Livanjska Orlovača – svjedok minulih stoljeća / KOLUMNA

Brdo Orlovača kod Livna

Za Tomašina i za stanovnike prigradskih sela Brine i Žabljaka, za one koji su na orlovačkim proplancima odrastali i odrasli, Orlovača je prostor koji ima obilje raznih zanimljivosti: na njoj su razvaline ilirskih utvrda, nekropole stećaka, udoline i uzvisine, kamenite uvale, tri manja polja, mnogo dolaca i vrtača, a do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, do vijeka koji je grmio i slobode nagovještavao, nad Orlovačom su kružili gospodari visina, kružili su veliki suri orlovi.

Orlovača je i čuvarica povijesnih razvalina i svjedok svakojakih događanja. Današnja Orlovača je prostor na kojem su u posljednjih dvadesetak godina nikli novi stambeni objekti, velika vojarna i nekoliko industrijskih objekata.

Tomašin pamti da je do sredine dvadesetog stoljeća orlovački potok Brina bio baš pravi potok, potok sa dva lijepa vodopada, a od sedamdesetih godina rijetko žubore i rijetko vode peru njegovo korito. Ponekad, nakon proloma oblaka potok silno nabuja, a kad nema kiša on i zimi presahne.

Kad nabuja izlije se iz korita i vodom napuni podrume i u nekoliko livanjskih stambenih zgrada, a ne tako davno je razorio dva orlovačka mostića, odnio složena iscijepana drva obitelji Vlade i Zdravka Gradine, iz garaže Brace Milolože izvukao nov automobil i ostavio ga nizvodno na jednoj njivi, a u rušilačkoj nakani je u gradu razvalio dio uličnog asfalta i popločani dio gradskog parka. To što potok često presahne su posljedice miniranja u kamenolomu na brdu Begovača, miniranja u blizini jednog od većih njegovih izvora.

Za većinu ovovjekih Livnjaka, osobito onih što obitavaju na istočnim rubnim plodnim okrajcima Livanjskog polja, ali i za žitelje grada Livna, Orlovača je bila najvećim dijelom kamenjar, kraški pašnjak u koji se rijetko zalazi i preko kojeg se u žurnim prigodama po prečacima u grad i iz grada pješačili seljani s istočnog gornjepoljskog dijela livanjske visoravni.

Orlovaču pamte i neki Vidošančani, jer su kao učenici srednjih škola pješice u Gimnaziju dolazili. Pješačiti pet, šest i više kilometara i nije bilo teško za lijepa vremena, ali po kiši i kad padne snijeg to je bilo vučarno, čak i pogibeljno. Prije pojave mnogobrojnih motornih vozila preko Orlovače se išlo pješice i na vjerske svečanosti u vidošku crkvu i na velike zabave na zelenim livadama uz Sturbu. Te livade Livnjani češće zovu Čajer, negoli Čair.

Događa se i u naše dane da gradski i brinjski vjernici željni pješačenja i druženja odu na misna slavlja što budu u na najstarijoj novijoj livanjskoj crkvi u Vidošima. To je livanjsko malo hodočašće, a veliko je ono kad se hodočasti u Sinj k Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, Gospi koja je u morejskom ratu oslobođeni Sinj spasila od novog turskog porobijavanja.

Orlovačke ilirske utvrde su neistražene. Gradili su ih iii Iliri Delmati, iii Iliri Dindari. Te davno razorene gradine su poput vidikovaca i imaju dominantan položaj nad gornjim dijelom Livanjskog poija. S ilirskih gradina se vide desetci ograđenih uzoranih i zasijanih, ali i neuzoranih i nezasijanih orlovačkih vrtova u dolcima, vide se travnati pašnjaci, tri četiri lijeskova gaja i desetak mjesta na kojima ima hrastovog, lijeskovog i drugog grmlja.

Sa tih dviju gradina pogled puca na sve strane, pa se dobro vide kamene grede iznad Livna, Zagoričana i Potočana. S tih mjesta pogledom su obuhvaćeni Potočansko, Dobranjsko i Vidoško polje, a i klanci kojima se odlazi na Krušku zaravan. Ljepotom sjaju i brdski prijevoj Borove glave, i padine Jelovače i Tugine planine.

Pogled doseže i do, u naše dane, vodom bogatog Buškog jezera, a doseže i do ilirskih razvalina u selu Podgradina, kao i do onih u Vašarovinama. Izazovna je i s Orlovače lako vidljiva i Tribanjska zaravan, ona zaravan koju današnji lovci na divljač svojataju i proglašavaju svojim carstvom.

Istočno od Orlovače su brda i planine Jelovača i Tušnica, a na jugo zapadu je moćna Dinara. Tomašin je uvidio da kad se sunce rađa, da oni Livnjaci koji rano rane najprije ugledaju obasjane vrhove Tušnice i Kamešnice, potom bregove i udoline ispod Kruških greda, Borove glave, Jelovače i ispod legendarne Tugine planine, a kad zalazi da osojne strane Troglava, Prologa i Kamešnice prve, Golija i Cincar posljedne tonu u suton i u noć.

Borova glava, Jelovača i Tušnica su Orlovači najbiiže planine i mnogi tvrde da je Tušnica bogatstvom, koje krije u sebi, nadmašila svih osam drugih. Cijelo dvadeseto stoljeće iz njene utrobe vađen je korični nekad kameni, a nekad mrki ugalj, a mnogi Livnjaci tvrde da je rudnik postao neisplativ zbog slabog gospodarenja. Slabo gospodarenje se pokazalo osobito u vrijeme kad su vodeće kadrove postavljaii i smjenjivali oni koji su kitili prsa limenim odlikovanjima i sebe nazivali drugovima.

Tušnica je sačuvala drevno ime, a od stoljeća sedmog su Tugini hrvatski pastiri na njenim proplancima napasali svoja stada, pa su udoline i proplanci odjekivali blejanjem ovaca i janjaca, mukanjem krava i hrzanjem konja, a njena utroba je skoro cijelo dvadeseto stoljeće hranila mnoge rudarske obitelji, mnoge livanjske kopače, strojare, vozače, činovnike, strane i domaće inženjera, a i u ratu zarobljenog njemačkog inženjera rudarstva Zidaneka.

Njen ugalj je grijao livanjska domaćinstva i iz zahvalnosti prema darovima, kojima je dugo darivala Livnjane, Tomašin, koji je odrastao na Orlovači i s Orlovače često upirao pogled prema Tušnici, se pozabavio pripovijedanjem o toj planini koja tijekom godine bude i zelena, i siva, i plava i bijela. Osobno se pozabavio tumačenjem njenog za povijest livanjskih i duvanjskih prostora izuzetno važnog imena, povijesnoga toponima.

Uočio je da je malo Livnjana i Duvnjana planinu Tušnicu povezivali s Tuginim, a Bužane s Buginim imenom. Prije nego je znanost uznapredovale i u utvrđivanju odrednica nekog naroda uvela genetske karakteristike, jezik je bio temeljna odrednica na kojoj se dokazivalo ,,po jeziku si sve što jesi“.

Znanost upućuje na to da su toponimi, da su jezik toponima i legende autentični i vrijedni čuvari povijesnih istina, ali da nisu jedini, jer su neki narodi gubili svoj, a prihvaćali jezik porobljivača, ili jezik većine u koju bi ih povijesne nevolje i seobe dovele. Jezične asimilacije, koje su stoljećima ostvarivane širom svijeta, nisu nikad posve zatirale etničke identitete jezične i kulturne baštine, a posljednju riječ o svemu imaju znalci izumrlih jezika, posebno jezika zvanog sanskrt.

Bijela Hrvatska je dugo opstala na prostorima današnje zapadne Ukrajine, južne Poljske i sjeveroistočne Češke i sjeverne Slovačke. O istovjetnosti i sličnosti toponima u zapadnoj Ukrajimi suvišno je raspravljati. U Ukrajini u Rivinjskoj oblasti je Dubno, grad koji ima blizu 40 000 žitelja, a ima i fakultetski centar i toponim Dubno je posve blizak našem toponimu Duvno, pa Duvnjani ne moraju nekadašnje ime svoga grada izvoditi iz ilirske riječi dalma (ovca).

U Ukrajini je gora Hlibno, a ljude koji žive ispod te gore zovu se Hlibnjani. U Zakarpatju Hlibno, a u nas Hlibno pa Livno. U zapadnoj Ukrajini je naselje Babići, a zaselaka i prezimena Babića ima na pretek i u Voštanima, i u Glamoču i u Livnu. Neka čitalac zaključi ima li istovjetnosti u ovim ukrajinskim (bjelohrvatskim) i hrvatskim topnimima: Aržano i Ardanovo, Kamenskoje i Kamensko, Gercovci i Grkovci, Bukovje i Bukovo, Vrbovica i Vrbica, Bukovec i Bukovac, Irljava i Orljava, Kopinovci i Kopnić, Kal’nik i Kalnik, Priluki i Priluka, Ternovo i Trnavo, Jarok i Jarak, Hribivci i Hribina, Mikulivci i Mikulići, Kliaćanovo i Kiišanovo, Koritnjani i Korita, Kamianicia i Kamešnice, Komarivci i Komar.

U potpuno su isti u oba prostora toponimi Jasen, Brod, Suhodol, Dolina, Ruda, Lug, Dub i mnogi drugi, pa sami sve kazuju. Znano je da su toponimi u jeziku svakog naroda riznica povijesti tog naroda.

Znatan je broj Livnjana zaljubljenika u prošlost koji s ljubaviju istražuj i toponime i legende, jer u njima nalaze izvorne tragove prošlosti. Za toponim Tušnica lingvisti se pozivaju na jezične zakone hrvatskoga jezika i objašnjavaju kako je sve glasovne promjene palatala izjednačenja suglasnika radi lakšeg govora lako dokazati i razumjeti i na izvedenicama iz imena Tuga i Buga.

Lingvistički zakoni kazuju kako su od imenica: dug, plug, strah, prah, mrak, oblak itd. tijekom vremena nastali pridjevi: dugan, plugan, strahan, prahan, mrakan, oblakan i potom dužan, plužan, strašan, prašan, oblačan i kako su od imenica Tuga i Buga nastali pridjevi tugan i bugan, pa potom tužan i bužan.

Posve je razvidno da je od imenice Buganin nastala imenica Bužanin, a od imena pripadnika Tuginog plemena mogla je nastati i imenica Tuganin ili Tužanin. Slijedom nastanka novih izvedenica od Tugnice je nastala Tužnica, pa potom Tušnica, a po istom zakonu odgonetanja jezičnih promjena to se dogodilo i sa toponimom koji je ime dobio po Tuginoj sestri Bugi, jer se ime pripadnika Buginog plemena u starijim zapisima pisalo Buganin, a u miađim Bužanin.

Promjena se također dogodila u toponimu Buško polje, pa je od Bugina polja, odnosno od Bužkog polja nastao toponim Buško polje. Pošto je često bilo natopljeno vodom zvano je i Buškim blatom, a iz političkih i gospodarskih razloga u vrijeme apsolutističke vladavine boljševičke društvene klase je izgradnjom kanala i velike brane, te potapanjem sela i mnogobrojnih njiva i livada stvoreno industrijsko umjetno Buško jezero.

Jedan vrijedni i čestiti Nediljko iz Bilog Polja, zaljubljenik u više sportova i šahovska natjecanja, jednom je Tomašinu pričao kako je u vrijeme potapanja njegovog sela s tugom u srcu obilazio rodnu kući i pojatu i u potopljenim starim naćvama i potopljenim kravljim jaslama ulovio nekoliko riba. On i njegovi suseljani nisu vjerovali da će voda postati gospodarica seoskog prostora, da će useliti i u njegovu pojatu.

Tada, a to je bilo dvadeset i nešto godina poslije Drugog svjetskog rata, je raseljeno više od pet tisuća Bužana i Livnjana i nastala su nova livanjska naselja po Slavoniji i Dalmaciji, a i u zagrebačkoj okolini. Pošto se iseljavanje nastavilo, danas ima više Livnjana, Bužana i Duvnjana u tim krajevima negoli u Livnu i Tomislavgradu.

Velike su njihove kolonije i po njemačkim gradovima, jer se ni jednom broju onih što su kao gastarbeiteri ostvarili mirovinu u Njemačkoj, a ni njihovoj djeci i unucima ne rađa želja za povratkom u rodna podneblja. Slava i uređene države zapadne Europe i države drugih kontinenata su postale i prebivalište i boravište nekoliko milijuna Hrvata, pa su Hrvati poslije Armenaca i Iraca najraseljenija nacija.

Nediljko, i ne samo on, tvrdi da i danas veliki broj žitelja iz sela koja leže na obali Buškog jezera sebe zovu Bužanima. Mnogima je znano da su Bužani više puta htjeli, a tome još uvijek teže, odvojiti se i od Tomislavgrada (Duvna) i od Livna i osnovati svoju bužansku općinu.

Umjesto od poreza i prihoda njihovih potopljenih oranica i livada u naše dane plaće općinskoj administraciji Livna i Duvna u znatnoj mjeri daju vode njihovog nekadašnjeg polja, danas najvećeg umjetnog jezera u Europi. Jezerska voda, odnosno Hrvatska elektroprivreda je u znak zahvalnosti i ,,dobre suradnje“ livanjske i duvanjske vlasti, osobito pri procjeni izuzetih zemljišta, izgradila i prvi neboder u Livnu i u nj su se trebali useliti zaslužni Livnjani.

Predviđeno je bilo da neke prizemne prostoriju budu iskorištene za kulturno umjetničke sadržaje, ali se od toga odustalo i prostori su prodani privatnicima. Tomašin pamti, a to je bila javna tajna, da je nekim Livnjanima u općinskoj i sudskoj administraciji za usluge, za općinske odluke da četvorni metar seoskih potopljenih imanja ne vrijedi više od cijene kokošjeg jajeta, Hrvatska elektroprivreda darovala stanove u Splitu, a s novcem dobivenim za potopljeno imanja i kuće mnogi seljani nisu uspjeli kupiti ni kuću ni stan.

Tomašin je rado isticao kao neospornu činjenicu da su se od svih slavenskih prostora jedino u livanjskim i duvanjskim sačuvali toponimi povezani s imenima Tuga i Buga, pa je naglašavao da bi povjesničari morali uz dokaze pronađene u kronikama grčkih, rimskih, franačkih, bizantskih, vatikanskih i inih kroničara o doseljenju Hrvata na prostore Dioklecijanove Dalmacije, cijeniti i narodna pamćenja, narodne legende i toponime, i arheološke nalaze i etnokulturu na duvanjskim i na livanjskim prostorima.

Kad je Tomašin boravio u Kaliforniji listao je trideset i dvije debele knjige enciklopedije zvane Enciklopedija Britanika, uvjerio se da je netko od njenih autora hrvatske prostore, hrvatske književnike, slikare, kipare, glazbenike i drugu kulturnu baštinu pridodao onima koji su se u devetnaestom i dvadesetom stoljeću opredijelili za hegemonistička osvajanja susjednih zemalja.

Sva neobjektivnost autora Britanika engleske historiografije je vidljiva u činjenici da su o jugoslavenskoj republici koja je imala dvije autonomne pokrajine piše na trideseti pet, a o republici Lijepoj Našoj na sedam stranica!?

I ta činjenica je dokaz o suradnji imerijalnih Engleza i jugoslavenskih hegemonista, jer su i jedni i drugi radili na uništenju Hrvata i još nekih naroda u svojoj propaloj neprirodnoj državnoj tvorevini.

Prof . B. Penjak (prenešeno sa stranice Srđevići)

 

 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply