JANJA KARAULA / O, dobri dida moj!

Dida moj

Dok stojim pored tvoje grobnice

i gledam ti izmučeno lice,

pitam se danas dida moj,

kada se ugasio osmjeh tvoj?

 

Di odoše onolika dica tvoja,

unučad i praunučad, ne zna im se broja?

Trbuhom za kruhom, kažu morali su!

Možda jesu, možda nisu.

 

O dobri dida moj,

da ti barem mogu kao nekada

oprati noge i obrisati sa lica znoj.

 

Da si nam ti danas živ,

nitko ne bi bio za srušeno ognjište kriv.

Sav tvoj trud, muka i dobrota,

umjesto na uzor, postaše naša sramota.

Da se bogdó znamo stidit´

došli bi svoje ognjište vidit´.

 

Pust je dide i okrajak tvoj,

a svi ga nazivaju svojim, ne zna im se broj.

Kojom srećom da naslijedismo samo PONOS tvoj.

 

Tješi me podikoji crvrkut ptice

i posjeta nekog novog psa lutalice.

Da zna pričati i on bi preko granice.

 

Al` ne boj se dida moj,

sve dok živi LUSNIĆ tvoj!

Malo ih je al` ih ima,

primjerni su nama svima.

Čudni su to dide ljudi,

svi vrijedni i složni, pa zavisni vole reći:

 Ludi,

Uljudni i marljivi,

Svi za jednog, jedan za sve,

Nikad ne posustaju

I nikoga se ne boje.

Ćaće su ih naučili da vole svoje!

 

Janja Karaula

01.11.2018.

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.