Istinite priče iz busa

autobus
Foto: N1 info

Kad god se desi da sam primorana putovati busom osjetim povišenu nervozu.Razlog tomu je dužina putovanja koje traje i po dvadesetak sati. Međutim, svaki put čujem i neku zanimljivu životnu priču od suputnika.

Bio je radni dan i mislila sam da će polovina busa biti slobodna, te će tako biti lakše podnijeti dugu vožnju.
Moje mišljenje je bilo ovaj put totalno pogrešno jer je bus već 30 % bio popunjen putnicima koji su se ukrcavali u Hercegovini. Tokom prolaska kroz Bosnu, bus je doslovno bio skoro popunjen. Zadnjih 5 slobodnih mjesta su u Zagrebu bila popunjena.

Agonija počinje kada u više navrata zamolim vozača da ugasi neku “ventilaciju” koje je sa obadvije strane dužinom cijelog busa ispuhivala znatno hladan zrak.
S obzirom da je prvi mjesec i “srce zime”, sasvim je logično koliko je neugodno trpiti takve (ne)uvjete.
Naravno nije riječ o klimi jer oznacena mjesta poviše glava putnika koja su predviđena za klimu nisu bila u funkciji.

Jasno je da dosta toga ne funkcionira.
Nakon petog pokušaja i zamolbe vozaču da nešto poduzme jer u busu “puše” hladan zrak,on je rekao :”Sedamdeset ljudi je u busu,pa podušili bi se da izgasim”
Ostalo je jedino da navučemo svoje jakne,kape,šalove…i istrpimo putovanje busom na relaciji “Mostar-München”
Kroz glavu mi je prošlo isto tako jedno davno putovanje sa istom prevozničkom tvrtkom gdje sam malo “bolje prošla” jer sam bila sama na sjedištu,a vozač je dao i deku jer je tempararura bila bliže minusu već plusu…..

-“Oklen tebe da sad putuješ? Zar nisi gori do prolića?
Stariji muškarac iza mog sjedišta se obraćao nekom svom vršnjaku nasuprot njega.

“Triba san bit,al’ ima sam doli neku ostavinsku raspravu na sudu! Di su tvoji?
-“Dica gori rade, svak se zabavio o sebi,pa i ne viđam često. Ja i stara smo doli k’o i svake godine odemo kad triba poštu, doktora i ono što se mora”

Njihova priča se nastavila dok je u hladnom busu pretežno ženska populacija mrmljala zbog hladnoće.

-“Jesi li čula da se Jozin sin ženi na lito? Biće doli svatovi. Zva nas je sve kućom, pa ne znan oćemo li mi ić, a dica oće sigurno”

“Znan,kako ne znan.Od sestre mi je sin kum”

-“Di su tvoja dica”

“Rade, pa nemaju vrimena dolazit. Kad triba pričuvat unuke vidimo ih”

Opet mi “zapara uši” i u ovom razgovoru kako ne viđaju svoju djecu jer nemaju vremena.
Nije da sam prisluškivala tuđe razgovore, ali to je bio jedini način da skrenem misli sa hladnoće, koja je kako se noć probližavala postajala sve jača i neizdržljivija.

-“E,moj Mijo sićaš li se kako se živilo. Zna se neki red. Sad ovo ništa. Koda je đava doša među svit.
Od kad mi je umrla žena ja ti najviše vrimena sam provodim. Da mi je ova pamet nikad nebi otiša odozdal. Cili život žena i dica bili doli. Viđali se liti i za Božić. Napravija dvore doli dici, sad dica gore. Žena umrla i ja sam osta. Prošlo lito oni išli na more u Španiju, pa ti cilo lito nisam unuke viđa.
E,moj Mijo da mi je ova pamet bila, pa da sam sa svojom Ružom osta na didovini. Da smo skupa dicu podizali. Moglo se nešto, ta imali smo zemlje mogla su se tri sela ‘ranit.
Već ja oša mlad. Ona ostala da mi mater gleda, onda se u to dica rađala i nikad nije gori došla živit. Kad sam mislio da ćemo bit malo zajedno svi, nju jami boles’ k sebi. Dica odoše gori. Šta će, ovdi nema kruva od ovije lopova.

Govorija sam ja najmlađem ostani, ta vidi kućerine, pomoću ti na zemlji. A,dot’ra sam ja i frezu i sve iz Njemačke. Neće.Kaže: “šta ću se ćaća ovdi mučit kad je gori lakše zbog dice”
Oša je, ošla iz sela sva omladina.
A, ja opet sam sa sobom razgovaram i sto put reknem da sam Bogdo osta i nikad u Njemačku nisam oša. Bilo bi mi lakše i mojoj Ruži bi bilo lakše….”

Dok slušam tog čovjeka, osjećam da mi polako suze naviru na oči.
Koliko samo izgubljenih pogleda gledam među tim putnicima.
Koliko muke je bilo na njihovim plećima. Znojem natapanih bluza dok su zarađivali koru kruha. I ovih koji su krenuli da je zarađuju….

“Pauzaaa pola sata.Ko je mislio kavu, wc i zapalit, sad to može obaviti” – iz misli me trznulo vozačevo obraćanje putnicima.

Nastavit će se……

Daniela Škegro

Komentari