ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Žao mi konja

Da, da, to su iste one plemenite životinje što u galopu izranjaju iz svake foto-priče o «ljepšoj BiH». E pa Bosno, a bogami i Hercegovino, odsječene su ti zadnje noge. Za kobasice, kako vele dobro upućeni.

Kada krenete od Livna prema Šujici na pitoresknom putu vidite kako se nebo stapa sa zemljom. Vidite prirodu u svoj njenoj ljepoti i… i vidite mrtvog konja?!

Auuu, Sunce ti poljubim, stvarno mrtav konj. Zapravo, budimo posve precizni, truplo mrtvog konja bez zadnjih nogu.

I konje ubijaju, zar ne?

Truplo onako pored puta, zgodno za uslikati, zgodno za prenijeti na portaldžinicama, zgodno za staviti FOTO, VIDEO, UZNEMIRUJUĆE, jednom riječju zgodno sa sve ono što privlači najvećeg predatora i tiranina na planeti Zemlji, HOMO SAPIENSA.

A to što divlje konje ubijaju, zar ne, ostaje datost, surova i postojana, kao oni vjetrovi u Livanjskom polju. Neljudi, eto u svojoj bahatosti zločinačkoj hvataju ove prelijepe životinje, ubijaju ih, pa im sijeku zadnje noge i prodaju ih kao meso za kobasice?!

Da ti pamet stane! Da, da, to su iste one plemenite životinje što u galopu izranjaju iz svake foto-priče o «ljepšoj BiH». E pa Bosno, a bogami i Hercegovino, odsječene su ti zadnje noge. Za kobasice, kako vele dobro upućeni.

Pa se na putu, putniče namjerniče možeš informirati kako ovo monstruozno ubijanje divljih konja po Livanjskom polju i nije toliko strašno koliko je bilo prije. Eto, prije je bilo gore. Naime, konjeubice su hvatale nesretne životinje, pa im naživo sjekli noge i ostavljali ih da se pate do smrti.

Plemenita životinja-konj u srazu sa nečovjekom tako završi. Preciznije, tako je završavala. Sad joj brza smrt dođe nešto kao glavna nagrada u polju Livanjskom, tamo prema Šujici. Sad je to mnogo «civiliziranije», Sunce ti poljubim.

Prvo poganjaš konja ili ždrijebe još bolje, uhvatiš ga, ubiješ, pa tek onda pređeš na tranžiranje zadnjih nogu sve sa butkama, jer to klijentela ište. Hoće kobasice od ždrijebeta. Pa još ako je divlje «neprskano» eto sreće i za konjeubicu i za «klijenta». Pameti luda!

Takva nam je država. I konje ubijamo zar ne? I još se hvalimo, kako smo ih prije naživo čerečili, a sad smo «humaniji».

I ne zavaravajte se, ne pomišljajte da je Livno izdvojen slučaj. Pomora konja ima svugdje, gdje ima konja. Jednostavno, a zlo u isto vrijeme. Pa se tako može čuti da se ista «taktika» primjenjuje i na Romaniji, ali tamo se eto, za razliku od Livna teletina «obogaćuje» mesom ubijenih divljih konja.

A može li jadnije? Naravno da može!

Za ovaj monstruozan zločin nitko nikada neće odgovarati. Naposljetku, ubijen je i masakriran konj, a mi u našem nesretnom trokutu, poznati smo diljem planete po izrodima roda svog koji su nekažnjeno ubijali i masakrirali ljude. Pa nam ta patologija prešutkivanja i skrivanja monstruma nekako ide od ruke, a ovo sa konjima je lajt varijanta.

Konj, pa šta, pita se prosječno dvonožno kljuse iza tipkovnice dok se sprda sa ubijenom plemenitom životinjom i mjerka gdje može naći «provjerenu kobasicu». Konj, pa šta, konstatira zlo konjeubičko, dok oštri noževe i podmazuje puške za iduće polulegalno klanje. Konj, pa šta zaključujemo svi mi ćutolozi, dok tražimo novu informaciju podmazanu krvlju i ekskluzivom. Da se kobiva malo zgranemo.

Ali žao mi konja!

Jablan i Lily

Žao mi konja, kao što mi je žao i ona dva posljednja bjeloglava supa. Jablan i Lily su se zvali. Živjeli su u Eko centru Blagaj. Otrovani su, pročitali ste to svi. Budimo opet precizni, monstrumi u ljudskom liku, atakirali su na njih već duže vrijeme i na koncu ih ubili. Prvo su otrovali psa Plenkija, pa ženku bjeloglavog supa Lily, pa mužjaka Jablana. U par dana. Tek tako. Iz obijesti, paklene mržnje i nastranosti. Dobri ljudi iz Eko pokreta «Novi val» nisu ih uspjeli spasiti.

Dobri ljudi su najavili da će nastaviti sa svojom akcijom, ne bi li vratili bjeloglave supove u BiH, ali i neljudi izgleda neće odustati. Svakim danom svojom predanošću pokazuju koliko su odlučni u ništenju svega živog, a njima stranog. Pa nam dođe nekako kao Sizifov posao oživljavanje vrsta koje revnosno zatiremo.

O ubijanju pasa lutalica, ne treba trošiti riječi, a bogme bi se mogla i koja potrošiti samo slike radi krvave.

Čekići, kiselina, sajle…

Mlada pravnica Dalida Kozlić iz Sarajeva, koja je svoj život posvetila spašavanju napuštenih životinja, opisuje stanje u jednom od sarajevskih azila, zapravo konc. logora za pse. U dvije rečenice sve je stalo:

– Pse su ubijali polijevanjem hladnom vodom na minus 20 stupnjeva, kiselinom, „domestosom“, lopatama, koktelima otrova, čekićima, pištoljima za stoku, davili sajlama, izgladnjivali… Ubrizgavanjem kiseline pas dugo i bolno umire, a bez hrane za sedam dana skonča u bolnoj agoniji. Istraga dugo traje, jer su tu glavni igrači političari – priča Dalida, a mi ili šutimo ili se pravimo da ne zna o čemu priča.

I ima toga na tone. Na tone ubijenih životinja. Izmasakriranih, izmučenih, ostavljenih zimi i smrti. Ima tih naši tragova. Tragova tzv. ljudi.

Al’ znate šta, nekako su ljudi (o)postali manje plemeniti od bilo koje životinje ili što bi pjesnik rekao:

Psov’o je Braca i krivce i žrtve
puške i vaške i rov prepun blata
rek’o je: ne mož’ izbrojati mrtve
jer su se carevi igrali rata
ej, žao mi konja

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply