DUŠAN MARIĆ: Kako je nam je Vojska Republike Srpske poražena na Kupresu

Jutro je bilo neobično mirno. Zaglušujuća tišina poslije jučerašnjih zaglušujićih artiljerijskih kanonada, u kojima je, po podacima UNPROFOR-a, na Kupreškoj visoravni registrirano više od 3.600 detonacija atriljerijskog oružja velikog kalibra. Od devet sati nastavljena je združena muslimansko-hrvatska ofanziva na cijelom kupreškom ratištu, širokom preko 50 kilometara.

Točno u deset sati muslimani napadaju srpske položaje na Bukovači. Još silovitije nego što su prije dva dana napadali na Priviju. Nakon desetak minuta Grahovljani napuštaju rovove. Za Grahovljanima se povlače i Šipovljani. To su vojnici koji su prethodnih dana dezertirali iz brigade. Vojna policija ih je uhapsila u Šipovu, dovela u zatvor u Kupresu, a juče uputila na Bukovaču. Položaj na Bukovači posljednji napuštaju preostali Blagajčani i brigadni diverzanti. U povlačenju Milan Knežević je zarobljen. Vojsku koja se povlači sa Bukovače dočekuje korpusna vojna policija i na zadnjim rubovima šume formira novu liniju obrane.

Zapovjednik koji je došao sa vojnom policijom objašnjava vojnicima da moraju da izdrže do sutra ujutro, jer će te noći VRS napustiti Kupres. U cilju obrane komunikacije Kupres – Blagaj, na tom prostoru raspoređena su jača oklopna sredstva Sedme brigade i „Pantera“. Kasno popodne potpukovnik Rakić dolazi na brda između Zlosela i Rastičeva i izviđa teren na koji će, nakon sve izvjesnijeg povlačenja iz Kupresa, razmjestiti brigadu.

Velika Plana

Na južnom dijelu ratišta, nakon snažne artiljerijske pripreme iz višecjevnih bacača raketa i uz upotrebu tenkova, hrvatske jedinice napale su i zauzele Donji Malovan. Bataljon iz Pete glamočke lake pješadijske brigade, koji je prije nekoliko dana preuzeo obranu sela, bez pružanja ozbiljnijeg otpora neprijatelju, odstupio je preko Drežnice i Hrbljina prema Glamoču, ne obaveštavajući o tome zapovjedništvo u Kupresu.

Na istočnom frontu najžešće borbe vode se za vrh Stožera (Vrana 1.758) i u šumi iznad Kupreških vrata. U šumama prema Vukovsku (Kukavička vrata), došlo je do spajanja lijevog krila muslimanske i desnog krila hrvatske vojske. Združeni neprijatelj sve više steže obruč oko Kupresa.

Izuzetno je teško stanje na linijama fronta, posebno na dijelu prema Vukovsku i Riliću, gdje zapovjedništvo ne uspijeva da uveže liniju i organizira obranu. Demoralizirani borci skrpljeni iz razbijenih jedinica niti vide svrhu dalje borbe, niti predstavljaju snagu koja bi mogla da pruži ozbiljniji otpor silno motiviranom i višestruko nadmoćnijem neprijatelju.

Odsudna obrana grada prema Hrvatima organizira se u rajonu Poganca, uzvišenja koje se nalazi kilometar južno od grada, gdje se raspoređuju tenkovi i prage povučeni iz Malovana i Ravnog. Oko 22 sata i 30 minuta četa iz Glamoča, koja je držala položaj u rajonu sela Kukavice, napustila je položaj i zaputila se prema gradu.

Nešto kasnije četa iz Grahova i četa iz Ključa napuštaju položaj u Riliću. Isto čini i ključko-vukovski bataljon. Ključani i Vukovljani napuštaju Kukavičku priviju, Omar i Crni vrh i kraj Poganca dolaze u grad.

Raspad sistema. Borci među sobom komentiraju da su spremni boriti se za Kupres, ali pod uvjetom da im zapovjedništvo Vojske RS garantira da borba neće biti uzaludna, da se Kupres neće prepustiti Hrvatima. A slabe snage koje su stigle u pomoć 7. brigadi upućuju na zaključak da će se baš to dogoditi.

Na naš položaj na Velikoj Plazenici nije bilo napada. U drugom smo planu, koplja se lome oko samog grada. Bližila se ponoć kada sam sa Plazenice „Nivom“ krenuo u Kupres. Sa Draganom Knežićem. Na brdima prije Zlosela, s lijeve strane puta, nailazimo na srpski tenk. Djeluje kao da je napušten. Zaustavljamo se i tiho dozivamo. Poslije minut iz tenka izlazi vojnik.

Velika Plana

Umoran, neispavan, pita da li imamo vode. Dajemo mu vodu i nešto hrane što se zateklo u vozilu. Zahvaljuje se i odlazi prema tenku. Samo što smo prošli centar Zlosela susrećemo se kolonom nepoznatih vojnika. Nije prijatno. Zaustavljaju nas i pitaju kuda je najbliži put prema Glamoču. Zaključujem da su to vojnici iz Glamoča. Očigledno bježe.

Najbliži put za Glamoč vodi pravo, preko Stražbenice, Omara i Hrbljine. Lažem ih da im je najbliže da idu asfaltom, preko Rastičeva. Računam da će tim putem naići na vojnu policiju, veća je mogućnost da budu vraćeni u Kupres. Dragan je ukapirao šta mi je cilj, pa dodaje da je najbolje da noće tu, u Zloselima. Objašnjava im da postoji mogućnost da su nakon zauzimanja Malovana Hrvati dio svojih snaga uputili zapadnim rubom Kupreškog polja, ispod Jarma i Kurljaja, sa ciljem da su u rejonu Zlosela spoje sa muslimanskim snagama iz pravca Privije i Ratkovina. A nije da ne postoji.

U Olovu punkt vojne policije. Ispred punkta susrećemo četu iz Grahova, koja je pobjegla sa položaja u Riliću.

U zapovjedništvu zatičem zapovjednika Drugog krajiškog korpusa generala Gruju Borića, zapovjednika 7. brigade Rakića, sigurnjaka kapetana Branu Anđelića… Dežurni je kapetan Ristić. Prave plan obrane prema Hrvatima. General Borić mi objašnjava da je ispred Kupresa, na uzvišenjima kod Poganca, napravio bedem od praga i tenkova, pa šta Bog da. Kaže: „Imaće ustaše sutra Kosovo“.

Problem je što na tom sektoru nemamo uspostavljenu pješadijsku liniju, koja bi trebala da bude ispred oklopa. Pada odluka da su linija uspostavi pravcem Brda – brežuljci kod benzinske pumpe ispod Čajuše. General naređuje da se na izvršenje tog zadatka pošalje jedinica iz Glamoča. Prekidam ga i kažem da sam tu jedinicu prije pola sata sreo u Zloselima. Nevjerica, psovke …. General, više za sebe, pita šta je sa Grahovljanima. Kažem da su prije pola sata otišli prema Zloselima. Naređuje da se u potjeru za bjeguncima pošalje vojna policija, a da se u susret Hrvatima uputi ključko-vukovski bataljon. Suočen sa činjenicom da ne može da računa na čete iz Glamoča i Grahova, skraćuje liniju obrane i pomjera je bliže Kupresu.

Određuje da se bataljon rasporedi linijom Poganac – uzvišenja između Zlosela i Čajuše, dakle na prostoru na kojem su već bila raspoređena oklopna sredstva. Mislim da nije prošlo ni 15 minuta kada je netko ušao u operativnu salu i javio da Ključani i Vukovljani, koji su se odmarali u zgradi Gimnazije, upravo napuštaju grad. Sigurnjak Anđelić žurno ustaje i odlazi, da pokuša da ih zaustavi.

Poslije pola sata vraća se smrknut. Kaže, ne vrijedi, nema od njih ništa. I ako ih vratimo, džabe ih vraćamo. Iscrpljeni dvodnevnim borbama, ogorčeni…. Rakić smrknut nervozno hoda i uglavnom ništa ne govori. Često izlazi iz sale i vraća se nazad.

Velika Plana

Nakon toga sam otišao u zgradu općine Kupres. Hodnik krcat pripadnicima policije, čija jedinica se bori na Kupreškim vratima. Došli da se malo odmore. Pod punom ratnom opremom, blatnjavi, sjede po hodniku i kancelarijama. Neki vidno pod uticajem rakije. Ogorčeni. Glavna tema: izdaja Kupresa. Psuju Karadžića, Mladića, Miloševića….Među njima vidim Slavka Marića, mog prvog susjeda.

Prvu ratnu žrtvu na Kupresu. Kada su 3. travnja 1992. godine Hrvati napali Donji Malovan, Slavko, Radovan Duvnjak i Skerlo Kanlić su iz Kupresa u automobilu pošli prema Malovanu, da vide šta se događa. Prije malovanjske Privije, kod kavane Rane Marića, Hrvati su ih dočekali vatrom. Jedva su sačuvali žive glave i u izrešetanom automobilu, na felgama, vratili se u Kupres. Slavko i Skerlo su teško ranjeni. Slavka je metak pogodio u grudi.

U jednoj kancelariji zatičem svog brata Mitra Marića, koji je predsjednik općine, Đuru Rakitu, zapovjednika Specijalne jedinice CSB Banjaluka i još nekoliko općinskih funkcionara. Pitaju me šta ima novo u komandi. Prenosim da su tri jedinice samovoljno napustile Kupres, ali da je stav da se grad brani. Rakita priča da su se danas na Kupreškim vratima vodile borbe prsa u prsa, da su muslimani napadali u valovima, „kao da su drogirani“. Ali je ubjeđen da bi samo mala pojačanja u ljudstvu bila dovoljna da slomimo sve njihove napade.

Ponovo se vraćam u zapovjedništvo. Ne žurim da se vratim na Plazenicu. Bitno je da stignem prije zore. Zanima me šta će biti sa Kupresom. U zapovjedništvu zatičem Savu Cvijetinovića iz Bijeljine. Visoki oficir policije RS, pod čijim zapovjedništvom su i „Panteri“. Obojica smo iznenađeni ovim susretom. Poznajemo se iz Studentskog grada u Beogradu. Bili smo dobri drugari. Nismo se vidjeli četiri godine. Ljubimo se.

Dobijam informaciju da je stigao telegram od Ratka Mladića, u kojem zapovjednik Glavnog stožera Vojske Republike Srpske naređuje da se Kupres brani do posljednjeg čovjeka. Jetko primjećujem da bi bilo mnogo bolje da je umjesto telegrama poslao jednu brigadu. Kasnije mi Rakić objašnjava da u telegramu nema pomenute naredbe, već da njime Mladić samo pohvaljuje Sedmu brigadu i ostale jedinice na istrajnosti kojom brane Kupres.

Saznajem i da je Rakić u toku večeri pojedinačno razgovarao sa komandantima svih jedinica, od Malih vrata do Stožerca, i sa njima dogovorio postupak i pravac povlačenja jedinice sa položaja i iz Kupresa. Ako do toga dođe. Atmosfera kao pred pogreb. Lica smrknuta. Stalno se razmatraju nove varijante obrane, ali u zraku visi činjenica da obrana nije realna.

Ponoć je prošla, bližila se zora koja nije mogla donijeti nikakvo dobro. Čekali smo je u sendviču širokom nekoliko kilometara, između dvije vojske. Mislim da je bilo oko dva sata i 30 minuta kada je general Borić sjeo za sto na kojem se nalazila operativna karta i pozvao sve da sjednu. Pitao nas je šta mislimo. Iako sam bio najmlađi i po godinama i po činu javio sam se prvi.

Velika Plana

Predložio sam da vojsku u toku noći izvučemo iz grada, na brda iza Zlosela. Borić me je gledao pomalo iznenađeno.

Dule, zar ti koji si se toliko, i kao novinar i sa puškom, borio za Kupres sada predlažeš da ga napustimo?

„Nažalost, nemamo izbora. Prema Hrvatima nemamo liniju. Tenkovi nisu dovoljni. Prostor od Poganca do Kukavičkog jezera je prazan. Hrvati noćas mogu da uđu u grad. Muslimani su ušli u Ratkovine. Hrvati imaju otvoren put ispod Jarma prema Zloselima. Možda sutra osvanemo u obruču. Kažete da nemamo dovoljno granata, da u tenkovima nema goriva. Možemo da imamo stotine mrtvih. Ako se izvučemo iz grada i skratimo liniju imamo šansu da bar ostanemo na Kupreškoj visoravni.

Po reakcijama i pogledima prisutnih zaključujem da nisam otkrio Ameriku, da je napuštanje Kupresa neminovnost o kojoj su oni već razgovarali i da je ova konsultacija tko zna koja po redu današnja razmjena mišljenja na tu temu. Savo Cvijetinović kaže da je napuštanje Kupresa jedino razumno rješenje.

„Predlagao sam da se mnogo ranije povučemo iz Ravnog i Vukovska. Da smo to učinili dva dana ranije, imali bi vremena da se utvrdimo na Priviji i Crnom Vrhu. Međutim, čekali smo posljednji trenutak, povukli se na tu liniju, kad već nije bilo vremena da tu organiziramo ozbiljnu obranu.

General ga prekida.: „Ti znaš da Glavni štab nije dozvolio povlačenje iz Ravnog i Vukovska. Tražili smo, nisu dozvolili.

„Trebali smo se povući i bez njihove dozvole. Nemojte da ponovimo grešku. Ako se sada povučemo iz Kupresa imamo šansu da do zore organiziramo kakvu-takvu obranu iznad Zlosela. U suprotnom, velike su šanse da sutra budemo portpuno razbijeni kao vojna snaga. Toliko da će nas Ustaše i Turci goniti do Šipova. U slučaju da opstanemo iznad Zlosela i na Plazenici, možda će nam se ponovo ukazati šansa da povratimo Kupres. Ali, ako nas potpuno zbace sa Kupreške visoravni u Šipovo, to će biti zauvjek zbogom Kupresu.

Rakić smrknut ćuti, ustaje i šeta po prostoriji. Nije progovorio ni riječ. Ćuti i general. Ustaje, izlazi iz sale i odlazi na kat. Vraća se poslije desetak minuta, diže slušalicu telefona i nekom govori: „Prelazimo na plan B“. Nakon nekoliko trenutaka dodaje: „Ja sam tako odlučio“. Po jednoj varijanti, koju sam čuo, razgovarao je sa Glavnim stožerom VRS u Han Pijesku. Po drugoj, s druge strane linije bio je pukovnik Mićo Vlaisavljević, načelnik stožera Drugog krajiškog korpusa, u zapovjedništvu korpusa u Drvaru.

Spušta slušalicu i gledajući nas kao osuđenik kaže da napuštamo Kupres. Ne znam zbog čega, ali laknulo mi je. Bespotrebno je objašnjavati koliko su ti trenuci bili mučni. General Borić, častan čovjek i oficir, donosio je odluku o napuštanju najvažnijeg položaja u zoni odgovornosti korpusa kojim je zapovijedao.

Komandant brigade Rakić je morao da napusti prostor koji je branila njegova brigada, nakon sedmomjesečnih borbi sa muslimanima. Kao i većina vojnika iz Banjaluke, Šipova, Ključa i Mrkonjić Grada srodio se sa Kupresom i Kuprešanima. Treba sutra živjeti sa teretom zapovjednika koji je izgubio čuveni, strateški važan, Kupres i pogledati ljudima u oči. Tešku i neprijatnu situaciju im je vjerovatno bar malo olakšavalo to što i ja, jedini prisutni Kuprešak, smatram da je napuštanje Kupresa jedino racionalno rješenje.

Velika Plana

General uzima grafitnu olovku, povlači liniju do koje vojska treba da se povuče i izlazi iz prostorije. Vidim da je povučena linija od Demirovca i Maglaja na Velikoj Plazenici, preko Mašeta, brda između Rastičeva i Suhove i dalje, preko Blagajskog polja, prema Hrbljini. Upozoravam da je general pogriješio. Linija treba da ide po brdima iznad Zlosela. Kod Mašeta je nemoguće napraviti liniju koja bi se mogla braniti i mi bi morali da se povučemo najmanje do Matića brda i Krčenika. Jer ako izađu na brda iznad Zlosela Hrvati će Rastičevo i Blagaj imati kao na dlanu, pješadijskom vatrom će tući sav prostor kojim se može prići eventualnoj liniji na Mašetu, uzvišenju na kojem se nalazi katoličko seosko groblje sa kapelom.

Uzimam olovku i povlačim novu liniju, preko brda iznad Zlosela. Operativni oficir kapetan Ristić ljutito ustaje i pokušava da me odgurne od karte, psujući mi majku. Kaže: „’Ko si ti da ispravljaš ono što je general odlučio?“. Njega ignoriram, a Cvjetinoviću i Anđeliću objašnjavam da je general vjerovatno pogriješio, jer ne poznaje teren. Jeste zapovjednik korpusa, ali ne poznaje svako brdo od Bihaća do Kupresa.

Dragan me čeka ispred zapovjedništva. Kažem mu da napuštamo Kupres. Odlazimo u općinu, da vijest saopćim bratu. Sudaramo se na vratima kancelarije. Zove me u drugu prostoriju.
Saopćava mi sljedeće.

Slavko Marić je u međuvremenu išao u stanicu policije. Bio je kod dežurnog u stanici, kada je došao Rakita i telefonom pozvao svoju jedinicu na Kupreškim vratima. Rekao im je: „Molim vas tiho, da oni preko puta ništa ne čuju. Uzmite sve svoje stvari i krenite prema tunelu. Od tunela prema Kupresu, pa prema Blagaju. Ja ću vas tamo čekati.“

Poslije toga Rakita je došao ovdje u općinu.

Pita me: „Predsjedniče, imaš li ti pojma šta se događa?“

-Nemam.

-Kupres je predat. Povukli su mi tenk i pragu sa tunela, a nisu me obavjestili. Zar ti nisi u vezi sa generalom?

-Nisam.

-Molim te otiđi kod njega, ja sam se posvađao sa njim. Ne mogu da vjerujem da ćemo napustiti Kupres.

Prepričavam Mići šta se dogodilo. Žurno odlazi prema zapovjedništvu. Stižem ga i skrećem mu pažnju da upozori Borića da vojska ne smije da se povlači do Mašeta i Rastičeva, jer onda pada i Blagaj, gubimo sve. Vraća se poslije dvadesetak minuta.

-Kada sam ušao u operativnu salu, general je rekao da Rakić, on i ja idemo u Božinu kancelariju. Gore mi je saopćio da je donio odluku da povuče vojsku iz Kupresa do Rastičeva, jer ne može da obrani sadašnje položaje. Kaže: „Ne mogu dozvoliti da sutra izgubim 300 ljudi“. Pitam ga da li ima suglasnost Glavnog stožera. Odgovara mi da nema, ali da ima pravo da sam donese takvu odluku.

Dok priča, Mići idu suze. Plače se i meni, ali nekako sam otupio, nema suza. Pozdravljamo se. Zove me da se vratim.

– Nikad ti to do sada nisam rekao, plašio sam se da ne baksuziram, ali sad moram. Čuvaj se. Vidiš da je sve đavo odnio, sve ovo što smo radili bilo je uzalud. Toliko ljudi nam izginu i vidi šta se dogodi. Što mi nisu rekli da devedeset i druge ne vraćam narod iz izbjeglištva. Da mi ljudi ne ginu. Do sad bi se narod negdje snašao, a sad mora u izbjegličke centre.

Kažem Draganu da svratimo do stana. Grad avetinjski pust. Ulazim u sve prostorije. Provjeravam da ne ostane nešto važno, posebno kakvi moji papiri. U spavaćim sobama geleri razbili prozore, staklo po podu i krevetima. Na stolu načeta flaša rakije. Šljivovica prokupačka ljuta. Nazdravljamo jedan drugom i rakiju ostavljamo na stolu.

U hodniku, na polici ormara za garderobu, pet-šest „promova“, protivpješadijskih odskočnih mina. Dragan predlaže da miniramo vrata. Na trenutak razmišljam i kažem da to nećemo činiti. Taj što ih otvori nije kriv što odlazimo iz Kupresa. Pravi krivci ta vrata nikada neće otvoriti. Posebno oni što sjede u Beogradu i Palama.

Krstim se, zaključavam stan, ali se sa stepeništa vraćam, otključavam vrata i ključ stavljam sa unutrašnje strane u bravu. Svraćamo i do Mićine kuće. Svuda okolo Jelenine i Natašine stvari. Knjige. Uzimam neke sitnice, znam da će ih obradovati. Ako ih u nesreći koja ih je zadesila više išta može obradovati.

Velika Plana

Vraćamo se u grad. Ulazimo u nekadašnje sjedište Općnskog komiteta SK, iznad kavane „Lašva“, gdje se u ratu nalazilo sjedište općine. Zanima me da li su evakuirali svu dokumentaciju. Srećom, sve je prazno. Pravimo posljednji krug glavnom ulicom i krećemo za Blagaj.

Put već zakrčen vojskom, pa na pojedinim dionicama vozimo i pored puta. Na izlazu iz Bilog Potoka nailazimo na naše tenkove. Izlazim iz auta, da se pozdravim sa momcima. I da im kažem da se slučajno ne povlače do Mašeta i kapele. Igrom sudbine, prvi tenkista na kojeg sam naišao bio je Rajko Krndija, moj brat od tetke. Objašnjavam mu šta me muči. Kaže, ne brini, mi se baš ovdje raspoređujemo. Tenkovi silaze s puta u okolne uvale.

Kuprešku visoravan pritisla gusta jesenja magla, kroz koju se naziru prvi nagovještaji svitanja. Zahvaljujem se Bogu što je magla, pa Hrvati i muslimani ne vide ovu kolonu. Ako je poklope artiljerijskom vatrom napraviće klanicu.

U toj gužvi srećem Milana Milišića, koji je sa jedinicom upravo stigao sa Kupreških vrata. I njega muče iste brige, novi položaji naše brigade i hrvatska artiljerija. Kaže da je upravo sreo Rakića i upozorio ga da mu se na malom i brisanom prostoru nalazi nekoliko hiljada vojnika. Rakić ga je zagrlio i rekao mu: „Milane, ne brini, neće niko poginuti. Sve je dogovoreno“. Kada ga je pitao gdje će biti nova linija ovaj mu je rekao da će biti kod groblja na Mašetu. Znači, ono crtanje linije preko Mašeta nije bila greška.

Zadovoljno konstatiramo da se vojska ipak raspoređuje dva-tri kilometra prije Mašeta, odmah iznad Zlosela. Od Milana sam saznao da ga je Rakić tog jutra pozvao u četiri sata i rekao da povuče ljude sa tunela, preko Malih kupreških vrata, prema brdima sjeverno od Zlosela. Naredio mu je da on i njegovi vojnici idu niz liniju Mrkonjićana, da i njima prenese naredbu za povlačenje i da dobro pazi da netko od ljudi ne ostane.

Dragan i ja u Rastičevu skrećemo uz Veliku Plazenicu. Vojnici iz zapovjedništva i kuhinje ne spavaju. Cijelu noć su presjedili kraj vatre. Čekaju vijesti. Nestrpljivo, uglas, pitaju šta ima novo. Kažem da upravo napuštamo Kupres i upozoravam da ćemo sad mi biti na glavnom udaru tzv. Armije BiH. Sva muslimanska vojska će se sutra ili prekosutra obrušiti na nas, sa ciljem da zauzmu Veliku Plazenicu. A ako se to dogodi, VRS će morati da napusti i Blagaj, što bi bio kraj srpskog prisustva na Kupreškoj visoravni.

Na istoku, na planinama s druge strane Bugojna, nazirali su se prvi obrisi jutra. Čekao sam ga sa strepnjom …

tekst i foto: Dušan Marić

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.