ISPOVIJEST HRVATA ČIJA JE SUPRUGA OTIŠLA U NJEMAČKU, A SAD IDU I DJECA I ON: Zar moram biti ‘nečiji’ da bih pronašao posao i živio kao čovjek?

5. prosinca 2017., 14:53
Share Button

torba

Obitelj Marija B. iz jednog gradića u dalmatinskom zaleđu samo je jedna u nizu koja planira svoj život nastaviti izvan Hrvatske. Naime, njegova supruga Jasna se početkom kolovoza već odselila i zaposlila u bolnici u jednom od gradova Baden-Wuttenberga pošto u domovini nije mogla pronaći posao. Mario, koji radi u državnoj službi, ostao je sam s djecom i ostat će u Hrvatskoj do kraja školske godine nakon čega i ostatak obitelji odlazi u Njemačku, piše Deutche Welle.

Odlučili su otići, kažu, jer su im sve računice pokazale da nemaju zdravog načina da svojim radom omoguće krov nad glavom i pristojan život sebi i djeci.

– Supruga je akademska građanka medicinske struke, ulagala je u sebe dugi niz godina, specijalizirala se i očekivala je da neće biti problema da pronađe posao u svom mjestu ili Splitu. Bili smo klasa optimist sve dok nismo shvatili da nema za nju ovdje mjesta. Jedne subote smo sjeli, uzeli papir, olovku i kalkulator i izračunali prednosti života u Hrvatskoj, na rodnoj grudi, i inozemstvu. Računica je jasno pokazala da ovdje ne možemo ostvariti što želimo, a to je pristojan građanski život u vlastitom domu. Podstanari smo, a zbog previsokih kamata na kredite, sve i da smo oboje zaposleni, ne možemo sebi priuštiti stambeni kredit. Za stan od 60 četvornih metara trebali bismo ući u kredit na 25 do 30 godina, s nenormalno visokim kamatama i ratama – objašnjava Mario razloge zbog kojih se odlazak iz Hrvatske supruzi i njemu, u ovom trenutku, čini jedinim razumnim izborom.

Njegova supruga bezuspješno je tražila posao, javila se u Klinički bolnički centar u Splitu i to na 23 natječaja. Dobila je negovan odgovor na njih dva. Shvatili su da im treba ‘rođačko-politička’ veza kako bi se ona zaposlila, ali su odlučili da oni neće ići tim putem, nego otići tamo gdje će netko prepoznati koliko vrijede.

– Kod nas je čovjek postao nevažan, nitko ne gleda jesi li dobar, karakteran i znaš li raditi nego kakvu partijsku knjižicu imaš. Svake četiri godine samo se vade nove knjižice. Ovdje stalno moraš... biti ‘nečiji’. Zar moram biti nečiji da bih pronašao posao i živio kao čovjek?! Ovdje se sve dijeli i gleda kroz podjelu ‘naši i vaši’, ne gleda se kvaliteta, a meni je toga dosta – kazao je.

Budući da je Mario već živio u Njemačkoj i sviđaju mu se tamošnja kultura življenja i uređeno društvo, ta je zemlja bila logičan izbor.

– Imali smo sreću da su nam pomogli prijatelji koji žive u Njemačkoj pa je supruga naprosto otišla gore tražiti posao. Naši prijatelji su je primili u svoj dom, pomogli joj oko birokracije, a ona sad gore uči jezik i radi.

– Čim je prijavila boravište, automatski je ušla na tržište rada. Otišla je na razgovor u kliniku koja je tražila njezin profil stručnjaka, istoga dana imala je sat vremena probnog rada i odmah je primljena na posao – priča nam Marko i ukazuje na jedan važan detalj: – Dok ne položi odgovarajući ispit iz jezika, prima 40 posto od plaće. Ali suprug je unatoč tome oduševljen ‘paketom’:

– Budući da ima slobodne dane u tjednu, osim što uči jezik, ide i radi dodatne mini-poslove kojima popunjava zaradu, a koje Njemačka ni ne oporezuje. Podnijela je i zahtjev za dječji doplatak i počet će ga dobivati. Gore po djetetu daju 200 eura, a u Hrvatskoj po 200 kuna.

Mario tvrdi kako nije ogorčen i kako jedva čeka da mu obitelj ponovno bude na okupu i da započnu novi život u novom okruženju.

– Odlazak je naš izbor. Svaki korak smo dobro promislili, optimisti smo i nije nas strah početi novi život iako smo oboje prešli 40-tu. Mnogi naši prijatelji zbog straha ne odlaze, misle da su s 35-40 godina prestari za taj iskorak, a meni je žao što nemaju više samopouzdanja – zaključuje za Deutche Welle.

Share Button

Komentari

JOŠ IZ KATEGORIJE Zanimljivosti


...