Ja ću vas zvati Sara i Una, tražit ću vam dom, a vi se čuvajte i čekajte me!

Donijela je na svijet samo nju jednu, u grmlju, skrivenu od pogleda, ali ipak u blizini ljudi, jer je znala da bez ljudi ne može opstati. Skrivale su se i kad je mrvica porasla pokazala ju je sva sretna.

Kruže oko otvorenih ruku i toplih srca. Zaziru od neopravdano uplašenih i ljutih ljudi. Stižu mi slike u pp, al’ nikako da nađem vremena za njih dvije. Mislim, lijepe ste, sigurno vas hrane, kad stignem, doći ću….

Subota, nahranila i pomazila sve koji su me čekali, svi na broju, sretni, zdravi. Imam još malo vremena. Zađem među zgrade, vrijeme je i za vas dvije. Tražim ih… Svi su ih vidjeli, al’ sad ih nema.

Fine kosti, namočena hrana, zelja, ali – nema ih!

Nedjelja, već mi se uvukao crv u misli, jedva čekam da nahranim “svoje” pa da ih krenem tražiti. Svi su tu, Pjevačica, Sibirko, Kuki, Bijeli, novi Crni, Kangal, Mirza i prijatelj, ali njih dvije – nema.

Razočarano gledam kantu ispred sjedišta. Da li da i ovo istresem cukama ili da tražim dalje? Tražim dalje… Iza ugla zamaknu repić, šareni, stisnem gas. Taj repić još nisam vidjela. Ni godinu dana da sam vozač, ali skrenem u stilu profesionalca! Ugledam ih!  

Vrludam cestom, dozivam ih kroz prozor, ona me gleda nepovjerljivo, ja je gledam u oči i tepam joj, “mila dođi ručati”. Sirena, auto iz suprotnog smjera. Ljutit tip za volanom. Skontam da sam na njegovoj strani… Smiri se ženo, poginut ćeš!

Parkiram u stranu. I dalje joj tepam, dok vadim kantu sa hranom. Brzinski trpam kosti, još jednu konzervu, od silne želje da ih nahranim. Pogledam, njih dvije produžile niz cestu, vrte repićima, zgrabim kantu i za njima!

Dozivam ih. Nepovjerljivo me pogledaju. Ja stanem i vadim kosti, hranu, na mjestu gdje nas ljudi ne vide. Priđu sa zadrškom, ipak je glad jača i od straha. Jedu  

Sutra opet, s posla. Kružim, tu su, čekaju… Svaki dan, ne može se drukčije, kad im vidiš oči, to je to, jednostavno moraš… Traje to.

Danas, zovnem ih kroz prozor, tražim mjesto da se parkiram, one trče za mnom, repići razmahani, hrane k’o u priči. Gledam ih dok jedu. Podebelile se, dlaka nije više mrtva. Kao da malo sjaje, mrvica porasla, vrijeme joj je…

Ni imena nemate, ni doma, a divne ste. Ja ću vas zvati Sara i Una, tražit ću vam dom, a vi se čuvajte i čekajte me. Jednom će to biti vožnja u bolje sutra.   Obećavam!

Jasenka

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply