I u teža vremena smo opstali. Preživjet ćemo i ovo. Treba nositi svoj križ

Crkva snažno zagovara prava žena i protivi se bilo kakvome nasilju – istaknuo je za Večernji list vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. U intervjuu je govorio o brojnim iskušenjima s kojima se suočavaju katolici ususret Uskrsu, od odlazaka, nezaposlenosti, nejednakopravnosti.

Pozvao ih je da ne klonu duhom, nego, sukladno porukama ovog najvećeg kršćanskog blagdana, grade svjetliju budućnost. 
Uzoriti oče, Istanbulska konvencija najviše je pozornosti, ali i verbalnih obračuna, pa i potresa u vlasti u Zagrebu izazvala posljednjih tjedana. Puno je bilo komentara za i protiv, kako u RH tako i u BiH. Zauzeta su dva oprečna stajališta. Kako gledate na te prijepore?

– Ne želim komentirati prijepore, nego našu biskupsku obvezu – naučavati katolički nauk. Nikoga ne možemo prisiliti, nego ponuditi ono što nam je dužnost naučavati. I sam papa Franjo jasno je rekao da je rodna ideologija “ideološka kolonizacija”. Nitko nije protiv dokumenta o nenasilju, ali na perfidan način uvučena je rodna ideologija. Mi stojimo pred velikim upitnikom kuda ide ta ideologa u odnosu na naravni zakon i Božju objavu. Posebno ako se to ozakoni, onda ćemo biti ograničeni u naučavanju kršćanske vjere i morala. 
Što Crkva vidi kao ključni problem i rezultat rodne ideologije koja se promovira Istanbulskom konvencijom?

– Uvlačenjem rodne ideologije urušava se kršćanska antropologija i naravni zakon te ono što piše na prvim stranicama Biblije. Govori se o slobodi vjere, a time se nameće vjeri kako će naučavati i tumačiti moral i objavu. To je neprihvatljivo. 
Kritičari Crkve i oni koji zagovaraju Istanbulsku konvenciju, međutim, ističu kako taj dokument ima ključnu ulogu u zaštiti žena pa se nastoji nametnuti teza da je Crkva protiv zaštite žena?! – Samo zlobnici mogu tako tumačiti stav Crkve. Kada im nedostaje pravih argumenata, onda idu putem napada i optužbe.

Ne smijemo mi biti izdajice svoga poslanja. Nikada ne možemo odobriti ni jedno nasilje, ni jednu nepravdu kojom se ruši dostojanstvo čovjeka. Treba znati da ljudska prava i dostojanstvo čovjeka ne daju ljudski zakoni, nego Božja datost, a ljudski zakoni trebaju omogućiti ostvarenje tih prava i dostojanstva. Zato se tako i postavljamo prema rodnoj ideologiji. 
Postoje i oni u BiH koji kažu kako je taj dokument bez ikakve pompe, a čini mi se, i uz neznanje čak i samih zakonodavaca donesen prije nekoliko godina, 2014. godine, te da se nakon toga ništa nije promijenilo?!

– Trebalo bi pitati one koji su digli ruke znaju li za što su digli ruke ozakonjujući tu Istanbulsku konvenciju. To jest ono tužno u našim procedurama, ne glasuje se po savjesti, nego kako je stranačka struktura naredila. Kako kod nas donošenje zakona ide strašno usporeno, a još sporije ide provođenje, zato se ništa nije promijenilo, ali kada se bude primjenjivalo, bit će ozbiljnih stresova. 
Oprostite što toliko inzistiram na toj temi, ali možda najviše čudi što je značajan broj onih koji su prosvjedovali u Zagrebu stigao iz BiH, no, primjerice, nisu dolazili pred Parlament BiH ili da su barem došli poduprijeti izmjene Izbornoga zakona koje bi njihovu narodu jamčile ista prava.

Kako promijeniti taj mentalitet ljudi da im se ovdje kroji sudbina? – To je ozbiljno pitanje na koje trebaju odgovoriti mediji i hrvatska politika u BiH, a isto tako i partneri u vlasti koji uporno guraju ljude da nisu ovdje, kući. Nije dovoljno ljudima obećavati, treba biti vjerodostojan. Kada je u pitanju naš čovjek u Hrvatskoj, treba znati da su mnogi uvezani obiteljski i to je tako da se radije zauzimaju tamo gdje se može čuti njihov glas. 
Kada smo već kod Izbornog zakona, što očekujete u tom smislu. Hrvatski predstavnici inzistiraju na mogućnosti da sami odluče o svojoj sudbini, a bošnjački i “građanski” da im oni biraju predstavnike. Kako pomiriti te krajnosti?

– Svi se kunu u taj Daytonski sporazum, a u tom sporazumu je jasno da postoje tri konstitutivna naroda. Nismo mi to izmislili, nego je to naša stvarnost. Ne dolazi u obzir “građanski” stil jer bi se time ozakonilo majorizaciju, kao što se Daytonskim sporazumom ozakonilo etničko čišćenje. Oni koji ne uvažavaju stvarnost sva tri naroda, bilo da su lokalni ili međunarodni čimbenici, rade protiv BiH kao države. Imate odlične odnose s poglavarom Islamske zajednice u BiH Huseinom Kavazovićem, možete li zajedno posjesti vodeće hrvatske i bošnjačke prvake i konačno pomoći staviti točku na “i” podjelama, svađama, nerazumijevanju? Mislite li da bi vas poslušali? – Ne znam koliko bi to bilo pametno jer bismo tada dali vama novinarima materijala da nas napadate kako se petljamo u politiku. Jasno da smo obojica voljna pomoći, a pomoći se može onomu koji prihvaća pomoć. Ne možemo se nametati. 
Na jednom od nedavnih zasjedanja Biskupske konferencije istaknuli ste kako svima u BiH mora biti “priznato i poštivano pravo na vlastiti identitet”.

Zašto su tako brzo zaboravljene lekcije iz Jugoslavije koja je propala upravo zbog ove dijagnoze bolesti? – Nije to zaboravljeno, nego je to politička strategija imati veće pozicije. Treba biti hrabar pa istinu priznati i prihvatiti. Na ovim prostorima cvjeta mitologija i prekrajanje povijesti, pa zato ne učimo iz povijesti. 
Istanbulska i druge konvencije, suvremeni izazovi, među kojima su površnost, ovisnost, facebooking (neka vrsta ovisnosti o društvenim mrežama i popularnošću), nerazumijevanje – stalno nas preplavljuju i čini se najviše kušaju katolike. Kako se oduprijeti tim iskušenjima? – Korizma je vrijeme kada čovjek treba postati svjestan sebe, svoga identiteta, svoga krštenja, svoga mjesta u društvu. Prevažno je ne samo reći “ja vjerujem” nego vjera mora postati osobno uvjerenje iz kojega će djelovati. Svaka ovisnost i navezanost jest robovanje i gubitak svoje osobnosti. Stvoreni smo kao slobodna bića i prevažno je formirati se tako da osvojimo svoju nutarnju slobodu po kojoj će se savjest slobodno odlučivati. Nažalost, danas je čovjek postao rob svojih djela, a zapravo bi mu trebala biti samo sredstva, a ne gospodari. Zato slavlje Uskrsa treba čovjeku pomoći uskrsnuti iz svih navezanosti i živjeti svoje dostojanstvo djeteta Božjeg.

I ovo korizmeno, uskrsno vrijeme obilježile su vijesti, analize, izvješća koja govore o masovnom odlasku Hrvata katolika. Je li izgubljena bitka, nada za opstanak i ostanak na ovom području? Izračuni pokazuju kako će, ako se nastavi ovaj tempo, Hrvati katolici nestati za 27 godina?! – Ne treba biti zloguki prorok. Preživjeli smo i opstali tijekom povijesti i teža i gora vremena. I ovo ćemo preživjeti. Oni koji nisu uspjeli ratom, žele na ovaj način da nas nema. Nažalost, ova sumorna politička napetost i neravnopravnost opterećuju mnoge pa su posustali boriti se s vjetrenjačama, a pravo govoreći, nije ni lako plivati protiv struje. Treba probuditi hrabru vjeru i suočavati se s ovom stvarnošću. Treba učiti nositi križ, posebno mlade, da život nije u uživanju, nego u hrabrom ostvarenju. Treba prepoznati svoje korijenje na ovoj grudi koja je skupo plaćena tolikom mučeničkom krvi. Ne smijemo biti kukavice kao potomci tih slavnih naših predaka. 
Što je onda potrebno činiti, pozvali ste državu, institucije, što Crkva djelatno može učiniti da se taj trend zaustavi? – Trebaju ljudi prepoznati tu perfidnu igru Zapada koji nije htio djecu, a sada mu je potrebna radna snaga pa mu dobro dođu gotovi ljudi. Odgovornost je prvo na obitelji da uči hrabrosti, životu te spremnosti na žrtvu i istinski voljeti svoje korijenje.

Tu je na domaćoj politici shvatiti svoju odgovornost i razvijati strategiju razvoja, a ne samo koja stranka će imati veću popularnost. Mediji posebno moraju preuzeti svoju odgovornost ne raditi na iseljavanju svojim trendom izvješćivanja. 
Nedavno je jedan hrvatski književnik i kolumnist izrekao vrlo tešku ocjenu komentirajući odnos pape Franje i katoličkog klera u RH da se ne može “oteti dojmu da jedva čekaju da umre”. Kako to komentirate i postoji li otpor unutar Crkve u BiH reformama koje zagovara Papa? – Kako vidite, u Crkvi je veća demokracija nego u strankama. Kad se u stranci izjavi takva stvar, redovito slijedi stegovni postupak te izbacivanje iz stranke, a Crkva tolerira i takve izjave. One više govore o čovjeku koji ih izjavljuje nego o stvarnosti koja jest. Nemam straha za Crkvu koju vodi sadašnji Papa. Ljudski element je uvijek sklon braniti se “ne remeti moje krugove”. 
Koja je vaša poruka za Uskrs Hrvatima katolicima u BiH koji ga dočekuju ponovno u grču zbog odlazaka, nesigurnosti, teškog ozračja uoči izbora? – Kristovo uskrsnuće je izvor snage i nade. Pozivam sve vjernike da se otvore milosti uskrsnuća. Neka zasja svjetlo u ljudskim srcima, obiteljima i u našem narodu da živimo svoje dostojanstvo puni pouzdanja u Boga i hrabro se zauzimamo za ona prava i programe koji otvaraju svjetliju budućnost.

www.vecernji.ba

Komentari