Druže Tito nije ti do zgloba, drug tvoj Željko, ne volim vas oba

Koje su dodirne točke totalitarizma i režima u državotvornom smislu? Režim jest način, rekli bismo, stil vladanja. A režim je i točno određen red života, rada, odmora, prehrane… (Rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić). A totalitarizam je način vladanja u kojem država uzima pod svoju kontrolu pojave javnog i kulturnog života i strogim mjerama sprječava svaku privatnu inicijativu. Klaić u svojem rječniku kao primjere totalitarizma navodi hitlerovsku Njemačku i njenu partnericu iz toga doba, Italiju.

Pošto je i sam živio u jednom totalitarnom sistemu, nije ni htio navesti kao primjer i Titovu Jugoslaviju. Da jest, upravo taj totalitarni režim bi mu zabranio djelovanje, poslao ga na Goli otok, ili bi ga „pojela noć“. A i autora bi ovoga teksta samo zbog naslova koji je klasična Hercegovačka ganga u desetercu. Danas imaš pravo reći da nešto ili nekoga ne voliš. Štoviše, najdraži su mi oni koji me ne vole jer mi daju smisao ovog kratkog izleta na planeti Zemlja.

U Titovoj Jugoslaviji je način vladanja čak predložio životni režim u jednom danu života države socijalističkih naroda i narodnosti: osam sati rada, osam kulturnog uzdizanja i osam spavanja. To je bilo valjda ponuđeno na svojevoljni prihvat. Ali nije bilo ponuđeno da se smije pjevati što ljudi žele, poput pjesme Vila Velebita koja u biti nikoga ne vrijeđa, ali je proglašena nacionalističkom. A svako djelovanje mimo protokola režimskog totalitarističkog nepisanog životnog statuta bilo je proglašavano kontrarevolucionarnim djelovanjem.

Vjera je bila nepoželjna, a na samom početku života druge Jugoslavije je bilo ponuđeno kardinalu Stepincu da odvoji katoličku crkvu Hrvata od Vatikana. Stepinac je to odbio, nevin je ležao i otrovan, što god o tome rekli Srbi koji svoje zločince proglašavaju svecima a tuđe svece zločincima. Stepinca je u pritvoru držala država. Bez dokaza nakon izmišljenog procesa gonjenja. Što je to nego totalitaristički režim? Stepinac je samo jedan od primjera koji je uzet jer ako je ta država to radila jednom kardinalu, onda možemo samo pretpostaviti što je radila običnim ljudima. Ima ih još živih, svjedoče oni o tome što su prolazili.

Titovu sliku u ured hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine vratio je Željko Komšić. On je klasični primjer titoističkog sljedbenika. Njemu je „hrvatstvo“ bilo potrebno samo kao način izjašnjavanja koji će mu omogućiti kandidaturu ispred Hrvata koji ga nisu birali. A inače bi najbolje bilo ukinuti nacije i da smo svi Bosanci i Hercegovci. Ili da se vrati Jugoslavija. Vjera je opijum za narod, stoga su valjda i Bošnjaci koji su za nj glasali samo to, Bošnjaci, nisu valjda muslimani. Naravno, jesu i muslimani, ne želi se vrijeđati nikoga.

Ne želi se vrijeđati kao što povratkom slike druga Tita „naš“ predsjednik vrijeđa nas, Hrvate koji su skoro bez obitelji koja nije pod palicom druga Tita izgubila barem jednog člana. A valjalo je pobiti i ustašku djecu da se sjeme uništi. Ustašama su, naravno, proglašavani svi koji su razmišljali drugačije, koji su bili za očuvanje identiteta hrvatskog jezika, kulture, povijesti, državotvornosti… Vidi čuda, kasnije je i Franjo Tuđman „postao“ ustaša.

Problem nije Tito za Hrvate koji nisu Titovi. Znamo da je bio obični zločinac i ‘partijaner’ kao brojni diktatori prije i poslije njega koji je šminkom, cigarom, automobilima u kojima se vozao sa zvijezdama iz Hollywooda zadivio svijet, a zapravo su ga zapadne zemlje držale kao kap vode na dlanu jer im je trebao kao svojevrsna protuteža SSSR-u.

Problem su njegovi sljedbenici poput Željka Komšića koji negiraju povijesne činjenice koje nisu postale službene povijesne činjenice samo zato što su sakrivene. Isto kao što je Sjeverna Koreja proslavila naslov svjetskog nogometnog prvaka jer su njihovi mediji izvijestili narod da su postali svjetski prvaci, a nemaju interneta da vide istinu, tako su i u Titovoj Jugoslaviji, na Bleiburgu i poslije njega, osuđeni i maknuti zločinci Pavelićeva režima.

Ma sve pet. Samo, koju je ulogu u vojnom i političkom životu NDH imala djevojčica od 13 godina čije su kosti pronađene u Hudoj jami, nije poznato do današnjeg dana. Ali je sigurno obnašala nešto veliko čim je svezana žicom i ubačena u nju.

Neka svatko djeluje prema vlastitoj savjesti, to smo htjeli reći. A Titova slika u uredu hrvatskog člana Predsjedništva govori nam kakva je savjest njega koji ju je tu vratio. Nikakva. Kao što su bile savjesti notornih zločinaca koji su pod petokrakom činili takva nedjela da se Titov režim može, bez ikakvih prethodnih analiza, uvrstiti u istu rečenicu sa svim drugim totalitarističkim režimima u ljudskoj povijesti.

To svatko zna osim njih koji su Titovi. U civiliziranom svijetu možemo reći kako se slažemo da se ne slažemo. U neciviliziranommože se reći – uz najdublje isprike čitateljima i uredništvu zbog neprimjerenog rječnika s predumišljajem – „nešto“ te Tito. Nisam kriv, to je stara izreka, Tita mi.

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

Komentari

2 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.