LIVNJAK IZ SRCA SPLITA “Ovdje vlada kultura nerada, kafići su puni jer se ne radi”

Marin Dado Rimac je napustio rodnu Njemačku i u Splitu pokrenuo vlastiti biznis. Što kaže o životu u ovim krajevima i s kakvim se sve problemima susreće u svakodnevnom radu, pročitajte u razgovoru

Mogu reći da sam se za ovaj razgovor pošteno umorio, nema ti u Švabe ništa na gotovo… Dođi, odradi, pa ćemo sjesti i popričati. Budući da je Marin Dado Rimac nakon ljetne sezone zatvorio vrata do idućeg proljeća, trebalo je potegnuti do Kambelovca. Uhvatio sam ga dok je sređivao skladište. Da budem točniji, on je uhvatio mene da mu pomognem srediti nered prije puta u Ameriku. Dok smo se znojili prebacujući kavu i šalice, priključio nam se osebujni kambelovački DJ Stipe, za sve neupućene u kaštelansku glazbenu scenu, DJ Stipe bi bio nešto slično splitskom Veroni, pun života i uvijek spreman za pjesmu.

Tako, uz red Srebrenih krila, pa red Doris Dragović, Harija, TBF-a i Olivera posao se brzo zgotovio. Zahvalili smo se DJ Stipi na ugodnom društvu, i ako nigdje drugdje, vidimo se na nekom afteru za vrijeme iduće Ultre. Razgovor smo započeli u kafiću Twister na lukšičkoj šetnici. (Twister bi bio ekvivalent onome kafiću na Firulama, samo ovaj po svemu sudeći ima sve dozvole.) Za Marina Dadu Rimca ste vjerojatno čuli, on slovi za najpoznatijeg splitskog baristu. Dado je vlasnik 4 coffee soul food i gura neki totalno drugačiji đir od većine splitskih ugostitelja. On je jedan od pionira speciality coffee scene u Splitu.

Rijetki od vas nisu primijetili gužvu koja se stvara ispred male kapunjerice od svega 6 m2 na vrhu Hrvojeve. Njegov objekt naprosto nema štekata, uzmeš kavu i piješ putem… ‘amerikanade, rekli bi stariji, ali zaključujem po gužvama ispred “shopa” da stranci s guštom piju kavu s nogu, a da naši taj đir polako prihvaćaju.

Jednom sam sreo na Pazaru očevog poznanika i odveo ga na kavu u Dade. Taj sedamdesetogodišnjak je prekaljeni poznavatelj splitskih birtija. Taj njegov ekspert level u poznavanju šankova ste mogli steći jedino ako ste radili u Lavčevića, Škveru ili u Jugoplastike. On je bio član potonjeg kolektiva, ili kako se za vrijeme privatizacije i demokratskih promjena govorilo: mastodonta. Dovedeni stručnjak je bio duboko razočaran kada je vidio samo dvije stolice ispred šanka.

Popio je pristojno kavu, dao Dadi kompliment, a meni u povjerenju šapnuo kako će momak propasti za par dana jer niti je to kafić, a niti bi se to što on radi moglo nazvati ugostiteljstvom “nit čovik može sist popit kavu nit s nogu bićerin popit…”.

Ipak, Dado dokazuje da se može i bez toliko prezrenih štekata. Štekati su postali opće mjesto splitskog komunalnog nereda, a ovaj objekt rušeći sve percepcije splitskih kafana i birtija u tu priču nikako ne spada. Dado je jedan od ugostitelja koji dokazuje da nije sve izmaklo kontroli u staroj gradskoj jezgri i da ima ugostitelja koji žele suživot s lokalnim stanovništvom. Prvo mi se predstavi, jesi li Marin ili Dado? – Majka je, po pričama, krenula s onim dječjim tepanjem dada, dade, dado i tako sam ostao Dado u obitelji. U Njemačkoj me svi zovu Marin, a u Splitu i u Kaštelima sam Dado. Njemačka, Kaštela, Split?

– Zaboravio si Bosnu. Moji su ti iz Listana, to ti je kraj Livna. Baka i djed su došli u Kaštela početkom sedamdesetih. Otac zajedno s njima. Služio je vojsku na Visu i radio par godina u Cestara.

Brzo je otišao u Njemačku i tamo povukao curu iz Livna. Brat, sestra i ja smo rođeni u Offenbachu na Majni. Tako kad me pitaš odakle sam, ne znam što bih ti rekao. Živim u Kaštelima, poslujem u Splitu, a cijela uža familija mi je u Njemačkoj. Nekako se u Njemačkoj još uvijek najviše osjećam doma. Možda je to zbog majke. Imam hrvatsku putovnicu, ali su me moji prijatelji gore uvijek zvali “hobi Hrvatom”. Starci su nastojali da budemo što više integrirani u njemačko društvo, da završimo škole, al opet su nas slali na folklor, vjeronauk i dopunsku školu kako ne bismo zaboravili odakle smo. Tako da sam ja produkt toga “multikulti pop up” društva.

Pa što radiš u Splitu kad svi koji vrijede bježe vani?

– Slušaj, završio sam ekonomsku gimnaziju, studirao 5 godina arhitekturu i onda nakon svega upisao zidarski zanat. Jednostavno volim raditi, volim izazove i nove početke. U Njemačkoj se strašno puno radi, ja sam radio kao barista i kao “bauštelac” u isto vrijeme. Jednostavno, ljudi imaju krivu percepciju i misle da gore sve pada s neba. Ako ovdje imaš plaću 7000 kuna i imaš svoju nekretninu možeš dobro živjeti. Kada sam došao ovdje bilo mi je čudno kako svi imaju neku nekretninu, bilo na selu, bilo na otoku, bilo u gradu. To što im nekretnine leže prazne to je druga stvar. Možeš li vjerovati da su moji u Njemačkoj još podstanari i da još naporno rade kao i prvoga dana kada su otišli u Njemačku?

Znači u Hrvatskoj se živi bolje nego u Njemačkoj?

– Nisam to htio reći, svugdje možeš dobro živjeti samo posložiš neke svoje prioritete. Meni, u ovome trenutku nisu prioritet materijalne stvari. Došao sam u Dalmaciju zato što mislim da je ovdje kvaliteta života puno bolja. Spiza, more, klima, priroda, pa i ove znamenitosti, simbioza svega što bi život trebalo činiti ugodnim.

Iz glasa ti čujem da je tu ipak neki “ali”…

– Je, gledaj, meni ti je otac otišao gore i radio kao crv. Ma i on i majka, najteže fizičke poslove. Sve je novce slao u Kaštela, ne bi li ovdje napravio kuću, ja znam da u njemu tinja ta vatra za povratkom. Mi sada u Kambelovcu imamo kućerinu od ogromna tri kata i prizemlja, koju ja sada nastojim staviti u funkciju. I sad, kada dolazimo do poduzetništva i zakona čini mi se da je ovdje sve u rasulu, kao da je rat završio jučer. Na svakome koraku ti gledaju kako otezati, čitaju zakone kako ih volja i šetaju te od ureda do ureda. Započeti neki projekt ovdje i vani je velika razlika. To mi je najveća prepreka i uvijek kada udarim u neki nepotrebno izgrađen zid javlja mi se taj osjećaj da bi bilo bolje skupiti kufere i vratiti se nazad… Jednako tako, problem je što je ovdje kultura nerada, kafići su puni jer se ne radi. Nas su na zanatu odmah bacali u vatru, nakon teorije odmah radiš i znaš što te čeka. Čak su nas vodili na Reunion na razmjenu studenata da vidimo kako se kod drugih posao radi u praksi. Ovdje se gleda kako što manje raditi, a što više zaraditi, jer su stvari od najviše instance, pa do najniže sve postavljene naopako.

Kako tebi izgleda radni dan?

– Dignem se u 5:30 sati, uzmem što mi treba iz skladišta i put Splita. Dok nađem besplatan parking izgubim bar 10 minuta i onda se uputim do shopa. Napunim shop, zaletim se po svježe mlijeko u mojih prijateljica u Vindije i u 7 sati otvorim vrata. Do 15 sati nema stajanja. Zna se desiti da budem toliko izmoren da jedva stojim na nogama. Onda do 17 sve očistim i uputim se za Kaštela. Malo se odmorim i pripremim kavu i cold brew. Ako treba odnijeti kavu na prženje to mi je onda još jedan dodatni posao. Tako da sedam dana u tjednu ja ovo odrađujem rudarski.

Pa čekaj, onda si ti bogat čovjek, samo radiš ništa ne trošiš?

– Gledaj, od ovoga kako ja radim se ne možeš obogatiti, ali ako radiš na način kako ja radim možeš sasvim pristojno živjeti. Ja ću sebi sada uzeti mjesec dana godišnjega u Americi, dakle, te sam novce zaradio u Hrvatskoj, a ne u Njemačkoj, poštenim i napornim radom. Meni je najveći problem naći nekoga sličnog mojim radnim navikama i zaposliti ga kako bih sebi olakšao. Kod nas svi sve znaju u teoriji, ali kada dođe praksa nema nas nigdje. Oni koji su praksu savladali ili imaju nešto svoje ili su pobjegli vani. Čitam ti izvrsne recenzije na društvenim mrežama, u čemu je stvar?

– Ja radim svoju kavu. Moraš znati da je kava veliki svjetski biznis, neki je stavljaju uz bok nafti i ostalim energentima. Postoje burze kave. Ja ne kupujem na burzama, jer sam mali potrošač, kupujem od agencija koje se time bave i radim svoj blend (mješavinu) od najmanje dvije vrste kave. Ja nemam sponzora za opremu u svome shopu, trebalo je imati neki kapital minimalno od 20 000 eura za uložiti. Sami mlinac i makinja ti dođu nekih 15 000 eura, tako da moraš imati nešto novaca za uložiti i znanje kako se kava pravilno dozira i stiska. Latte art je opet priča za sebe. Stranci to cijene jer znaju koliko je truda uloženo za postići ukus koji im ja nudim, vi domaći se još učite cijeniti to. Ti to nikad nećeš ni moći svladati, jer si tipičan Dalmatinac, novine uz kavu i ćakula s ekipom, ali i taj stil poštujem.

Talijanski jug i sjever nemaju isti stil pijenja kave, valjda klima i gospodarska razvijenost imaju dosta utjecaja na to. Vidjet ćeš, niknut će još coffee shopova u gradu, kao što su i mikro pivnice došle, tako će i dobra kava doći na mala vrata. Ljudi u zapadnom svijetu nemaju vremena divaniti po kavama kao što mi radimo, shopovi su kraj tvornica, u centru grada, ispred fakulteta, ispred bolnica, doći će taj pokret i u nas. Ekipa iz D16 je to prepoznala i otvorila još jedan shop kraj Jokera. Ja im od srca želim da uspiju, jer konkurencija će i mene činiti boljim. Prijatelj na Hvaru isto radi punom parom, u Zagrebu je scena već dosta jaka. Ići će se samo naprijed i u kvaliteti i u ponudi.

Dado, meni se čini da bi ti gdje god da dođeš sebi napravio Njemačku…

– Sad se ti pomalo rugaš, ali problem Dalmacije je ova sezonalnost. Ja ne mogu razumjeti kako grad ovako zamre nakon desetog mjeseca i postane grad duhova. Ostao bih raditi zimu, pokušalo se, ali nemam za koga… Ja bih najradije da imam neki cjelogodišnji ritam od ponedjeljka do petka pa jedan ili dva dana slobodno, ali ovdje ako ne zapneš u sezoni čeka te duga, hladna i, rekao bih, gladna zima. Mislim da nije dobro što se cijelo gospodarstvo temelji na turizmu. Da se barem onda i druge grane razvijaju, pa da je turizam zamašnjak. Ali ne, ovdje divlja uvoz jer su svi željni brze zarade. Ja guram Pipi, to je jedino što možeš, uz kavu i vodu, kod mene naručiti. Da mogu i kavu bih s hrvatskih farmi kupovao, ali zbog klime to nije moguće.

Što planiraš s kućom u Kaštelima?

– Sad ću te provesti po Kaštelima kao što ti mene vodiš po Splitu. Vidjet ćeš koji je to potencijal, a govorim ti samo Lukšiću i Kambelovcu. Dvorac Vitturi, pa Ulica Miljenka i Dobrile i sama priča o njima, pokazat ću ti zapuštenu Vilu Niku, pa Vilu Šoulavy koju je češki doktor još 1906. stavio u pogon za turizam. Pokazat ću ti novouređeni hotel Staciju.

Problem je što vi Splićani etiketirate Kaštela kao leglo Bosanaca i što jednostavno ne dolazite u Kaštela. Što vam je problem namjesto na Žnjan ili u Žbirca doći na ovakva mjesta gdje sam te doveo. Puno je dječjih igrališta, malih parkića. Tako, kad me pitaš što ću s kućom, ja se mislim i tu baciti u nekakav vid turizma. Ali ne želim samo pobacati krevete po sobama, htio bih pružiti gostima nešto više. Pola svijeta sam već proputovao, imam brdo ideja tako da se nadam da ću ih ostvariti na kući. Znači u Kaštelima nema problema? – Ma kako nema, komunalni je nered kao u Splitu, svi su uzurpirali ceste, kultura življenja je još uvijek niska.

Ljudi stavljaju stiropor na fasadu pa što im ostane zapale. U Njemačkoj su rigorozne kazne za to. Travu ne kose ispred kuće. Vani ti dođe firma, pokosi i ispostavi račun, pa se onda prisiliš kupiti kosilicu i zasukati rukave, jer ti je jeftinije. Mislim da je prometna povezanost katastrofa, tvrtka Promet je primjer kako ne treba poslovati. A i kultura putnika je često za svaku osudu. Ali sve se to učenjem i pozitivnim restrikcijama može sanirati i to vrlo brzo. Kad bi se Kaštela bolje povezala sa Splitom i kad bi prijevoz funkcionirao i noću, vjeruj mi da bi mlade obitelji dolazile i ovdje kao što dolaze u Solin živjeti. Ovo je mikro konurbacija, potez od Omiš do Trogira treba gledati kao jednu cjelinu. Je li smiješno da Split ima isti broj birokrata kao Berlin, a Berlin ima 3,5 milijuna stanovnika?

Spominješ problem splitskog komunalnog nereda, Pazar ti je pred nosom, što imaš reći o tome? – Prvo bih rekao da na Pazaru rade mahom čestiti ljudi, ove koje sam upoznao svi su na mjestu, ali ambijent na kojem rade je grozan. Meni je ono cigansko selo i kao da nekome odgovara da je taj nered i da ljudi čine što ih je volja. Da se mene pita ja bih sve što nije hrana izmjestio negdje drugdje, ali budući da se mene ne pita ja mogu samo mirno gledati kako stvari stoje sada. Sto ćeš u Americi? – Idem se oženiti na brzinu u Las Vegasu, potrošiti sve novce u kasinima i pokupiti koju ideju, putovat ću otvorenih očiju. Šalu na stranu, vidjet ću, nemam velikih planova osim karte i prijateljice koja me tamo čeka. Kad ćeš ponovo otvoriti? – Ja se nadam na proljeće. Aj nešto za kraj…

– Ovo gdje smo mi sada je, vjeruj mi, jedna od top 10 destinacija za život, ali što nas neke čudne okolnosti koče, to je nešto totalno van svake pameti. Sve preduvjete imamo da se živi lijepo. Samo pokrenimo zakonodavstvo, dajte više uvedite red i krenite ga provoditi. Mala je ovo sredina, svatko svakoga zna, korupcija ne smije biti ovako očita, a da je se ne prokazuje i ne sanira. Postoji ona i vani ali, karikirano govoreći, Nijemac ima 20 kuna ispred sebe, on će ukrasti kunu, a 19 vratiti društvu. Hrvat ima 2 kune za u budžetu, on će ukrasti 5 i napraviti minus dubiozu svima. Jednako tako, mentalitet rada se mora promijeniti i povratnici se ne smiju gledati kao ovce za deranje, jer loš glas daleko se čuje. Ali da ovo nije najljepše mjesto za živjeti, je. Da postoji neka Dalmovnica, ja bih je odmah trampio za Domovnicu.

https://www.dalmacijadanas.hr

Komentari