Livanjska bolnica najveći je gubitaš u regiji, a neki liječnici su bogataši! Kako to?

Učeni ljudi bi rekli da je naziv teksta poznat i kao stilska figura oksimoron, gdje se spajaju dva posve suprotna pojma, npr. „živi mrtvac“. Zadnjih dana svjedočimo trzajima „živog mrtvaca“, bolnice u Livnu, koja, kako su nam to revno prenijeli lokalni i neki regionalni mediji, „vrišti“, „vapi“, „apelira“, „pali crveni alarm“, „gori“… za pomoć u nabavci opreme za borbu protiv korona virusa.

Odgovorni u bolnici iznose porazne podatke da nemaju skoro pa nikakvu opremu za borbu protiv opakog virusa, javljaju se ljudi dobra srca i doniraju novce, mladost koja je rastjerana iz Livna prikuplja pomoć u pečalbi, ljudi prikovani za društvene mreže čitaju komentare i sami komentiraju situaciju, optužuju svakog tko im padne na pamet da je odgovoran za krizu, strah i panika uzimaju maha…

Poznajući naše ljude koji obnašaju odgovorne funkcije, listom će svi skinuti krivicu sa sebe i pokušati je prebaciti na nekog drugog, a onda slijedi faza žestokog međusobnog optuživanja, klevetanja, pljuvanja, vrijeđanja… sve će to trajati par dana, postat će bolesno morbidno i pomalo dosadno, a onda će se pojaviti kakva nova senzacionalna vijest i pomalo će se zaboraviti tko je kriv… kao i nebrojeno puta do sada… neće biti nitko kriv, sve će se potrpati pod tepih i idemo dalje…

Ja osobno nemam pojma tko je kriv. Na kraju krajeva ni ne zanima me. Znam samo ovo: od svake moje plaće se za zdravstveno osiguranje odbije nekih par stotina maraka koje, valjda, idu za potrebe bolnica.

Nisam, hvala Bogu, nikad koristio usluge doktora i sretan sam zbog tog. Ali znam, ili mislim da znam, da su svi livanjski doktori jako bogati ljudi, a pojedini su doslovno milijunaši.

Dovoljno je vidjeti u kakvim kućama žive, kakva auta voze, da je sve jasno k’o dan. Od puno ljudi sam čuo da doktori svakog mjeseca imaju primanaj po 6-7 tisuća maraka, a neki, navodno, i više. Uz to, mnogi od njih rade i privatno i zarađuju goleme pare, ali to mi ne predstavlja problem – tko god hoće raditi i treba imati. Mišljenje ljudi je da mnogi samo čekaju kako strpati kovertu u džep koji jadni pacijenti jedva čekaju dati očekujući za kovertu bolji tretman opet mi ne predstavljaju problem – ne bih dao da ću umrijeti, a tko hoće – neka daje. I neka uzima onaj kojemu to nije iz poniženja i kome (ne)moral dopušta.

A sad pitanje, kao u već legendarnoj pjesmi Vojka V… – Kako to?

Kako ustanova koja se guši u dugovima i nema para da nabavi opremu u vrijednosti par desetaka ili stotina tisuća maraka može proizvoditi bogataše kojima svaki mjesec uredno isplaćuje 6-7 ili više tisuća maraka primanja?

Kako ti isti koji imaju tolika primanja sami ne potaknu inicijativu da im se umanji plaća za par mjeseci pa da se nabavi ono najosnovnije što može spašavati živote ljudi?

Upravo oni žive od te ustanove i primanja koje u njoj zarađuju, valjda je njima najviše u cilju da ta ustanova uredno funkcionira. Baš ovi ljudi koje spominjem izravno odlučuju o nečijem životu i smrti, a neizravno dio njih (sami će se prepoznati) već 20-30 godina kroz politiku odlučuju o sudbinama ljudi u našem Livnu i našoj županiji.

Upravo je dobar dio njih odgovoran za stanje u županiji, raseljavanje, opće beznađe i svakojake krize u županiji.

Mislim da je odgovor vrlo jednostavan: mi bez bolnice i doktora ne možemo, a oni bez nas mogu. Dobar doktor može, doslovno, naći posao gdje poželi i napustiti bolnicu bez ikakvih problema. A mi, šta ćemo mi bez bolnice i doktora?

Baš zato što ne možemo bez njih, oni su u poziciji da nas ucjenjuju i rade što god im volja: pa tako mogu razvaliti bolnicu kao ustanovu i uvaliti je u dugove iz kojih se nikad neće izvući… mogu sebi davati plaće kolike god hoće… mogu se i pojedini skrbnici jednog staračkog doma zimi smjestiti na interni odjel u bolnici… uprava se može ponašati kao pijani milijarder i kupovati bezvezarije, ma sve može… A ono nužno i potrebno? E, to će netko drugi kupiti kad zagusti…

A taj netko je, između ostalih, raseljena livanjska mladost. Ona ista mladost u čijem je, doslovno progonstvu, sudjelovao dobar dio njih koji sad „vrište“, „vape“, „apeliraju“… za pomoć. Ona ista mladost koja nije, niti će ikad dobiti bilo kakav posao u bolnici, općini ili županiji.

A cijelo Livno zna kakvi su se ljudi zapošljavali u bolnici: od onih koji u svom CV-u mogu jedino navesti da su „stručno i predano radile u livanjskim i tko zna kakvim birtijetinama i prčvarama“, a posjeduju mukom stečene diplome u eminentnim školama u Travniku, Kiseljaku, Širokom…

Ili oni koji su bili nestašni u mladosti svojoj, pa su se malo drogirali, malo se zezali s policijom, sudovima…

Tko tebe kamenom, ti njega donacijom… eto, i to je svojevrsni oksimoron.

Ima li uopće smisla postavljati neka dodatna pitanja, npr. tko je ovdje lud, a tko pametan? Ima li smisla postavljati pitanja kako neke nije sramota prikupljati novce od ljudi koji su rastjerani po inozemstvu, rade najprljavije i najslabije plaćene poslove, preživljavaju i muče se svaki Božji dan?

Ima li smisla pitati kako netko može javno prositi i ponižavati se, prebacivati krivnju za svoju nesposobnost na sve druge i prati se k’o Herod?

Ima li smisla pitati kako netko može koristiti strah ljudi za svoj život da bi, praktično, ucjenom dobili ono što hoće, a što su sami trebali davno, davno nabaviti i imati?

Mislim da je svako logično pitanje besmisleno.

U besmislu tražiti smisao može samo budala.

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply