MOJE PREDIVNO LIVNO

25. lipnja 2017., 13:19
Share Button

livn

Eh, kako sad u nekoliko rečenica iznijeti ono što većina stanovništva misli.Nije nimalo lagan zadatak,ali vrijedi pokušati.Nisam osoba koja je završila nekoliko fakulteta pa si dajem za pravo nekoga kritizirati,ali sam osoba koja živi u Livnu i zajedno s njim pati i propada doživljavajući sve ovo. Šta to? Ovolika nezaposlenost,ovakvo nezadovoljstvo životom uopće možda još nitko nije doživio.Vjerovatno jesu mnogi ,ali ja sam premlada da sam to mogla vidjeti na tuđoj koži. Sada to doživljavam na vlastitoj koži iz dana u dan i nije nimalo zgodno.Mnogi će pomisliti šta sam to ja mogla doživjeti u svojih 19 godina?Mogu reći puno pa i previše jer dobroga nikada puno , a lošega i premalo je previše.

Otac mi se bavi poljoprivredom ,a to je u „moderno“vrijeme skoro pa i zanemaren posao. Dođu turisti pa kažu:“Blago vama,imate čist zrak ,prošetate za životinjama, milina –predivna priroda! “Ali, iza toga se kriju mnoge zamke .Kao prvo poljoprivrednici nemaju radno vrijeme odnosno imaju, a to je 24h dnevno.Primamljivo,zar ne? Zdravstveno osiguranje i mirovinsko, ma koga briga za to. Dok si mlad radi, a kad ostariš umri! Da je bar zauvijek ostati mlad…Ljudi ne shvaćaju da ako nema poljoprivrede nema ni života jer šta ćeš pojesti ako se netko dobrano ne potrudi i uloži trud da se tele,janje ili šta već drugo prvenstveno sretno donese na svijet, a poslije i odgoji. Jedino ako ćemo svi jesti uvezeno ,ali ni ondašnjim poljoprivrednicima nije ništa bolje. Toliko je žalosno što se domaće toliko malo cijeni ,a s obzirom na uloženi trud treba biti neprocjenjive vrijednosti.Za primjer ću uzeti litru domaćeg mlijeka.  Znači 1l sirovog domaćeg mlijeka je 0,50KM, ali uz najveću sreću. A kada to isto mlijeko kupuješ u trgovini cijena je nekoliko puta veća.Tako je i s mesnim proizvodima, ista priča.Državni poticaji su rijetkost, a ako se i dogode minimalni su. Čovjek se pati i radi kao radišan mravić, ali država umjesto da ga podržava i unapređuje ona čini sve da ga uništi.Uništi jedno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, automatski naruši kompletan sustav.

Otkad znam za sebe živim na selu i nikad svoj život ne bih mijenjala ni za jedan drugi.Iako je mom ocu često puta bilo teško i nastojao je to skrivati od cijele obitelji ja ga dobro poznajem i sve je činio da nam nikada ništa ne zafali. Nikada nam ništa nije falilo živjeli smo kao da nam ja otac ministar poljoprivrede ,a ne običan mali gazda ,ali samo zato što su naši domaći proizvodi cijenjeni od naših stalnih kupaca i uvijek nam se vraćaju s riječima hvale. A da je do vlasti,davno ne bi ni postojali,a to je ono najžalosnije i najbolnije. Selo odnosno zaseok je idealno mjesto za život.Bez buke,galame,uživanje u izobilju svojih proizvoda ,onoga što si sam stvorio ,bez ičije pomoći.Želim spomenuti i blago koje šeta kruškim pašnjacima ,a svakim danom sve se više bori za opstanak jer nema osnovne supstancije za život, a to je VODA.

Zar su pojedini ljudi stvarno postali toliko nehumani da im čak ni to ne mogu priuštiti.Zar je do toga došlo?Zar toliko košta očistiti lokve da im bar osnovno za život ne nedostaje?Stvarno ne mogu opisati svoju nemoć jer sve to gledam iz dana u dan ,kako se sve više urušava u mom rodnom Livnu i kako je sve manje nasmijanih lica.A tako je sve moglo biti drugačije da glupa politika nije uništila našu predivnu općinu koja je nekada mogla postati gradom.Kome više iz politike uputiti kritiku kad su svi isti i nepopravljivi.Ne želim nikoga imenovati pronaći će se sami.Kad tvoj „prvi“susjed političar čini na tvoju štetu ,čemu više trošiti riječi?

Ja sam inače iz Podgrede pa će se ti političari praviti da za taj zaseok nisu nikada ni čuli što je idealan dokaz njihove brige za „običan“narod.“Običan“ u smislu da se bore pošteno za svoj kruh i da preživljavaju iz dana u dan i da se ne bore sami tokom godine kada bi bili izbori možda bi ih se tada netko i sjetio.Ali,MOŽDA!

Pišem ovo pismo ne da bih kudila nekoga jer su to mnogi prije mene dovoljno uradili nego da budim svijest narodu koji godinama živi u zabludama.Ona najveća je da je Gimnazija škola za štrebere koji su ludi kad to upišu i pokazuje se na njih kao da... su s Marsa pali.Priča se da su profesori čudovišta koji mrze djecu samo zato što su jednostavno upisali Gimnaziju.Ja sam inače prije nekoliko dana maturirala i nisam htjela da ispadne da sam sebi sređivala „dodatne bodove“ pri maturi pa sam pričekala da sve završi.Logično,ako upišeš Gimnaziju nemaš više toliko puno slobodnog vremena kao prije ,ali sve se to na kraju itekako isplati.Znanje koje tamo stekneš nigdje više nećes steći jer ti neke stvari ni roditelji ne mogu dovoljno objasniti ,ali zato je tu stručni kadar škole ,škole koja nadilazi i pomjera sve granice visokog obrazovnog sustava.

Sada kad sam završila jedno razdoblje svoga života mogu reći da sam potpuna osoba,osoba koja zna razlučiti dobro i zlo u životu.osoba koja se zna nositi s teškoćama u životu jer sam imala čvrste oslonce tijekom odrastanja i školovanja.Premda u životu nikada nisam bila dovoljno samouvjerena Gimnazija mi ja dala vjetar u leđa i osjećam se tako sigurno i samouvjereno da kročim u nove pobjede.Naši profesori i profesorice su ljudi od krvi i mesa (pa i oni najzahtjevniji-bez imenovanje hehe) koji nerijetko žrtvuju i svoje obitelji da bi potpunije prenijeli znanje na svoje učenike.Uz redovnu održavaju i dopunsku nastavu kao i pripreme za državnu maturu i tko zna šta već ne.Uvijek su tu za udijeliti savjet bilo kojem učeniku pa i ako to nije vezano isključivo za nastavu .U tome je čar Gimnazije!To nisu oni stari ,ofucani zidovi i stropovi koji zamalo ne padnu i prastari podovi koje čeka urušavanje.Naša se ravnateljica bori da sve to popravi ili bar donekle zakrpi ,ali kako nema prave potpore i buduće generacije čeka neizvjesnost.Naravno ako bude idućih generacija jer kako je krenulo čeka nas neizvjesna budućnost.Nije Gimnazija samo štrebanje ,to vam baš ja mogu reći jer mi nikada ocjena nije bila od krucijalne važnosti.Iako sam imala dobre ocjene imala sam i kako ja kažem „privatan“život.Ok,nisam imala sve petice,ali nikada tome nisam ni težila.Zato buduće generacije,samo hrabro i ako ste željni znanja naša Gimnazija je prava škola za vas. Tamo ćete susresti predivne osobe kojima je jedini cilj napraviti od vas dobre i poštene ljude koji će svojim znanjem i trudom postići sve što požele.

U Gimnaziji sam provela svoje najbolje godine i stoga ne čudi što je moje kolege i kolegice spopala tuga kad smo završavali ,ali naravno i sreća jer smo sami sebi dokazali da završiti Gimnaziju nije lako ,a mi smo to uspjeli.Mi smo s profesorima,čistačicama ,majstorima i ostalima ušli u odnos obitelji ,ali ne one iz koristi –osim one da malo ranije zazvoni-jer piiita!!-hahah! Sve smo dijelili ,pomagali se međusobno i uvijek bili jedni uz druge.Ova livanjska Gimnazija u svakog mladog čovjeka udahne duh borbenosti, da ni najravnodušniji dobiju osjećaje i žele novitete –promjene pa i veće reforme.Gimnaziji nedostaje sportska dvorana ,a ona bi se isplatila u svakom slučaju jer i odbojkašice,košarkaši i nogometaši to dugogodišnjim uspjehom dokazuju.Usput želim se ispričati svojoj prof.hrv.jezika na gramatičkim pogreškama ako ih ima(vidite kako sam samouvjerena hahah).

Ali,usprkos svemu HVALA GIMNAZIJO!Iskreno,volim svoje Livno.U njemu sam odrasla i doživjela sve prvo u svom životu,a kako je krenulo nastavit ću u Njemačkoj .Žalosno, zar ne? Ostaviti sve svoje uspomene i graditi nove u tuđini,kako sve to boli!?Dok ovo pišem kroz misli mi se prevrću neiskorišteni potencijali,polja koja ubrzo neće ni imati tko obrađivati ako se nešto ozbiljno ne promijeni.Možda ovo pismo nije nešto ,ali meni puno znači jer sam sa svojim narodom podijelila ono što me muči i ono što su glavni problemi u Livnu.

Evo na kraju ovog pisma želim podijeliti s vama još jedan ozbiljan problem.To je nedostatak pitke vode u ljetnim mjesecima .Iako je općina selima dostavila vodu do pojedinih kuća voda još nije ni došla ,a kako saznajemo nije ni u planu za dolazak.Do sada smo se patili i dopremali vodu i spremali ju u bunare ,ali ne bi bilo na odmet olakšati i i u tom smislu unaprijediti život.Hvala svima koji su pročitali ovo kratko pisamce i nadam se da će nam se svima život ubrzo okrenuti na bolje.

Žana Mihaljević

Share Button

Komentari

JOŠ IZ KATEGORIJE Kolumna


...