MILJAN KONTA / Stoji Grad!

Te davne jeseni ’91 godine Istočna Slavonija je proživljavala ono što se nije događalo još od zadnjeg svjetskog rata. Horor koji se odvijao u to doba kao da je imao namjeru da potraje vječno. Horde srbočetnika kao da su polagali na Slavoniji diplomske iz bolesne psihijatrije. Blizina granice, višak alkohola i još viša doza mržnje i bolesnih namjera, dali su za rezultat gnjusne zločine.

Vukovar!

Grad koji je očito bio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme platio je ceh nemjerljivom divljaštvu tek razbuđenog četništva. O Vukovaru je više manje sve napisano, rečeno i oplakano.

No, boli činjenica da danas poslije toliko godina taj grad je na margini svih događaja osim – obljetnice!

Lijepo je vidjeti tu kolonu ponosa vukovarskim ulicama. Gorčinu izaziva prisutnost onih zbog kojih ovaj grad još uvjek živi poluživotom. Grad iz kojeg odlazi tko stigne, grad koji bi trebao biti materijalni oslonac svojih stanovnika i poželjna destinacija za život.

Ti isti na čelu kolone bez imalo stida koračaju ispred onih koji jedva spajaju kraj sa krajem, koji u susjedstvu još uvjek gledaju one koji su ih ubijali, progonili i mučili. I godinama šute i trpe.

Jedan dan u godini vlast navrati, da se pokaže, da ožaluje i – ode!? Ostaju oni iz sredine i začelja kolone da u gradu heroju prežive do još jedne obljetnice.

Zbog te i takve politike godinama pomalo, ali sigurno umiru i ostali gradovi, Knin, Gračac, Udbina, Kostajnica….

Ni kod nas bolja slika. Livno, Duvno, Glamoč, Drvar, Prozor, G. Vakuf, N. Travnik… Sve zbog iste politike i istog maćehinskog odnosa vlasti spram vlastitog naroda.

Zbog toga te tužne obljetnice bivaju još tužnije jer u prvim redovima su oni koji su zaslužni za mirnodobsku tragediju hrvatskog naroda. Uz sve to nimalo se ne libe da za takve događaje zloupotrebe razno razne grupe, pojedince, čak i školsku djecu.

Primjer tome je paljenje svijeća na livanjskom trgu. Lijepo je bilo vidjeti svu tu djecu i omladinu, ali… I nije bilo ni malo bitno jesu li ili nisu pokisli. Nego je bitna režija koja se svela na popunjavanje praznog prostora.

Da nije bilo djece i omladine, Borjana, Jozić, Mihaljević, Čelan… plus sedam – osam “podupirača” i nebi bila neka slika.

Pogledajte raznorazna paljenja svijeća samo ove godine. Grupica, jednih te istih, učestalo sa svijećama u rukama, skrušeno i samozatajno obilježava razne događaje. Kruži priča da svaki stožernik koji drži do sebe u gepeku u svakom momentu ima oveći paket svijeća, prvu pomoć, sijalice, konopče… jer nikad se ne zna.

Režirano i točka!

Šteta za što se iskoristila obljetnica. Većini uhljeba to je valjda normalno, takav je njihov mentalni sklop. Briga njih što će većina te djece sa trga za nekoliko godina hodati Njemačkom jer njihova sigurno neće.

Ta djeca sa trga će proći kao i ona zaključana po školama za vrijeme prosvjeda 2014. godine, koja su sada po Europi ili na birou sa diplomama.

Nemaju posla  jer uhljebničke express diplome vrijede više. Dirigent, po običaju velečasni Sičaja, zamagljitelj i stožerni bankar, fratar koji priznaje samo stožerne Hrvate. Ostali u raj neće!

A i ne bih volio da me on pričeka na rajskim vratima, ja raja garant ne bih vidio. Ne bih imao 100 tisuća, a teško da ću ih i pribaviti.

M.Konta.

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply