LIVNO / Grad sira i divljih konja, pod najljepšim nebom na svijetu!

Prirodnim ljepotama, kulturno-povijesnim blagom i najljepšim nebom na svijetu Livno privlači poput najjačeg magneta.

Mnogi ga nisu željeli napustiti ni u najteža i najsurovija vremena, a i oni koji su ga spletom okolnosti napustili, ponijeli su ga na neki način sa sobom i redovno mu se vraćaju.

Jer, tko se jednom napije vode s Dumana, Sturbe, Studenca, Lipog vrila ili Žabljaka, taj vječno ostaje vezan za najveće kraško polje, s Buškim jezerom, najvećom vještačkom akumulacijom u Europi.

Oronule kule

Nije ni čudo što su kroz povijest, zbog njegovog strateškog položaja, bogatstva i ljepota, mnogi rado posjećivali Livno, ali i nastradali zbog njega, od Rimljana do današnjih dana, želeći ga osvojiti za sebe, a ono je odolijevalo i uvijek ostajalo svoje – bedem Bosne i grad koji spaja Hercegovinu s Krajinom.

Neki čak kažu da je Livno ono “i” u nazivu Bosne i Hercegovine. A Livno je, zapravo, jedan od najstarijih gradova u BiH, grad koji je svojevremeno imao najviše potkupolnih osmanskih džamija poslije Sarajeva, grad prepoznatljiv po svojim crkvama i po, već oronulim rimskim, srednjovjekovnim i osmanskim kulama, utvrdama, putevima, vodovodima…

Rimljani su mu dali ime Baridu. Livno je još od tada, uz Duvno i Glamoč, naseobina Delmata, sve do dolaska Slavena. Konstantin Porfirogenet navodi da je Livno u 10. stoljeću bilo na granici između dvije države, Srbije i Hrvatske. Od Rimljana pa nadalje, Livno ima više imena: Baridu, Cleuna, Cliuno, Bistrički grad, Hljebno, Hlibno, Hlivno, Lijevno, Hlijevno… a svi oni asociraju na stočarstvo, poljoprivredu i vode koje ga presijecaju ili okružuju.

Vrijedan nakit

Prve pisane tragove o livanjskom kraju ostavili su Rimljani na kamenim spomenicima, na koži i pergamentu, a potom su uslijedili brojni srednjovjekovni stećci i groblja iz tog vremena, koji svjedoče o bogatoj kulturno-povijesnoj prošlosti Livna, a kojih je i danas znatan broj očuvan. Jedna od takvih lokacija je i srednjovjekovno groblje Mramorje u livanjskom selu Grborezi, na kojem su šezdesetih godina prošlog stoljeća arheolozi, uz ljudske ostatke, pronašli i vrijedan nakit, među kojim i unikatne naušnice, koje se čuvaju u sarajevskom muzeju, a čiju je zlatnu repliku dobila na dar i nosila Angelina Jolie, dok je druga replika izložena u livanjskom Franjevačkom muzeju i Galeriji “Gorica”.

Jednako su bogati spomenicima i katolička groblja na Gorici i Rapovinama, pravoslavno groblje u Zastinju, čiji je jedan od spomenika brodsko sidro Livnjaka kapetana Pavlovića, koji je s brodom potonuo u Sredozemnom moru.

O Livnu ima dosta pisanih, ali i arheoloških, likovnih, fotografskih i drugih tragova. Mnoštvo njih je smješteno u Franjevačkom muzeju i galeriji na Gorici, u privatnom muzeju Izeta Alića u Gornjem gradu.

– U mojoj zbirci, koju godinama skupljam, cijela je povijest Livna, od najstarijih vremena do danas. Problem mi je sa prostorom, konzervacijom, katalogizacijom, jer sve to košta. No, skupa sa obitelji nekako održavam zbirku da ne propadne i ne štedimo je od posjetilaca, kojih zaista ima – kaže Alić.

Posebna atrakcija je livanjska Vilenska džamija, zapravo prirodnim djelovanjem oblikovana stijena ispod Tebera, u obliku munare s džamijskim dijelom, na kojem su se, prema predanju, noću okupljale dobre vile iz obližnje špilje te igrale kolo.

Zaštitni znak

Livno je svakako poznato i po divljim konjima.

– Livanjski divlji konji potomci su predratnih pitomih konja, koje su vlasnici, posebno tokom rata, pustili u divljinu i oni su se izvrsno snašli, samo ih treba ostaviti u divljini, ne pripitomljavati, ne krasti i ne ubijati, što se dešavalo neko vrijeme. Sad ih je opet mnoštvo – govori nam Izet Bučo, član obitelji čiji su konji igrom sudbine “podivljali”.

Ergela od skoro 500 grla odavno je zaštitni znak i brand Livna, koju turisti, ali i Livnjaci, rado obilaze u svako doba godine, pa i zimi, kad kopaju kopitama duboki snijeg kako bi došli do ostataka travki.

Kao što su i divlji konji čekali dugo da budu na neki način zaštićeni, čekao je to i nadaleko poznati livanjski sir. No, još nije sasvim dočekao. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju mnogi livanjski mali proizvođači sira ostali su bez hrvatskog tržišta kao glavnog pa muku muče da brendiraju autohtoni livanjski sir kako bi izvozili i u zemlje EU.

– Radimo uz pomoć lokalnih vlasti i Češke razvojne agencije na brendiranju sira, u sklopu čega su predviđene i mini mljekare s opremom te zajedničko zadružno skladište sira. Činimo sve da autohtonim sirom, koji proizvodimo na tradicionalan način, kvalitetom prestignemo, a da se kvantitetom bar približimo krupnijim proizvođačima, poput Mljekare Livno, Mljekare “Puđa” i Mljekare “Orman” – kazao je predsjednik Udruženja autohtonih proizvođača livanjskog sira Jozo Baković.

Prvo spominjanje

Livno se u pisanim dokumentima prvi put spominje 892. godine i taj dan se obilježava kao Dan općine. U nizu njegovih srednjovjekovnih nekropola znatan je broj stećaka s natpisima na bosančici. Dosta je kulturno-historijskih spomenika i iz novijeg perioda livanjske povijesti. I sve njih valja vidjeti. Jedan od njih je i spomen-ploča pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću, koji je dio svoje poznate poeme “Jama” napisao u Livnu, a ploča se nalazi uz stari most na Bistrici, nadomak njenog bučnog izvora, podno strmih litica Crvenica, pod koje se ugnijezdilo Livno i pod kojima ljeti s litica u ledenu vodu (livanjski kazan) skaču livanjske “laste”.

Ale Kamber, Livno

Komentari