LIVANJSKE PRIČE / Jedan je Frano Čulo

Kako početi priču o čovjeku s kojim si proveo dobar komad života, s kojim si dijelio školsku klupu kroz osnovnu školu i Gimnaziju i sve što ide uz to. Kažu da školsko prijateljstvo ostaje za cijeli život. Možda su mi i zbog toga ovi redovi i najteži, kao da klešem Crvenice. Istovremeno ne mogu da ne pišem. Kao da je bilo juče. Sjedili smo u kafiću “Dolina mozgova” i pijuckali medovaču. Spremao se krenuti za Šibenik, obići neke prijatelje, nabaviti travaricu za svoj lokal i normalno pozvao je i mene da mu pravim društvo. Nisam mogao zbog svojih obiteljskih obaveza, ali sam obećao doći probati taj grom od rakije. Prekosutra sam saznao da je nastradao u prometnoj nedaleko od Šibenika. Nije samo obitelj ostala bez pokretačke snage, niti sam samo ja izgubio prijatelja, cijeli grad je ostao siromašniji za jednu izuzetnu osobu.

Franc je nakon završetka Gimnazije u Livnu, upisao elektrotehniku u Zagrebu i završio je manje više u roku. Još za vrijeme srednje škole, ostao je bez majke, otac je radio u Njemačkoj, stariji brat je bio svukuda, najmanje u Livnu, a sestre su se poudale. Tako je nama, ekipi iz razreda, Francov stan bio baza i za učenje i za ostale vannastavne aktivnosti. U to vrijeme, su te aktivnosti bile neusporedivo manje atraktivne nego danas, ali dalo se solidno popuniti vrijeme. Možda to izgleda patetično, no mi smo se najviše bavili enigmatikom, počeli smo učiti i bridž, a Franc se u to vrijeme najviše bavio savladavanjem mađioničarskih trikova.

Do mature već je bio savladao i hiptnozu. Kasnije će mu ti trikovi, sposobnost odvraćanja pažnje mediokritetima koji su ga počeli okruživati kada je stekao popriličan kapital, poprilično pomoći. Tu sam, uz Francovu pomoć, savladao tehniku pravljenja šalabahtera, što će mi kasnije dobro doći. Nakon diplomiranja, zaposlio se u Zagrebu, u Končaru, oženio sa svojom prvom ljubavi, te živio sasvim prosječnim podstanarskim životom negdje do 1988. godine.

Da li baš zbog te prosječnosti, ili možda zbog naslućivanja skorih promjena, ili možda zbog zova rodnog kraja, vrag će ga znati, Franc je uvijek bio škrt na riječima, a znao je u momentu obrnuti temu razgovora, vratio se u Livno. Otac mu je do tada, u obiteljskoj kući iznajmljivao poslovni prostor, pa se Franc odlučio oprobati i u tome. Otkazali su najam “Mliječnom restoranu EUROPA”, Livnjacima poznatiji kao mjenjačnica njemačkih maraka na crno i Franc je krenuo u posao. Objekat je renoviran u cijelosti i 2. veljače 1989. otvoren je “Caffe 42”. Nisam prisustvovao otvaranju, ćerka mi je imala prvi rođendan, ali kao da sam bio tu. Tako je krenula jedna lijepa, ne samo ugostiteljska priča, 42-jka je cijelo vrijeme bila uvijek nešto više od uobičajenih livanjskih kafića, koji su u to vrijeme nicali kao pečurke. Onako usput, sam naziv nije ništa posebno, ni tajnovito, kako su mnogi nagađali, bio je to samo kućni broj.

Od samog početka rada kafića, Franc je nastojao raditi drugačije. Kafić se neprestano mijenjao, ubacivani su novi sadržaji, održavale su se izložbe slika, fotografija, foto seanse sa Lupinom, održavale su se modne revije, igrao šah. I živa muzika za vikend i preko ljeta. Odmah to prvo ljeto, Franc je, uz puno muke, privolio oca da mu ustupi i komad bašte iza kuće. Nakon sređivanja bašte, tu je na ljeto počela svirati grupa Čikma. Odaziv Livnjaka bio je za nepovjerovati. Mjesta nije bilo ni za prolaz konobarima. I tako cijelo ljeto. Već sljedeće godine, stari Jakov nije brinuo šta će za krompire i luk, ustupio je i drugu polovicu bašte, tako da je sada optimalno moglo stati preko 400 ljudi, a da se može normalno raditi.

Takav obim posla nije prošao neprimjećeno ni kod poreznika, a posebno ne kod konkurencije. Bilo je svakakvih podmetanja, neprekidnih poreznih kontrola i proizvoljnih razreza dažbina, da je i inače smireni Franc izgubio živce i odbio platiti. Poreznici su pokušali zatvoriti lokal, a kada to nije upalilo, zaplijenili su kafe-aparat, kao jamstvo da će ta neka dažbina biti plaćena. Ni to nije upalilo, pa su morali vratiti aparat.

Uporedo sa lokalom, Franc je, sa nekoliko generacijskih kolega, diskretno radio i na pripremi formiranja HDZ-a u Livnu. No, i on se odmah nakon formiranja razočarao u kvalitet izabranih ljudi u prvi Općinski odbor, pa se pokušavao lagano udaljiti, pravdajući se obavezama sa kafićem. Što zbog toga, što zbog neprekidnog pritiska, sada već i preko politike, ugrožene konkurencije, u prvim ratnim danima, mobilizirano je cijelo osoblje kafića. U neprekidnoj trci na liniju, sa linije, u nabavku, u potragu za osobljem, Franc je izgurao i to. U to vrijeme se pojavljuju i naručeni članci u tadašnjem Božićevom ST-u (Slobodni Tjednik) protiv njega, što ima za posljedicu i bacanje ručne bombe u kafić. Materijalna šteta nije bila velika, ali gorčina i razočarenje u stare prijatelje, koji su to mogli spriječiti, otjerala je Franca u drugu političku opciju.

Nakon rata, Franc ne smanjuje brzinu. Kasnije se saznalo da je neposredno prije blokade Vukovara, bio u Borovu, gdje je otkupio drugu polovinu kuće, koja je prije bila u vlasništvu Ćubela, koji su je prodali Borovu i gdje je do rata bila prodavnica obuće u prizemlju, dok je gornji kat bio prazan. Počinje renovirati i taj dio kuće, kao i baštu iza. Ni to nije išlo glatko, bilo je otpora bivših vlasnika, koji su mislili da imaju pravo na tu nekretninu. Bilo je i blokada miksera betona, prilikom salivanja ploča, ali sve je to Franc stoički izdržao. Iza kuće, u bašti radi i dalje proširenje 42-jke, a u samom objektu otvara robnu kuću sa Kappa proizvodima.

Kroz cijelo to vrijeme proživljava i osobnu tragediju. Supruga mu oboljeva od teškog karcinoma i nakon skoro desetogodišnje borbe, gube tu bitku. No Franc se ne predaje. Ili se barem na njemu ne vidi sav taj pretrpljeni bol. Nastavlja dalje, angažira se još više u NHI, stranci nastaloj od nezadovoljnih hadezeovaca. Ubrzo postaje i njen predsjednik za našu županiju. Tu ga i zatiče smrt.

Cijelo to ratno i poratno vrijeme Franc je pomagao kome je god mogao. Bio je pokretač mnogih inicijativa, organizator događanja, a tamo gdje je trebalo podmetnuti vlastita leđa, prije svega vlastiti novčanik, Franc ni to nije izbjegavao. Za njegove brige o košarkašima Troglava, ovi se nisu nijednom gladni vratili u Livno. Nije puno pričao o svojim poslovima, još manje o kretanju, a na sva radoznala pitanja tipa šta radi, kuda ide, odgovarao je jednostavno: Briga te, idem za svojim poslom.

Na kraju, za sve one koji su ga volili i cijenili, sasvim je svejedno što se dogodilo. Bilo je svakojakih priča, zaboga, pa to je Livno. Da li je to bio trenutak nepažnje, svojstven svakom živom biću, pa i Francu, da li je neko drugi bio za volanom, da li je to bila klasična diverzija motivirana političkim razlozima, nije bitno. Osobno, ne vjerujem ni u jednu, odnosno, onu u koju vjerujem zadržaću za sebe. Ono što je bitno je da Franca više nema među nama. Sudbina je tako htjela, a sudbina sa tragičnim posljedicama stalni je pratilac dobrih ljudi spremnih na velika djela.

Adieu, mon voisin du banc!

Autor teksta Josip Dolušić

 Photo by Slaven Penjak

Stjepan Čulo prijetio šibenskim istražiteljima nakon pogibije brata Frane

Frano Čulo bio predsjednik Nove hrvatske inicijative za Hercegbosansku županiju

Komentari