Martina Mlinarević Sopta: Čudi li se itko?!

Zaglavili u beskrajnoj koloni prema Mostaru na M17 radi prosvjeda radnika Aluminija. U koloni, po neizdrživoj sparini je i djece, trudnica, staraca.

Kaže legenda, da negdje na početku kolone takve i puste, ali kilometri i kilometri automobila koji su se nagomilali već su prestrašni.

Prepuni autobusi ljudi. Područje gdje su prosvjedi je kanjon Neretve gdje nema ni kupiti na desetke kilometara nikakvog osvježenja. Kažu neće pustiti promet do ponoći.

Cesta M17 je prometna žila kucavica BIH, a zaobilaznice su nemoguće daljinom ili težinom puta. Godinama sam bila uz radnike svim srcem, i sad bespogovorno, ali ovo što se radi građanima i rijetkim turistima zalutalim u ovaj jad je ludilo.

I ne bih ja pisala ni slova o ovome, čekala bih vjerujući u prosvjede, kao što uvijek jesam, u prava radnika, čekala u koloni s prijateljima, uglednijim Švicarcima. Ovo im je prvi susret s BiH, a odlučili su svoj odmor od cijelog svijeta provesti baš u Hercegovini, gdje im pokušavaju ljudi u koloni objasniti neobjašnjivo.

Ali pročitah upravo u vijestima, citiram – “Nagađalo se da će radnici Alumnija blokirati zgrade federalnih institucija i središnjice HDZ-a BiH, ali se od toga odustalo.”

Čudi li se itko? M17 i svi ljudi u kolonama nisu adresa nataloženog bijesa. Potpuno isto, kakva je i ova zemlja, takvi su i bilo kakvi prosvjedi u njoj, nelogični, bezmudi, bez smisla, organizacije i logike.

Kada prosvjedi budu usmjereni ka stvarnim uzročnicima našeg sranja, možda i bude od ove mrtvaje nešto. Do tada, tražit ćemo alternativni put do Mostara po šumama i gudurama objašnjavajući Švicarcima da su došli u šupak Svemira!

Martina Mlinarević Sopta

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply