LIVANJSKE PRIČE / Jedan je ŽATA

  • Kad sam kao mali došao u grad – Morao sam samom sebi dati nadimak –

Kad već govorimo o kafanama, kao jednom od najčešćih mjesta za slobodno izražavanje misli, dobro bi bilo progovoriti i koju o takozvanim “kafanskim ljudima”, o onima koji svojim ponašanjem najbolje i oslikavaju takav način življenja. Naravno u pozitivnom smislu, iako se mnogi neće složiti da ima išta pozitivno o vucaranju po kafanama i ispijanju alkohola.

Žarko Tomas “Žata” je u pravom smislu riječi – kafanski čovjek. Živio je i radio sa obje strane šanka. Počeo je kao konobar u livanjskom hotelu, gdje je i ispekao zanat. Ne mislim u konobarluk u današnjem smislu te riječi, nego na onaj otprije, gdje su gosti poštovali konobare, a i konobari su poštovali goste. Što im nije bila prepreka za zapaliti pogodnu ovčicu.

U to vrijeme, u Hotelu Dinara se odvijala glavnina društvenog života u gradu. Pored toga, sva poduzeća su tu imali i otvorene račune za reprezentaciju, što je bio raj za konobare. Je li se popilo dva ili tri kartona vina, svejedno. Nitko na to nije obraćao pozornost. Bilo je važno samo jedno – ne prevršiti mjeru i ne pričati o događajima iz restorana. Žata se tu odlično snalazio, a bila su i komotna vremena. Jednom prilikom uhvatio je čistačicu kako iznosi pršut iz skladišta i poručio joj: Nosi slobodno, kad može direktor, što ne bi i ti.

Žata se volio družiti sa ljudima od imena i ugleda. I u Livnu i van njega. Često je išao, sam ili sa ekipom, u Split. I sa ondašnjom splitskom elitom nemilice trošio. Kao konobar znao je šta znači napojnica kolegi, a i kakav utisak u društvu izaziva velika napojnica. Po vlastitom priznanju kaže da ne bi imao financijskih problema do kraja života da je umjesto tauzenke ostavljao po stoticu konobarima. Govorim o njemačkim markama.

Nije volio primitivce i one koji se ne znaju prilagoditi novom društvu. Često je govorio: Šta ćeš ti sa papanom, odvedeš ga na večeru sa Anom Sasso i Fani Čapalija kod Bekana i on naručuje ćevape i Naru!? Samo se čovjek sramoti sa takvima. Za takve je polje i naviljci sijena, pa neka guraju …

Kao i većina konobara i on je pred rat pokušao sa privatlukom. Uz bratovu pomoć otvorio je dva kafića u Livnu. Ali, kako to obično i biva, zbog Žatine komocije i poslovanja na povjerenje, kafići nisu bili duga vijeka. Zatvoreni su zbog nerentabilnog poslovanja, odnosno zbog Žatinog komotnog shvatanja toga posla. Jedno vrijeme, neposredno iza rata dok je čekao svoju sljedeću povoljnu priliku, Žata je bio neizostavni inventar kafića “Dolina mozgova”, gdje je i dalje nemilice trošio, kao da ima više para nego brico Nikola.

Često je pozivao ekipu u kuću, na nastavak druženja, gdje je obavezni dio bio listanje njegovih foto albuma, u kojima je on bio na svakoj drugoj slici sa nekom poznatom osobom. I obavezna komanda ženi: Ana, gdje su ti emocije, daj gostima nareži sira i pršuta, ovo je domaćinska kuća!

A izgradio je dobru kuću, sa veliko rupom iza. Kad su ga pitali šta će tu biti, kao iz topa je odgovorio: Bazen! Jebi ga, htio sam rušiti staru kuću, smetala mi, naručio bager i ljude, a mater udari plakati. I šta ću, da ne vraćam bager, iskopao rupu za bazen.

Volio je i šalu na svoj račun, često je to i sam poticao. U “Dolini Mozgova” često je, gledajući se u ogledalo, govorio prisutnima: Što sam lijep, kao konj. Kad budem radio zatezanje lica, daću od viška kože napraviti mantil za Fustu. Hajde Fule, daj piće za kafanu. Žata je i dočekao svoju novu šansu. Već nekoliko godina drži sa obitelji veliki restoran u Njemačkoj.

 Josip Dolušić

Komentari