Hrvatske seljačine u Njemačkoj

Foto: Alisa Kekić

STAJALA sam na semaforu u Heilbronnu kad sam čula Sinišu Vucu kako se približava raskrižju. Pored mene se zaustavio auto čiji je vozač nosio sunčane naočale dok je vani sijevalo i grmjelo. Možda su mu smetala svjetla od semafora. Pod zvucima romantičnih Vucinih melodija frajer je izvalio glavu van pritiskujući gas i izderavajući se: “Dobraaa!” Pomislila sam kako nije mogao znati jesam li “jedna od njegovih” ili Njemica pa sam se poslije pitala što jednoj Njemici prođe kroz glavu kad čuje ove melodije i vidi ovakvog tipa.

“Ovaj sigurno prvi put vozi auto u Njemačkoj”, zezao se moj prijatelj. “Vidi ga kako je sretan”, nastavili smo se smijati. Pored našeg sunarodnjaka na cesti stajali su i bolji auti, no njihovi vozači nekako nisu imali potrebu spustiti prozor i obavijestiti sve sudionike prometa kakav auto voze.

Tako je bio i jedan tip, vjerojatno prijatelj od Vucinog fana, koji je uporno turirao dok je parkirao pred moju zgradu. Par se prolaznika okrenulo zbunjeno ga gledajući jer je njegov dolazak bio toliko glasan da se sigurno čuo nekoliko ulica dalje. Da se radi o našem, shvatila sam kad se javio na mobitel glasno govoreći: “Evo me s firminim autom.” Pa nek se zna.

Istina, seljačina ove vrste ima svugdje i ono ne bira nacionalnost ni vjeru ni kulturu. Ali ako si već u tuđoj zemlji, nemaš li barem malu potrebu smanjiti doživljaje?

S vremenom mi je zapravo postalo i simpatično promatrati slične obrasce ponašanja nekih imigranata i reakcija Nijemaca. Samo što se u nekim situacijama, poput gore navedene, pravim da ne razumijem hrvatski.

Po dosadašnjem iskustvu, postoje dvije glavne skupine imigranata. Oni koji su manji od makovog zrna, rade, slave i voze u tišini i oni koji se ponašaju kao da bi drugi trebali biti počašćeni njihovom prisutnošću.
Nemoj pokušavati “razbiti led” vicevima o Hitleru i Židovima

Tako će oni u sunčanim naočalama hodati po supermarketu, izderavajući se s jednog kraja trgovine na drugi: “Je l’ nam treba luk za grah?”, dok će mu drugi odgovarati preko pedesetak ljudi koji stoje između njih: “Uzmi dvije glavice.” Pa će stati na blagajnu i blagajnici iznad glave žvakati žvakaću s desnom stranom zubi s lagano spuštenim cvikama na vrhu nosa dok broji eure u novčaniku, naginjući ga prema redu iza sebe da svi vidimo koliko se ima.

Ali hajde, ovakvo ponašanje u tuđoj zemlji još je i bezazleno. Ono što ne mogu razumjeti je otpor integraciji u društvo koje si izabrao kao svoje okruženje za novi život.

Ljudi koji dvadeset godina tu žive i ne znaju ni riječ njemačkog. Imigranti koji očekuju da se drugi prilagode njima i traže svoja prava bez da poštuju tuđa. Ova ti zemlja može puno toga pružiti ako joj nešto ponudiš i zauzvrat. Pa daj se barem prilagodi u malim stvarima. Potrudi se nešto reći na njemačkom, oni to zaista cijene koliko god loše zvučalo i bilo gramatički neispravno. I sami govore da je njihov jezik teško naučiti i pohvaljuju svaki napor. Ostavljaj napojnicu, Nijemci to rade. To je jedan od načina na koji se poštuje radnik. Nemoj bacati plastiku u bio otpad. Nijemci su strogi i specifični oko recikliranja. Poštuj oznake za biciklističke i pješačke staze. Stani na crvenom svjetlu na pješačkom prijelazu iako nema auta kilometrima daleko. Smanji malo Vucu. Skini sunčane naočale u zatvorenom prostoru. I zaboga, nemoj pokušavati “razbiti led” vicevima o Hitleru i Židovima. Nije im smiješno.

Karte za bus za doma su ti 20-50 eura, možeš sutra otići ako želiš

Postoji još jedna stvar koja je možda i najiritantnija – emigranti koji konstantno plaču za Hrvatskom. Najbolji su mi oni koji odu u Njemačku pa već nakon mjesec dana lijepe post na Facebooku s pjesmom Slavonijo, ja sam tvoje dijete i Dalmacija u mom oku pa mu nemoguće nedostaju prijatelji, rodbina, susjed i službenica iz banke koju je tri puta vidio u životu pa po cijele dane tagira frendove i govori: “Ovo ćemo kad se vratim.” Karte za bus za doma su ti 20-50 eura, možeš sutra otići ako želiš.

I na kraju, možda i najvažnije – nemoj pljuvati po Hrvatskoj. Jer koliko god nama bilo loše, Nijemci i dalje misle da je to lijepa zemlja pa neka nam bar turizam cvjeta ako ništa drugo. Žaljenja ostavi za druženja sa sunarodnjacima jer drugo je kad mi među sobom pljujemo naše. Kao u obitelji, nitko te nikada neće skuriti kao što to zna vlastita mama. Ili brat. Ne moraju znati koliki nam je porez, minimalac, nezaposlenost, što Kolinda radi ili da postoji osoba imenom Željka Markić. Osim ako ih baš to zanima. A ako ne, radije govori o moru, plažama, ribi, slavonskim ravnicama i Plitvičkim jezerima. Pa da kao emigranti, umjesto glasanja za HDZ, zaista i doprinesemo rastu zemlje iz koje smo došli.

http://www.index.hr

Komentari