu, i u Pelvu, i u mjesta koje danas zovemo Vašarovine, Podgradina, Suhača. Rimske nekropole svjedoće da su se u tim mjestima i rađali i umirali Latini.

Žitarice su u to vrijeme imale stratešku vrijednost, a izvozom žita obogatili su se ondašnji rimski trgovci. Do Bariduma je vodila cesta iz Salone, a iznad Bariduuma  su izgradili cestu koja je vodila prema Kupreškom polju, prema Salviju i Blagaju, a od Blagaja je vodila dalje u unutrašnjost Ilirikuma, vodila prema Aquaei (Ilidži) i Argeniariaei (Srebrenici) i Sermiumu (Srijemskoj Mitrovici).

Godine 129. pr.Kr. Gaj Sepronije Tudita je pokorio Japode i u Rimu to proslavio svečanim trijumfom, ali je poslije osam godina s Japodima morao ponovno ratovati i konzul Lucije Cecilije Metel, koji je izvršio  nezapamćeno pljačkanje svega ilirskog i od pljačke se silno  obogatio. Skoro dvije godine je ratovao s Japodima i 119. Godine doveo u Rim velik broj zarobljenih Ilira. I njemu je priređen trijumf po rimskim ulicama i na najvećem rimskom trgu.

Rimski povjesničar Apijan opisao je opširnije od drugih kronočara rimsko ilirske ratove i glavni je izvor podataka za događanja na Jadranu u prvom stoljeću pr. Kr.

Pljačka delmatskih prostora ponovila se i tijeku novih triju rimskih ratnih pohoda na Ilire od 78. do 76. godine pr. Kr. Na pohod i pljačku koju je tada provodio Gaj Koskonije Delmati su odgovorili žestokim ustankom. Gušenje tog ustanka trajalo je dvije godine.

Godine 57. ušao je u Ilirik i Julije Cezar i to ponovio i iduće godine, a to je ponovo i na početku 54.godine, ali je već 52. godine u osvojenim prostorima buknu novi ustanak i Delmati su 51. godine zauzeli liburnsku Prominu. Pod Prominom su nanijeli veliki poraz rimskoj vojsci i potisnuli su Rimljane prema obali. Pošto je u to vrijeme došlo do sukoba i građanskog rata između Cezara i Pompeja, to je pogodovalo Ilirima, te su stali uz Pompeja. Cezar je bio zauzet i borbama na Pirinejskom poluotoku, a osiguranje sjevernih prostora Italije i jadranskog primorja povjerio je vojskovođama rimskih ratnih lađa G.Antoniju i Dolabeli. Pompej je također poslao svoje brodovlje u Jadran pod zapovjedništvom  Oktavija i Libona. Pompejeva mornarica je najprije razbila Delabeline snage i natjerala ih u bijeg, a opkolila Antonija i čekala da  glad opkoljene vojnike natjera na predaju. Antoniju je stiglo u pomoć nekoliko četa Cezarovog brodovlja i bilo razbijeno, pa je Antonije bio prisiljen predati se Pompejevcima.

U Rimu je zbog događanja na Pirinejskom poluotoku  bila uzbuna, pa je zbog toga  Julije Cezar bio zauzetiji Pirinejima negoli Jadranom, ali je znatnu vojsku poslao i na udružene Ilire. Budući da  je Pompej  svoju vojsku imao na Balkanskom poluotoku i pošto je njegovo ratno brodovlje bilo u Jadranu, naredio je da brodovlje isplovi i usidri i da usidreno čeka Cezarove snage. 51. godine pr. Kr. Cezarovo znatno slabije pomorske snage su dočekane i bile razbijene..

Svršetkom 48. i pošetkom godine 47. pr. Kr. rimska vojska je ponovno krenula na Ilire, a Cezarov vojskovođa Aula Gabinije doživio je težak i sramotan poraz. Tada je, kako je zapisao kroničar Apijan, rimska vojska  u dubljem  zaleđu Salone, kod utvrde Sidonije opkoljena, a u teškom  okršaju je poginulo blizu dvije tisuće rimskih legionara, trideset i osam centuriona i četiri tribuna, a posebna je za Rimljane  bila velika sramota zarobljavanje više od 700 vojnika najelitnijih rimskih postrojbi i zarobljavanje legijskih vojničkih simbola.

Taj poraz se odrazio na zdravlje Gabinija  i nakon malo vremena  je umro. Japodi su tada opkolili Salonu s kopna, a Oktavije Pompejevim brodovljem s mora i prijetila je opasnost da osvoje moćnu i veliku Salonu. Cezar je poslaso vojsku i Publija Vatinija, koji je razbio opsadu i otjerao Pompejevu mornaricu kod Šipana, a Vatinijeva kopnena vojska dolazi i oslobođa Salonu i osvaja šest utvrđenih ilirskih  naselja, pa se potom povlači u Naronu.

Četiri  naredne godine uznemirava je Vatinije Delmate. Cezar je, nakon što je pobijeđena velika Pompejeva mornarica, pripremao novi veliki pohod na Ilire, namjeravao zauzeti sve prostore do Dunava, ali su ga Japodi i Delmati preduhitrili i 46. godine pr. Kr. poslali u Rim mirovno izaslanstvo i vratili zarobljene Rimljane i legionarska znamenja. Kad je Cezar 44. godine pr. Kr. ubijen., ponovno  su odbili  plaćanje godišnjeg danka i nastavili su Delmati uspješno ratovati protiv u to vrijeme najjače vojske na svijetu, protiv profesionalnih rimskih legija.

Nakon što je  Oktavijan  zaveo red u Rimu i skršio republikance, on se okrenuo  prema Ilirima. Prema Ilirima je primjenjivao najbrutalnije oblike ratovanja, uništavao im žitna polja, zasade povrća, pljačkao stoku, plamenim strijelama palio njihova naselja i utvrde, bacao plamene kugle i u surovosti nadmašio sve prijašnje osvajače.

Tri godine je jurišao na Ilire, te je od 35. do 33. godine pr. Kr. doveo četiri rimske legije i žestoko navaljivao na ilirske utvrde. Najprije je  pokorio Ilire koji su se nastanili na otocima Hvarosu i Brentosu, te Karne, Histre i Liburne u primorju. pa Japode u Lici i stigao  do Siscije. Japodi i Delmati su pružali ogorčen herojski otpor. Pobješnjeli Oktavijan  u tim borbama je  palio  sve pred sobom, a utvrđenja opsjedao i iscrpljivao glađu.

Poseban je i herojski bio otpor grada Metuluma, postao  je simbol ilirskog otpora. Povjesničari se ne slažu u zaključcima gdje je bio taj grad, pa zaključuju da je bio  na mjestu ličkog Otočca. Rimski ratnici kroničari su zabilježili da se Metulum (sad Otočac) herojski branio i da je u žestokim borbama u osvajanju Metuluma i Oktavijan bio ranjen. U osvojenom utvrđenom naselju nije našao nikoga živoga, našao je spaljene starce, žene i djecu, a  branitelji su izginuli u  borbi do posljednjeg.  Rimljani potom pod opsadom od mjesec dana drže Sisciju (Sisak).

Poslije slamanja otpora Japoda rimska vojska je krenula na jug porobiti Delmate. S Delmatima nisu mogli izvojevati brzu pobjedu, pa je Oktavijan bio prisiljen ratovati  i 34. i 33. g. pr. Kr., prisiljen bio ratovati pune dvije godine. Dugo je vodio rat za Prominu, jer su je Delmati žestoko branili.

Uslijedio je potom napad na utvrđenu Setoviju kod današnjeg Sinja. I tu je Oktavijan ponovno naišao na žestok otpor Delmata i doživio poraz. I u tim borbama je bio ranjen i povukao se, te za daljnje borbe pregrupirao vojsku i opsjedanjem utvrđenja i gradina  iscrpljivao je Ilire. U višemjesečno opsjedanim tvrđavama Delmati su bili u bezizlaznoj situaciji, pa su bili primorani  na uvjete predaje.

Predajući se obvezali su se su plaćati poreze, davati hranu rimskim vojnicima u postajama, odazivati se vojačenju i plaćati godišnji porez, a kao garanciju da se neće buniti, kao zalog predali su svojih 700 dječaka, te vratili preostala ratna znamenja osvojena u borbi s Gabonijem.

Surovošću su Rimljani tada umirili skoro cijeli Ilirikum. I Oktavijan je svoje ratovanje s Ilirima  okrunio 27. godine   pr. Kr. na način da je u Rim doveo veliki broj robinja i robova i na rimskim ulicama i trgovima priredio veliki triumf. Proglasio se Augustom i provinciju Ilirikum predao senatu. Tako je završilo pokoravanje skoro svih ilirskih plemena, ali to nije bio kraj borbama, jer su se Iliri dizali na ustanke.

Nezadovoljstvo Ilira je tinjalo i raslo. Teško su im padale rimske odredbe. Posebno su bili nezadovoljni uvođenjem novca, jer su navikli trgovati trampom. Nikako nisu prihvaćali da mogu za prodanog vola, konja i ovna protuvrijednost dobiti u kovanom novcu i to držati  u šaci. Kovani novac im nije bio garancija vrijednosti, a i lako se gubio i krao. Nešpodnošljivi su im bili česti pljačkaški pohodi vojnika iz rimskih tabora.

Bunili su se jako protiv čestog novačenja i odvođenja momaka na daleka ratišta. Grci su u ranijim stoljećima vodili ilirske čete na istok sve do Indije, a Rimljani ih vodili i na zapad i sjever da ratuju na prostoru na kojima su živjeli  Germani. Najčešće se ti odvedeni vojnici nisu  vraćali.

Gradnje rimskih cesta omogućavale su dolazak rimskih trgovaca i kolonista na plodniju zemlju, pa Iliri postadoše siromasi, postadoše ovisni. Kad su Rimljani odveli vojsku u osvajanja prekodunavskih prostora na kojima je današnja Slovačka, Češka i Njemačka, iskoristili su Iliri priliku i digli su se na ustanak.

Napadali su koloniste i osvajali gradove u kojima su bili Rimljani. Ustanak su započeli Breuci i među njima se istakao vojskovođa Baton Mali, a kad je ustanak zahvatio većinu ilirskih plemena, vođa ustanika bio je Baton Veliki iz plemena Desidijata. Tiberije i rimska vojska se žurno vratila sa sjevera, a za gašenje ustanka stigle i legije s istoka, pa je u jedno vrijeme u Iliriji bilo dvanaest rimskih legija, bilo više 100 000  vojnika.

Rimom je zavladao strah, jer su pretpostavili da je broj ustanika orgroman i da ih ima oko 800 000, pa je August Oktavijan 8. godine po Kr. poslao i vojskovođu Germanika da pomaže Tiberiju. Tiberijeva taktika uništavanja plodnih polja i odugovlačenja rata se pokazala uspješnom , jer su  među ustanicima izbile razmirice, pa je Baton Mali zbog pregovaranja s Rimljanima, zbog izdaje bio ubijen.

Posljednje velike borbe su vođene uz morsku obalu.  Baton Veliki je nedaleko od Solina bio opkoljen i predao se u tvrđavi Andetriji. Čuven je Batonov  odgovor Tiberiju, kad  je na pitanje zbog čega ste se digli na ustanak protiv Rima odgovorio: „Sami ste krivi, jer ste k našim stadima slali vukove umjesto pastira i pasa čuvara.“

U idućim stoljećima Iliri su se uključivali u suživot s Rimljanima, mnogi se istakli u rimskim legijama i bili birani i za careve rimske. Prodori Avara i nekih drugih naroda, uključujući i doseljenje onih naroda koje neki  povjesničari zovu južnim Slavenima značio je kraj velike Ilirije i utapanje Ilira u pristiglu većinu drugih naroda.

Branko Penjak

 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply