Kupreška košara: Stanje šoka i nevjerice

Televizija Herceg-Bosne je, potpuno nenadano, opravdala svoje postojanje. Vrijedilo ju je osnovati samo zbog prenosa obilježavanja godišnjice operacije „Cincar“, kako se službeno zvala združena akcija oslobađanja Kupresa – prenosa u kojem je kamerom zabilježen šok na licu generala Stanka Sopte Baje, još jednog od onih što su maskirnu odoru zamijenili dva broja manjim odijelom, a ulogu warlorda rolom političkog moćnika kojem ne treba zvučna funkcija za održavanje uticaja i njegovanje spleta interesa.

Malo je tko, naravno, taj prijenos gledao, ali je još manje onih što su propustili kasnije vidjeti trenutak u kojem jedan dosadni govor, uobičajen u nas na kojekakvim proslavama, sadržajem slično patetičan onim na manifestacijama svih naroda i narodnosti, prekinuo livanjski umirovljenik i ratni veteran, Vladislav Berić. „Potomstvo mi je u Njemačkoj, a djeca Borjane Krišto i Dragana Čovića se sva uhljebila. Gdje su moja djeca? Prvi sam ušao na Kupres sa specijalnom livanjskom policijom.

Ranjen sam. Koga hvališ? Ranjene i mrtve sam previjao i gledao. Nisu ni Borjana ni Čović koji ne daju mom djetetu živjeti. Ja znam tko je ušao. S lijeve strane Kupreških vrata ja, a general Mijo Jelić s desne strane s Hercegovcima. Kome ga pričaš”, kazao je Berić opisujući i svoju muku i jednu od najsloženijih vojnih operacija u BiH, kompleksnu kako zbog cilja, tako, ako ne i više, zbog činjenice da su je izvele vojske što su cijelu prethodnu godinu međusobno ratovale, dakle Armija BiH i HVO. Sve rečeno Sopta zna: i tko je ikako prošao Kupreška vrata, tko je kojom jedinicom zapovijedao, gdje rade djeca Dragana Čovića i Borjane Krišto, kao što zna da je predsjednik HDZ-a za onih tisuću i nešto dana ratnog staža u HVO-u front vidio više puta na televiziji.

I opet je, je li, ostao zatečen Berićevim riječima. Svaka politička organizacija, pogotovo ako je dugo na vlasti, oboli od takozvanog groupthinkinga: vjerovanja da je stvarnost ono što oni misle da jeste i o čemu raspredaju po uredima i za stolovima boljih restorana, a ne ono što se zaista zbiva i sa čime svakoga dana žive neki obični ljudi koji nemaju sigurnu i veliku budžetsku platu, mogućnost da druge zapošljavaju telefonom i obavezu da, s vremena na vrijeme, daju izjavu o nečemu. Za razliku od Srba i Bošnjaka, Hrvati u BiH od onih davnih, prvih izbora, pa do evo ove minute, imaju samo jednu adresu na kojoj stanuje moć u krajevima u kojima su većina.

To što ponekad HDZ nije bio dio vlasti, posljedica je inženjeringa i međunarodnog pritiska, a ne rezultata izbora koji su, kao što znamo, samo se nerijetko pravimo blesavi, kod najpoznatiji po tehnikama krađe glasova i kampanjama sličnim najavama rata. Politička tranzicija jednog od konstitutivnih naroda iz jednoumlja u maloumlje slična je, dakle, onome što su prošla i prolaze druga dva, samo što se o tome govorilo rijetko, mimo mjesta na kojima sjede oni čije su zasluge za odlazak i Berićeve djece u Njemačku, blago rečeno ogromne.

Portali koji se bave bilježenjem stvarnosti, a ne oglašavanjem stranačkih stavova, šankovi i društvene mreže, jednostavno, nisu i ne mogu postići efekt poput ovoga kojeg je izazvao bivši specijalac, dovoljno hrabar i dovoljno iznerviran da naruši idilični skup poslije kojeg elita ide na obilan ručak, a veterani gdje su i bili – ravno nigdje. Problem za Soptu Baju, baš kao i za Čovića i Borjanu Krišto nije, ponovimo, u tome što je Berić rekao, već u tome što se uopće oglasio i pokazao da ni oni, uz silan trud, neke ljude mogu varati neko vrijeme, ali nikako ne mogu sve beskrajno.

Činjenice su, kao beton čvrste i svakog trena provjerljive, da HDZ-ovu kastu moćnika i poneke moćnice na okupu drži goli interes, da su narod kojeg kao predstavljaju pretvorili u resurs, jednako kao i svu javnu imovinu, da famoznu majorizaciju o kojoj rado i non-stop govore oni i njima bliski ne osjećaju, da su krajevi u kojima vladaju mjesta gdje se s koljena na koljeno prenosi priča o tome da je jednom neko kupio povratnu kartu na liniji, recimo, Duvno – Munchen.

To što navlas isto i temeljito propadaju oni koje, kao, brane Bakir Izetbegović i Milorad Dodik, Livnjacima je ili Gruđanima bitno baš koliko i hrvatske patnje svijetu iz Visokog ili Bratunca: tuđa je muka utješna onoliko koliko je siromaštvo romantično. Ima, međutim, nešto u čemu je svih ovih dugih godina HDZ bila uspješnija od vječitih partnera: nigdje nije vladala takva omerta kao u uvalama Dragana Čovića. U Sarajevu je napisano i izgovoreno oko milion riječi o zločinima Armije BiH, vulgarizaciji religije, uvozu selefizma, kapilarnoj korupciji, nepotizmu i otimačini kao osnovnom cilju SDA.

Upravo su takvi napisi i javni istupi, daleko više nego programi ili liderske karizme, ojačali oponente SDA. Milorad Dodik, bez obzira na to što sebe smatra većim bajom i od Sopte, mora durati i SDS i Dragana Mektića i Nenada Stevandića i čuvare sjećanja na Davida Dragičevića… Među Hrvatima, posebno u zapadnom dijelu Hercegovine, promijenjena je agenda ali ne i metode – one su ostale istovjetne onima u vremenu u kojem je dio današnje elite ili radio za onu državu ili se u njoj bavio sitnim kriminalom. Kritički glasovi su gušeni različitim metodama, svi su problemi svođeni na jedan, dok je buka praznih stomaka nadglašavana obećanjima čije je ostvarenje moguće koliko i penjanje na Mjesec ljestvama.

Incident, krik i vapaj, šta god bilo na Kupresu, nije, naravno da nije, znak da se ama baš sve promijenilo, ali jeste dokaz da se mijenja, da oni na čiju poslušnost Čović računa ne žele biti, recimo tako, konstitutivna manjina, ali ni vlasništvo HDZ-a, dužnici bankama za gotovinske kredite podignute za kupnju radnog mjesta, gastarbajteri i svjedoci vremena u kojem će se patiti u ime nedostižnih ciljeva, dok im se pred očima i bogati i bahati nova društvena krema, čvrsto uvjerena da stvarnost nisu pusti gradovi i ovisnost o deviznim doznakama od djece iz Njemačke, već ono što oni misle da jeste dok otpuštaju kaiš. Isključivo vlastiti.

Bljesak.info

 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply