Nadica (67): ‘Ustajala sam u 5 ujutro da ih sve nahranim pa jurila na posao. I danas mi s obiteljima i djecom, svih 53, dolaze na punjene paprike’

Čekajte, čekajte, kažem Nadici Barun, četiri se godine nismo vidjeli, samo da vidim jesam li sve dobro zapamtio.

Pogledam na papir pa krenem: – Imate devet sinova, tri kćeri, oko 60 rođendana godišnje. Aha, i 20 unučadi…

– Ne, nije točno – prekida me.

– Unučadi je već 30, a jednog sina i kćer tek moramo oženiti.

Smije se.

Njena obitelj Barun vjerojatno je najmuzikalnija u zemlji.

Jedina su obiteljska klapa među oko 400 u Hrvatskoj, sastavljena isključivo od članova iste familije. I jučer su u Rakitju, gdje su svi odrasli, koncertom proslavili deset godina postojanja.

Na pozornici to ovako izgleda: najmlađa sestra Ana je sopran, Mihovil, Tvrtko i najstariji Josip su tenori, Hrvoje je bariton, Krešimir i Domagoj su bas baritoni, a Ivan i Trpimir su basovi. Godišnje nastupe 30-ak puta, probe su jednom, a ponekad i tri puta tjedno.

Nedjelja je bio poseban dan za sve njih, ali možda najviše za mamu Nadicu, ženu koja ih je othranila i koja ih i danas, kad su važni dani za obitelj ili proslave, okupi sve za istim stolom.

A to kod Baruna nikad nije jednostavna operacija.

Kad se zbroje žene, muževi, djeca, ukupno ih je 53, treba zapamtiti sve te rođendane, datume, imena, treba skuhati za blagdane.

Privatni kalendar
Baruni su, da bi si olakšali, stoga tiskali obiteljski kalendar. Godina ima 52 tjedna i u njih jedva stanu sva njihova imena. Ljubičasta boja za rođendane pokojnog oca Mije i majke Nadice. Žuta za sinove i kćeri. Zelena za unuke.

– Samo u rujnu slavimo devet rođendana – kaže Nadica. A stol je onda prepun hrane, i to iz svih krajeva zemlje. Za to su zaslužne i snahe, jedna je iz Slavonije, jedna iz Dalmacije…

– Ja pripremim hrane koliko je potrebno, ali moje kćeri i snahe prekrasne su žene i svaka od njih donese nešto iz svoje kuhinje. Za Sisvete smo večerali zajedno, slavili rođendan unuka. Na stol su stigle dvije torte, muffini i kolači, uz moju juhu od buče stigla je još jedna od brokule, pa rižoto od kozica, a uvijek pazim da bude i pohane piletine. Samo zbog unuka, znate, oni to obožavaju.

Kako je bilo kuhati za toliko djece dok su još svi bili mlađi i živjeli doma, pitam Nadicu. Suprug Mijo preminuo je prije 14 godina, ostala je sama, s najmlađom Anom tada starom samo devet godina.

Ostali većinom u srednjoj školi, a samo dvojica najstarijih sinova imali su diplome.

– Tada sam ostala bez temelja, bez ljubavi, ali djeca su se iskazala – kaže. Nadica je pritom odradila puni radni staž kao profesorica tehničkog crtanja i praktične nastave u PTT školi.

– Nema tu kuhanja od obroka do obroka, uvijek sam planirala unaprijed. Ustajala bih u pola pet ujutro, pripremila doručak za 13 djece i odmah krenula kuhati ručak pa na posao – govori.

Nadica je iz zagrebačkog naselja Rudeš, s obitelji je živjela na Jarunu, a tu je upoznala i supruga, također profesora fizike, koji se iz Livna doselio u Zagreb na fakultet. Kad su se uzeli, kupili su zemlju u Rakitju i osamdesetih krenuli u gradnju kuće od 300 kvadrata, samo od plaća, bez ijednog kredita.

– Jeste li kao mlada mislili da ćete imati ovoliko djece – pitam.

– Nikada – kaže.

Soba po soba
Ali svako je, ponavlja, primila s puno ljubavi i u vjeri.

– Vjera je važna, bez toga ništa.

I tako je u Rakitju rasla kuća, a s njom i obitelj Barun. Sagradili bi sobu, pa je napunili djecom, pa sagradili novu sobu…

Nadica i Mijo radili su u suprotnim smjenama, netko je uvijek bio s djecom.

– Sjećam se da je Mijo odlazio na Zelenu tržnicu i tamo kupovao voće i povrće na sanduke, pa na posao. I danas se kolege sjećaju da ih je u zbornici uvijek nudio jabukama ili bananama koje bi nakon posla nosio obitelji – govori.

I svaki je dan Nadica djeci ispekla protvan kolača.

– Nikad nisam kupovala gotove kekse, em ih je premalo u pakovanju, em su preskupi – smije se.

Pitam je koliko se majka toliko puno djece mora žrtvovati da bi ih pripremila za život.

– Ma, kakva žrtva, odmahuje rukom, nije to meni bila žrtva. Uvijek me nosila ljubav. I dajte, molim vas, nemojte napisati “puno djece”.

– Nego?

– Stavite da smo obitelj s više djece. Ne puno. Djece nikad ne može biti puno.

Nekoliko puta tijekom razgovora ponovila mi je: “Ljubav između supružnika, između dvoje ljudi, to je bilo najvažnije”.

– Dobro, pomoglo je puno što smo mi bili savršena djeca – smije se Trpimir Barun, idejni začetnik i osnivač klape Barun. Naime, pokojni je otac djecu uvijek tražio da mu pjevaju, za svaki rođendan ili Božić. Sve su roditelji razvozili po glazbenim školama, neke do Samobora, neke u Zagreb. Trpimir kao da je najviše zagrizao. A onda je Ivan s fakulteta u Austriji kući donio gitaru. Išla je u krug, svi su je počeli vježbati. Krajem 2007. na Trpimirovu vjenčanju svi su zajedno otpjevali “Croatio, iz duše te ljubim”. Netko je to snimio, svima se svidjelo, pa je Trpimir krenuo u operaciju: osnovat će obiteljsku klapu. I tako je sve krenulo. Trpimir je tri godine ranije počeo pjevati u klapi Grdelin i jedno je vodilo drugome.

– U ljeto 2008. sam predložio i iako je bilo rezervi, na kraju smo krenuli – govori.

Jaki karakteri
Nadica se prisjeća njihova prvog službenog samostalnog nastupa.

– Svetište Marija Bistrica, 11. postaja križnog puta. Deset pjesama. Osjećala sam zajedništvo, ponos, sreću. Da se razumijemo, moja djeca su jaki karakteri i tu često dođe do “razmjene mišljenja” – smije se. Stoga u klapi vrijedi jedno pravilo: svi rade, svi daju sve od sebe, a odluke se donose glasanjem, ponekad i preglasavanjem.

– Na kraju je najbitnije da se u nastupima osjeti harmonija glasova, a ta harmonija proizlazi iz skladne obitelji. I ljudi to osjete. Možda bismo, da nije klape, bili manje povezani, svatko od nas ima svoj život i svoje brige. Ali, pjesma nas drži na okupu – kaže Trpimir. Baš kao što jedni drugima uskaču u radu klape, tako su uskakali i u životu. Dok su još živjeli zajedno u Rakitju, znala su se pravila: svatko je jedan tjedan na zadatku pranja suđa, subotom se čisti kuća, uređuje vrt. Danas Nadica, kćeri i snahe kuhaju, a suđe peru – unuci. Na kraju, što Nadica najbolje kuha, čemu se djeca uvijek vraćaju kući? Sliježe ramenima.

– Punjene paprike – uskače Trpimir – to mama radi spektakularno.

Kad smo jednom davno razgovarali pitao sam ih što čovjek mora imati da bi pjevao u klapi.

– Sluh. Volju. Razumijevanje. Vremena, redom su mi tada nabrajali.

A najmlađa Ana je dodala: – Samo moraš imati braću kao ja. Sretna obitelj, dobra klapa, odgovorio bih im da me sad pitaju.

https://www.jutarnji.hr

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.