DUŠAN MARIĆ: Od 5.000 Srba u Livnu ostalo samo 250 ljudi!

Dok se iz smjera Kupresa i Malovana, niz padine Borove glave i Tušnice, u automobilu sa svojim saputnikom Draškom Kureljušićem spuštam prema Zagoričanima i Potočanima, pred očima puca Livanjsko polje, koje vijuga stiješnjeno između razgoropađenih planinskih masiva, obasjanih vrelim suncem.

Na sjeveru Krug planina, Cincar, Staretina, kao i Šator, tamo kod Gavrilovog Bosanskog Grahova. Na istoku Tušnica, na čijem vrhu gromovima i vjetrovima prkosi toranj s televizijskim predajnicima. A na jugu, od Buškog Blata, najvećeg vještačkog jezera u socijalističkoj Jugoslaviji, do Strmice, protegla se stotinu kilometara dugačka Dinara, sa svojim najvišim vrhom Troglavom. Kao što mu i ime kaže, vrhom s tri vrha. Jedan za Srbe, drugi za Hrvate, treći za muslimane. Tako se nekada govorilo, u vrijeme lažnog bratstva i još lažljivijeg jedinstva. I vjerovalo, bar kad su Srbi u pitanju. U Livnu više nema ni bratstva, ni jedinstva, ni Srba. Ni vjere u zajednički život na izvoru Dumana, u Čelebićima, Čeprazlijama, Rujanima, Gubinu, Guberu, Sajkoviću…

Nekada većinsko pravoslavno stanovništvo u Livnu, među kojim je do samo prije 200 godina, tu i tamo, živjela poneka porodica Srba katolika i Srba muhamedanaca, ostalo je samo u tragovima. Protiv potpunog zatiranja bore se nejaka staračka pleća ono malo Srba koji su ostali u Livnu, ali i nemoćna sjećanja tisuća onih koje su vihor posljednjeg rata, hrvatski zločini i srpska izdaja rasijali širom svijeta, od Arktika do Antarktika. Moj prijatelj, predratni dopisnik „Večernjih novosti“, Radovan Jović, živi u Banjaluci. Vjerica Radeta i Ranka Kanlić su u Beogradu, Stivs Kovačić u Čikagu… Mogao bih nabrajati do sutra. Ime do imena, rana do rane, tužna do tužne izbjegličke sudbine.

Od 5.000 Srba koji su u Livnu živjeli do 1992. godine ostalo je oko 250. I taj broj stalno se smanjuje. Potomke Mijata Tomića i Malog Marijana ni ratovi, ni zločini, ni neimaština nisu mogli odvojiti od padina Cincara, Kruga, Dinare i Staretine, a sada su tu uglavnom ljudi starije životne dobi, koji više razmišljaju o prošlosti, nego o budućnosti.

U Drugom svjetskom ratu 5.000 livanjskih Srba bačeno je u jame, zaklano ili zapaljeno, u posljednjem ratu 5.000 protjerano iz opljačkanih i zapaljenih domova. Oba puta izvršioci radova – Hrvati. Prvi susjedi. Prijatelji. Školski drugovi. Kolege s radnog mjesta. Kažu, čistili su Livno od četnika. Od “dođoša”. Tvrde, hrvatsko i katoličko Livno. A po popisu stanovništva prije 300 godina u Livnu nije bilo nijednog Hrvata i nijednog katolika. Tek u 18. stoljeću iz srpske Dalmacije, preko Dinare, doselila se prva katolička obitelj. Ali, kako u to danas ubijediti Hrvate, nekadašnje Srbe, kad ni sadašnji Srbi, zbunjeni svojom tragičnom povijesti, pobijeni i prevareni, u to ne vjeruju

IZNAD BEZDANA

Navučeni na priču o bratstvu i jedinstvu, prema kojoj smo u moralnoj obvezi da oprostimo i zaboravimo što su nas Hrvati ubijali i zatirali, jer su i oni nama oprostili što je netko pretekao od njihovog noža, navučeni na lažnu povijest, livanjski Srbi, koji danas za zavičajem tuguju negdje u tuđini, vjeruju da je Livno hrvatski grad, a čuveni hajduci Mijat Tomić i Mali Marijan hrvatski junaci, iako povijest nije zabilježila da je postojao ijedan hajduk Hrvat.

Na ulazu u grad, kod pijace, na kojoj radi desetak tezgi, dočekuje nas moj prijatelj Izet Bučo. Upoznali smo se preko Facebooka. Musliman. Hrvati mu u ratu ubili brata, zapalili kuću. On pobjegao u Nizozemsku. Predlaže da tu ostavimo automobil, u hladu ispod vjekovnog drvoreda, a da obilazak Livna nastavimo njegovim automobilom.

– Ne boj se zbog tablica, možeš ga ostaviti 10 dana, nitko ti ga neće pipnuti. Ljude je prošlo ludilo. I Hrvati se zabavili o svom jadu. Nekad su im glavni problem bili Srbi, a sad kad Srba nema, glavna briga je naći posao, preživjeti – ubjeđuje me naš domaćin.

Dogovaramo se gdje ćemo na piće i ručak. Izet predlaže restoran koji drži njegov prijatelj Hrvat. Ja bih u „Dugu“, srpsku kavanu, u koju sam svraćao 1991. i 1992. godine na svojim proputovanjima za Knin, do ratišta i mog prijatelja Milana Martića. Ali „Duge“ nema. Rat nije ni počeo, a braća Hrvati je zapalili.

Ipak, prije ručka, odlazimo do pravoslavne crkve. Zaključana i crkva i parohijski dom. Svećenik Željko Đurica, sa suprugom i troje maloljetne djece, negdje otputovao. Možda je u Vukovsku, kod Kupresa, tamo se održava narodni zbor. Na padini ispred crkve kapela u kojoj su pohranjene kosti 5.000 livanjskih mučenika, koji su ubijeni 1941. godine. Najveći masakri nad golorukim narodom izvršeni su na Ognjenu Mariju. Čitave obitelji, čitava sela. Novinar Budo Simonović je to lijepo opisao u svojoj knjizi „Ognjena Marija Livanjska“.

Iz te svete knjige muke i užasa najviše mi se u sjećanje urezala priča o prelijepoj djevojci Srpkinji, koju mladić Hrvat, jedan od krvnika koji su njenu obitelj i čitavo njeno selo doveli nad jamu, da ih kolju i ubacuju u bezdan, drži za ruku i moli da se uda za njega. I tako sebi spasi život. A ona se, ponosna, otima i sama skače u jamu. Dvije godine prije posljednjeg rata njene kosti i mošti ostalih mučenika izvađene su iz jama i sahranjene u zajedničku grobnicu u crkvenom dvorištu. Kada je 1992. godine počeo rat, Hrvati su kosturnicu raznijeli eksplozivom.

– Srećom, bilo je Srba koji su riskirali glavu i došli da sakupljaju kosti, da ih psi ne razvlače – objašnjava nam Izet, vjerovatno jedan od posljednjih Livnjaka koji još vjeruju u “bratstvo i jedinstvo”.

Pravoslavno groblje u Zastinju (Livno)

PUSTA SELA

Služba u crkvi je svake nedjelje. Rijetko kad se iskupi desetak vjernika. Od Dimitrija Tomića, predsjednika Srpskog građanskog vijeća, saznajemo da u gradu ima oko 50 Srba. Uglavnom su to Srpkinje udate za Hrvate, koje nisu ni napuštale Livno.

– Ja i moja žena Dragica, Smilja i Mile Kravarušić, Boro i Miljana Pažin – nabraja Dimitrije posljednje livanjske Srbe.

U lokalnom parlamentu nema nijednog odbornika Srbina. Od 32 općinska činovnika Srbe predstavlja Davorka Mihaljević, udata za Hrvata. U policiji o postojanju Srba u „prokletom Lijevnu“ svojim prisustvom svjedoči inspektor Đorđe Kovačić. U javnim poduzećima to čini Dragan Vujanović, zaposlen u gradskoj toplani. U bolnici radi dr Jagoda Jović, pedijatar, takođe udata za „drugu vjeru“. Kosta Pajčin, stomatolog, oženjen Hrvaticom, radi u Domu zdravlja. U srednjoj školi nastavu pohađa samo jedna učenica Srpkinja. Dvije Srpkinje, izbjegle iz Bugojna, rade kao školske čistačice. Udate za Hrvate.

– Ima još nekoliko Srba koji rade kod privatnika. Mada, nije dobro ni kod Hrvata. I oni nemaju posla. Koriste to što je Hrvatska član EU, a oni imaju dvojno državljanstvo, pa masovno odlaze u Njemačku – kaže Dimitrije.

U osnovnoj školi samo nekoliko srpske djece. Svećenik Đurica nikako ne uspijeva da njihov broj „nategne“ do 10, što je formalni uvjet da bi mu bilo dozvoljeno da im drži vjeronauku. Djece malo, a i roditelji se plaše da im prijavljivanjem na vjeronauku djeca ne budu prozivana od vršnjaka, da ne postanu obilježena. A već su obilježena. Rat je prošao prije 20 godina, ali i dalje nije lako biti Srbin u Livnu.

Od srpske štampe u Livno stižu samo „Nezavisne novine“ iz Banjaluke. Danas smo Dimitrije i ja otkupili cijeli tiraž. On jedan, ja drugi primjerak!  Nekada velika srpska sela pusta. Ne radi ni jedna škola. U ratu u livanjskim selima nije ostao nijedan Srbin. Poslije rata nije se vratilo nijedno dijete. Sa svoje tri decenije, najmlađi povratnik je ranije pomenuti radnik toplane Dragan Vujanović. Ne rade ni seoske ambulante. Bilo je riječi da će proraditi ona u Vrbici, ali u Domu zdravlja i općini lažu da nemaju ambulantna kola.

U Čelebiću zatičemo samo dvije obitelji. Crnogorci i otac Nikole Petrovića, predsjednika udruženja „Marija Ognjena Livanjska“ u Beogradu. U Bojmuntima šest povratničkih obitelji, u prosjeku nemaju niti po dva člana. Šest obitelji i u Radanovcima. Rosići, Vujanovići, Bikići, Ercezi… U Vrbicama Šunjke. Dvije obitelji. Jedna se vratila, druga dolazi povremeno. U Bogdašima pet-šest obitelji. Kozomare, Ramići, Katići… Kroz Čeprazlije prolazi samo Nine Maljković. A i on dođe povremeno. U Sajkoviću Rosići i Baroši. Najviše Srba vratilo se u Gubin. Mirko Zagorac, Dušan Radić, Jovo Broćeta

Protojerej – stavrofor livanjski Željko Đurica pored pravoslavne crkve u Livnu

STARI I NOVI SPOMENICI

Posjećujemo i srpsko gradsko groblje u Zastinju. Ogromni križevi svjedoče o postojanju čuvenih trgovačkih obitelji. Noviji spomenici o stradanju u posljednjem ratu, u kojem je ubijeno najmanje 50 Srba. Točan broj još nije utvrđen. U onom ratu prve žrtve ustaškog noža bila su tri najuglednija Livnjaka: predsjednik suda Krstan Zubić, ljekar Dušan Mitrović i advokat Rajko Margetić.

I u ovom ratu Hrvati su počeli od srpskih prvaka. Prva njihova žrtva bio je javni tužilac i advokat Vladimir Mitranić, koji je u noći između 13. i 14. travnja 1992. godine ubijen u svom stanu. Do listopada ubijeno je još 40 livanjskih Srba. Aleksandar Arnaut živ je spaljen u svojoj kući. Janja Laganin i Anđa Jović – obješene. Milan Pažin i njegova žena Milena Pažin – zaklani. Istu sudbinu doživjeli su i njihovi rođaci Ilija Pažin i njegov sin Dragan. Među žrtvama su i Milorad Crnčević, Stojan i Milica Pažin, Rajko Raco, Manojlo i Vesa Radeta

– Mislim da je bio 12. listopad, došao je stražar Milan Radić, bio je pijan. Rekao je da je bio na uviđaju ubojstva Rajka i Anđe Šunjke, da je njeno tijelo rasječeno na dva dijela, da su im odsječene uši i nos, ali da je u izvješću napisano da su poginuli u pokušaju bjekstva – svjedočio je Goran Zelen, jedan od 500 Srba koji su prošli kroz pakao logora u OŠ „Ivan Goran Kovačić“.

Milan Vujanović podlegao je mučenju u policiji.

– Priključivali su ljude na struju, lomili im noge i ruke, odsijecali uši i prste. Gledao sam kako mom stricu sijeku prst na ruci. Mom šuri polomili su obje noge i sva rebra – izjavio je nakon izlaska na slobodu Dejan Laganin.

Milana Žderu, profesora matematike, koji je učio i vaspitavao generacije njihove djece, Hrvati su svirepo mučili, a onda odveli kući i živog zapalili. Prije toga su mu oteli 300.000 maraka, kamion i dva auta.

Dok napuštamo Livno, razmišljam o njegovoj junačkoj smrti i zavještanju. Kada su ga krvnici poveli na lomaču, profesor se, slomljen i krvav, obratio drugim logorašima: „Braćo Srbi, ne odajte jedni druge. A vi, bando ustaška, ubijte mene, ja vas se ne bojim, ali, znajte, moj narod nikada nećete iskorijeniti.“

Voda i prijevoz samo za Hrvate!

Osim samoće, rijetki preostali Srbi u općini Livno danas najveću muku muče s vodom i prijevozom. Gradski vodovod je stigao do Čelebića i Rujana. Točno do posljednjih hrvatskih kuća. Poslije, valjda, nestalo para. Slučajno, naravno. Jedan kombi ide preko Čaprazlija za Grahovo i Drvar. Sela s druge strane Livanjskog polja nemaju ni kombi. Kad neko od starina treba kod ljekara, zbog redovne terapije ili neke iznenadne muke, mora zvati taxi. Tko nema para, može pješice. Iz Čelebića, to je 30 kilometara pješačenja. (tekst: Dušan Marić)

 

Komentari