LIVANJSKE PRIČE – Željko Maganjić ĐOKS

Je li moguće da je već prošlo punih 22 godine od kada je otišao uvijek nasmijani dobri duh Livna – Đoks. Novinar i fotoreporter, inženjer i glumac, školski profesor i pjevač na svadbama. Iznad svega ČOVJEK, zaraznog osmijeha i vječnog optimizma, uvijek spreman saslušati, a onda razveseliti zabrinutog sugovornika. Uvijek je imao spremnu anegdotu, za svaku priliku. Na osobit način ipak je najviše bio svoj, ljut i drzak na lažne autoritete, slab i sentimentalan na marginalce i zapostavljene. Šta je ostalo iza Đoksa? Njegova obitelj i Vildana, njegovi novinski članci i fotografije, poneka prigodna izložba i sjećanje. Sjećanje obitelji i prijatelja na Đoksa u svoj njegovoj jednostavnosti i prirodnosti, bez obzira da li se brani od žicara ili pokušava snimiti fotografiju, nesvjestan pogibelji u koju može upasti.

Đoks je završio agronomiju i jedno vrijeme, skoro do pred rat, predavao je u livanjskoj ekonomskoj školi. To je ono što se moralo, standardno uklapanje u maločaršijske standarde. Sve ostalo je bilo kao vađenje zdravih zuba toj istoj čaršiji. Skoro istovremeno sa poslom u školi, Đoks se aktivira u livanjskom amaterskom kazalištu, koje je djelovalo u sklopu KUD-a Radnik. Izbacili su u to vrijeme nekoliko dobrih predstava, uglavnom u režiji još jednoj odbjeglog Livnjaka, Pere Mioča, koji nije mogao bez Livna. I to je Džoksu bilo malo, pa se uz druženje sa livanjskim muzičarima upušta i u pjevačku karijeru. Normalno, u svadbama. Oni koji imaju dobru memoriju sjetiće se njegove verzije Nadaline, koja je bila i bolja i duhovitija od Olivereove i Borisove.

Iz tih vremena pamtim i jedno od rijetkih viđenja sa njim, uz njegovu duhovitu primjedbu: Jebemu miša, vidiš dokle smo dogurali, viđamo se samo na svadbama i ne daj Bože na sahranama. Usput je izrafalao dogodovštinu sa nedavne svadbe, kad ga je cijelu večer naganjao mladenkin otac da mu otpjeva tada popularnu Breninu pjesmicu: Udri Mujo u tamburu. Ma koliko se Đoks branio da ne zna tu pjesmu, da ne zna ni tekst, čova je bio uporan i stalno dizao cijenu, dok nije došlo do tada vrlo velikih i moćnih 500 DM. Kada je napokon pristao i odpjevao uz maksimalnu improvizaciju, cijela sala je urlala od oduševljenja, jer su i Mujo i Đoks udarali u sve što je ovome drugom palo na pamet, a najmanje u tamburu.

Već pred rat, nemirni Đoksov nemirni duh se upušta i u još jedan izazov, novinarstvo. Počinje objavljivati u tada vrlo čitanoj Slobodnoj Dalmaciji, kao dopisnik iz Livna. Kratki i jezgroviti članci bili su uvijek začinjeni pristojnom dozom humora na Đoksov način. Sam rat ga motivira i izbacuje u respektabilna fotoreportera, koji je ulazio gdje niko nije smio, snimao i slao fotke, prije svih ostalih. Nedostatak znanja o fotografiji i tehnikama razvijanja i slanja fotki, nadoknađivao je prirodnom livanjskom drskošću i brzim savladavanjem tehnika fotografije.

Bio je na svim opasnim mjestima u BiH, a zanat je već ispekao na ratištima u Hrvatskoj. Prvi je ušao u potpuno spaljeno slavonsko selo Ćelije, bio je i u Aljmašu, Dalju, Osijeku … Početkom rata u BiH, počinje raditi za splitski Feral Tribune. U vrlo kratkom vremenu oduševio je najveće zajebante na Balkanu. U nekrologu koji su potpisali Boris Dežulović i Predrag Lucić stoji: Bilo je Spasovo 1991. godine. Kolonu tenkova JNA pred Šuicom nitko nije smio fotografirati. I vratili bismo se bez fotografija da sve to nije dozlogrdilo jednom visokom, stasitom mladiću s tamnim ray-ban naočalama. Izvadio je nekakav prastari canon i počeo snimati. Vikao je, psovao i neviđenom drskošću tjerao tenkiste da mu poziraju. Bio je to livanjski dopisnik Slobodne Dalamcije. Na grozno šarenoj posjetnici pisalo je – Željko Maganjić Đoks. Sive, amaterske snimke zbunjenih tenkista bile su njegove prve ratne fotografije.

Nije dugo trebalo da takav nemiran duh, koji je poimao slobodu u bukvalnom smislu, slobodu da u svakom trenutku bude ono što želi biti i gdje želi biti, dođe u sukob sa medikritetstvom tadašnje livanjske vlasti. U to vrijeme te stvari su u Livnu određivali neki drugi ljudi. Nepokoran kakav je, Đoks je vrlo brzo došao u sukob sa našim tadašnjim gospodarima života i smrti. Pod izgovorom da je fotografirao i objavio fotografije položaja HVO bojovnika i time ugrozio i bojovnike i samu obranu Livna, bio je nemilosrdno pretučen u sred Livna, u sred dana, od ljudi koji je razlikuju crtež od fotografije. Bila je to kap koja je prelila čašu. Đoks odlazi sa obitelji živiti u Split i raditi za Feral, ali bez Livna nije mogao. Neprekidno u pokretu sa jednog ratišta na drugo, sa povratkom u Split i obaveznim zaustavljanjem u Livnu. Prijatelji se moraju obići, a dušmani podsjetiti: Još sam tu, ne bojim se vaše šankerske crte bojišnice!

Uz takav suludi ritam, Đoks je izdeverao cijeli rat, a on i njegov BMW su se nagledali drumova i svakakvih vukojebina, još više pogibelji, ali nije to bilo važno. Rat se završio, glava je na ramenima, posla i planova za budućnost nije nedostajalo. Kurva sudbina, kako to obično i biva, sve je to zaustavila jedne sasvim obične ranojesenske noći nadomak Splita, u Dugopolju. Kažu vozio je neprilagođenom brzinom. Ma šta vozio, živio je neprilagođanom brzinom. A na samom kraju, doveo je u svoj Orguz sve svoje prijatelje, i poznanike i sve dobre ljude, čak i one koji ga nisu voljeli, jer je svojim fotkama i svojim člancima nemilosrdno skidao njihove domoljubne kostimiće, otkrivajući ispod toga samo golu pohlepu.

Josip Dolušić

 

Komentari