MARIJAN DALIĆ: Puno je (ne)otkrivenih grobova na lokalitetu Zgona kod Livna!

Ovih dana na portalu Relax objavljen je tekst o pronalasku posmrtnih ostataka na djelu gdje radnici Livnoputeva obavljaju radove prilaznog puta Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” u Livnu. Kako se dalo primjetiti članak su preuzeli i drugi portali, pa se čak počelo licitirati čije su žrtve i od kada datiraju.
Pronalazak kostiju na ovome lokalitetu nije nikakva novost. Poznato je da su prilikom izgradnje livanjske zaobilaznice na djelu koji spaja ulice Župana Želimira i Goričke ceste, a koji prolazi ovim lokalitetom, radnici Livnoputeva, koji su izvodili radove, isto tako pronašli ljudske ostatke.
Koliko je poznato, tada su na teren pozvane nadležne službe i izvršena ekshumacija djela ostataka koji su tu pronađeni. Poznato je da se prilikom izvođenja radova priključenja Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić” na gradsku toplanu pronađeni ljudski skeleti, ali tada nisu pozivane stručne službe.
Radnicima Gradske toplane su mi rekli da su prilikom priključenja Sportske dvorane “Dalibor Perković-Dali” na toplanu, a koja je u neposrednoj blizini ove škole, pronađene ljudske kosti. Ali nije poznato zašto nije pozivan nitko od nadležnih da se izvrši ekshumacija kostiju.
O samim žrtvama možda najbolje govori pismo koje je 10. rujna 1942. godine napisao fra Jako Pašalić i poslao u Visoko fra Bonifaciju Vidoviću, a djelove toga pisma objavio fra Marijan Karaula u svom izdanju “Knjiga bola” koja je izišla u izdanju “Svjetla riječi” 2005. godine o stanju nakon prvog ulaska partizana u grad Livno i u kojemu stoji:
“Fratri su potpuno opljačkani. Nisu im ni hrane ostavili. Da ne pomru od gladi, građani su im po redu slali hranu, koju je donosila sestra fra Domagoja Ćubele, svršenog novice. Sve su fratre zbili negdje u gornjem biju. Spočetka je bilo preko 300 građana stjerano u samostan (Gorica) gdje su bili internirani, da im se sudi.
Poslije istrage mnoge su pustili na slobodu, a mnogi su strijeljani i zakopani tamo preko Brine, pa im noge vire, jer su plitko zakopani.
Navađam vam nekoliko strijeljanih: Vlado Kaić zvani Samser, Ićo Dolić, Stanko Dolić, Mijo Dolibić, Jozo Franjić zapovjednik bojne, Mijo Franjić brat Jozin, Ljubo Deronja, Mato Salapić, Mirko i Zvonko Đogić, Jozo Grgić, Franjo Tućar, Anto Trboglav, Boško Kaić Điđin brat, Matko Deronja, Miro Krajina sin našeg bivšeg šumara, Luca Franjić koja je branila Miju i Jozu Franjić, ona logornica iz Vinkovaca. Ona se junački ponijela; Vlado i Živko Kaić, učitelji sinovi pokojnog Joze, Lukan Krka, Jakov Vodopija ustaša on se slabo ponio, Orlović ustaša, Ljubičić ustaša, Tri ciganina, kćer Nike Jurkića, Stipo Gotovac, Gorenz žandarski narednik, 26 milicionera iz Glamoča, oko 30 ustaša. Ovo su suđeni i strijeljani, a što su u borbama pali nisu navedeni”.
Stoga da li je slučajno ili ne 1963. godine na tome mjestu napravljena škola kako bi se zataškali i prikrili zločini teško je reći. U svakom slučaju tko god bio od žrtava zaslužuje bar da se dostojno sahrani.
Marijan Dalić

Komentari