NAJGENOCIDNIJA NACIJA: Britanci za 185 godina vladanja Indijom pobili i umorili glađu 85 milijuna ljudi

NEW DELHI – Indijci su za Britance bili niža vrsta ljudi, rasa nedostojna bijelog čovjeka, bića drugog reda i prema njima su se ponašali kao prema životinjama u tijeku svoje višestoljetne vladavine Indijskim podkontinentom. Najstrašniji primjeri ljudskog sadizma, brutalnosti i maltretiranja i zvijerskih ubijanja zabilježeni su u Britanskoj Indiji.

Možemo li glad klasificirati kao genocid?

Možemo, jer su glad u Indiji planski prouzrokovali Britanci.

Što se tiče nepreglednih serija gladi od 1765. godine u Indiji, Bangladešu i Pakistanu pa narednih osam godina, sve do 1773., posljedice su bile milijuni umrlih. Glad je prema nepotpunim podacima ubila čak 10 milijuna Indijaca, trećinu pretežno bengalske populacije. A mogla se naravno izbjeći bez većih teškoća, hrane je bilo, ali je britanski okupatori nisu dali, jer ne bi stjecali ogromne profite.

John Fiske, poznati američki povjesničar, u svojoj knjizi “Neviđeni svijet” napisao je „da je ta glad bila gora od „Crne smrti“ (bolest slična kugi ili eboli) koja je harala Europom sredinom 14. stoljeća“.

Tijekom vlasti indijskih Mogula (prinčevi i šahovi), od seljaka se zahtjevalo da plaćaju danak od 10-15 posto poljoprivrednih prihoda, što je omogućavalo lagodan život vladara, ali i sigurnost za seljake u slučaju da usijevi propadnu.

Međutim 1765. godine britanska Istočnoindijska kompanija (koja je imala surovu privatnu vojsku) primorala je mogulskog šaha Alama III na Sporazum kojim je preuzela skupljanje ovog danka i podigla ga na 50 posto.

Plan britanskih okupatora bio je dehumanzacija Indijaca kako bi se prikazali kao divljaci i nevjernici koji su uronili u “tamu hinduizma”. Treba naglasiti da su u Britaniji, u Istočno-indijskom koledžu, stvorene sve tadašnje britanske sulude teorije “socijalnog inženjeringa” koje su dovele do genocida u Indiji i drugim zemljama.

Provinciju Bengal-Bihar-Orisa kupili za 26 rupija

Britanski “zavojevači” su 1765. godine otkupili indijsku provinciju Bengal-Bihar-Orisa za samo 26 rupija! Željeli su, poslije teških borbi s pobunjenim seljacima, da pokažu svoju dominaciju i moć ostatku potkontineta. Tražili su da se svi ustanici predaju.

Glad je posebno bila užasna 1768. i 1769. godine u indijskim državama Zapadni Bengal i Bihar, ali je pogodila i Orisu, Džarkand i Bangladeš.

Bengal je najgore prošao, a posebno oblasti Birbuma i Muršidabada. Tisuće porodica su napuštale svoje domove u nadi da će hranu naći na drugoom mjestu, ali je nisu našle. Oni koji su ostali su umrli. Britanci su se ponašali kao da se ništa dramatično ne događa. A umirali su milijuni, naročito djeca.

I kada bi odlučili da polumrtvim ljudima daju i minimum hrane Britanci bi od njih zahtijevali da za nju prvo moraju raditi. Većina je bila toliko iscrpljena da su skoro svi umrli prije nego bi hranu dobili.

Tijekom ove velike gladi u Bengalu, Britanci su čak iz ove provincije odveli svu stoku i odnijeli pirinač i druge prehrambene namirnice i prodali ih van Indije. Britanci su na poljima pirinča i žitarica nakon toga sadili mak (opijum) kako bi ga izvozili u Kinu i zarađivali ogromne sume novca. I zato je od gladi ubrzo umrlo 10 milijuna Indijaca.

Zbog gladi su izbijali masovni nemiri, a Britanci su stvarali kaznene odrede pa su na zastrašujuće načine ubijali ljude, a najpopularniji način ubijanja neposlušnih bio je da zavežu čovjeka za vrh topa pa ga raznesu hicem!?!

Tako je glad vladala Indijom, zemljom koja nije znala što je glad do dolaska Britanaca. Oni su Indijce zaista smatrali nižom rasom.

Indijski pisac i povijesničar, Amaresh Misra tvrdi da je Britanija „počinila još jedan – najveći genocid u povijesti svijeta, baš u Indiji“.

On opisuje događaje vezane za taj strašni čin.

Za vrijeme britanske kolonijalne vlasti u Britanskoj Indiji, ili Indijskom carstvu ( koju su sačinjavali Indija, Pakistan, Bangladeš, Šri Lanka), 10. svibnja 1857. je u gradu Merutu izbio masovni ustanak hinduističkog i muslimanskog stanovništva protiv britanskih vlastodržaca. Ustanici su ubrzo, za nekoliko dana, osvojili Delhi i velike dijelove sjeverne Indije. Uzroci ustanka bili su nemilosrdna eksploatacija i izrabljivanje (rad do smrti) seljaka i radnika, pljačkali su ih i prebijali.

Tada je (1858.) britanska vojska je u Indiji krenula u surovu protuofanzivu da uguši veliku pobunu.

U britanskim povijesnim knjigama ova ogromna pobuna Indijaca je drsko prikazana kao obična ratna operacija za vraćanje područja koje su osvojili ustanici. U pobuni su sudjelovali i milijuni seljaka, koji su tada pobijeni.Geslo Albiona je bilo: Indijci su robovi koje treba ubijati.

Masakrirano 10 milijuna ljudi!

Indijski povijesničar, Amaresh Misra iz Bombaja, tvrdi: „Britanci u tim ratnim pohodima za gušenje ustanka, koji su potrajali nekoliko godina, pobili blizu 10 milijuna ljudi! Kaznene ekspedicije palile su i pljačkale gradove i sela, ubijajući svo civilno stanovništvo. To je najveći genocid u povijesti čovječanstva“.

On je o tom genocidu napisao knjigu pod naslovom „“1857 – The Real Story of the Uprising” (1857. – „Stvarna priča o Ustanku“).

Misra u knjizi pokazuje kako su Britanci bili jako okrutni i ubijali svakog Indijca koji se suprotstavio britanskim osvajačima. Mnogi gradovi i sela su potpuno uništeni i spaljeni. Misra to potkrepljuje sa više pouzdanih izvora.

Masovne smrti hinduističkih i muslimanskih ustanika potvrđuju i tadašnje britanske kolonijalne vlasti, koja je poslije tog ustanka zabilježila drastične gubitke stanovništva u pojedinim regijama Indije. U nekim područjima se broj stanovnika smanjio za jednu petinu, u drugim za četvrtinu, a ponegdje čak za trećinu.

U britanskim povijesnim knjigama se taj događaj kvalificira i prikazuje kao “indijska pobuna” ili “indijska neposlušnost”.

Genocid je skrivan i prikazan čak kao nekakva opravdana borba britanskih kolonijalnih vlasti protiv pobunjenika.

Nitko nikada nije odgovarao za ove masakre koji po definiciji jesu klasičan genocid!

Jedan od najgorih zločinaca bio je podkralj Indije (1876. – 1880.) “Mesar” lord E.D. Lyton.

On je organizirao gore koncentracijske logore od kasnijih – nacističkih, kao što je npr. Buhenvald, (u kojem je obrok zatvorenika imao vrijednost od 1.627 kalorija, dok je Templeov bio 1.500 kalorija). Za taj obrok moralo se raditi 9 sati. Ovaj Lyton, izdao je naredbu da se svaka vijest o ubijanju ili masovnom umiranju od gladi u Indiji suspendira i zabrani objavljivanje. Uvedeni su strogi zakoni ratne cenzure da se ne bi saznala istina o masovnim ubojstvima i zlodijelima.

Prešućivanje genocida u britanskoj istoriografiji

Britanski povijesničar Saul David, osporava tvrdnje Amaresha Misre, i kaže da on pretjeruje. Jednostavno, na dijelu je prešućivanje masakra u britanskoj istoriografiji.

Ali, i drugi indijski naučnici – kao Amar Farooqui, profesor povijesti na Univerzitetu u Indiji, potpuno se slažu se Misrom.

On kaže: „Dugo je vladala šutnja o tim događajima i britanskoj tiraniji. Nije se mogla iznijeti istina, nije bilo slobode. Tek sada su pronađena svjedočanstva Indijaca iz tog vremena, koja pokazuju drugu stranu te tragične povijesti”.

Vođeni samo profitom, Britanci su tijekom svoje kolonijalne vladavine u Indiji planski dovodili do čitave serije velikih gladi zbog kojih su desetine milijuna ljudi umrli za skoro 200 godina vladavine Albiona i Istočnoindijske kompanije.

Britanci su imali zadatak da maksimalno eksploatiraju prirodne resurse Indije i nikakvi obziri prema stanovništvu nisu postojali. Svetili su se surovo za najmanju neposlušnost narodu Indije u svakoj prilici.

Ova britanska politika sistematskog masovnog ubijanja naroda je vrlo slična onoj nacističkoj o uništenju “nepoželjnih”. I bila je mnogo masovnija i trajnija. Iritirani zbog toga što su prihodi od oporezivanja nekada manji od očekivanih, masovno i brutalno su ubijali „nižu rasu“ (Indijce), često iz čistog bijesa, osvete. Smatrali su Indijce „ciganima“, bezvrijednim bićima, robovima bez ikakvih prava.

Plansko ubijanje seljaka i uzgoj maka

Potom, Britanci su počeli da izdaju naređenja seljacima koje kulture treba uzgajati, s obzirom da su ih izvozili. Seljaci navikli na uzgajanje pirinča i povrća tada su morali da uzgajaju uglavnom mak (zbog opijuma).

Najvažniji izvozni artikal Britanske Indije bio je opijum. Cijelu proizvodnju maka i prodaju opijuma vodila je opskurna britanska Istočnondijska kompanija.

Profiterski motiv eksploatatora doveo je do katastrofalnih i razarajućih posljedica. Seljacima britanske vlasti uopće nisu htele da pomognu, planski su ih ubijale.

Velika bengalska glad u tijeku ratne 1943. godine je najpotresnija zato što je dostavljanjem hrane lako mogla biti izbjegnuta bespotrebna smrt tri milijuna ljudi.

Britanski premijer Winston Churchill bio je najodgovorniji za tu masovnu smrt od gladi 1943. Redovno je pomoć upućenu Bengalu preusmjeravao vojnim trupama. Tada je rekao: “Mrzim Indijce. Oni su zvijerski narod sa zvijerskom religijom. Sami su krivi za glad jer se kote kao zečevi“.

Ovom izjavom ušao je u povijesne anale genocida i besčašća. Potom je u Bengalu umrlo čak tri milijuna ljudi, a britanski i kanadski brodovi puni hrane plovili su pored obala Bengalskog zaljeva. Britanske vlasti su u prvih 7 mjeseci 1943. iz Indije izvezle čak 700.000 tona pirinča “za potrebe britanske vojske i civila”.

Zločinom protiv čovječnosti i brutalnim masakrom 1919. u Amritsaru ilustrirat ćemo priču o jednoj od najsurovijih vladavina u povijesti svijeta.

Muškarci, žene i djeca Amritsara okupili su se u parku Jalianvali (okruženi zidovima) kako bi se čuo njihov glas zbog gladi, nedostatka posla i ugnjetavanja od strane Britanaca. Englezi su iznenada blokirali sve ulaze u park i otvorili vatru na Indijce iz svog raspoloživog oružja. Za deset minuta neprekidne paljbe ubili su tisuću, a ranili još 1.100 ljudi. Oko 100 žena i djece pokušali su da se spase spuštajući se u središnji bunar, ali su se svi udavili.

A zapovjednik koji je izdao naredbu da se puca -Reginald Dyer – hvaljen je zbog ovog podviga!

Britanska javnost skupila je tada 26. 000 funti za njega (milijun današnjih dolara) uz moto “zahvalnost čovjeku koji je spasio Indiju”.

Treba konstatirati da poslije odlaska Britanije iz Indije (1947.) u ovoj zemlji nitko nije umro od gladi!

Ali su Britanci ostavili bijedu i siromaštvo i kaos u odnosima između muslimama i hindusa, izbili su oružani sukobi koji su odnijeli oko dva milijuna mrtvih.

Umjesto osude i suočavanja s enormnim zločinima britanska državna, politička i vojna vrhuška o svojim ratnim zločinicima i tvorcima genocida piše i tada i danas pohvalne knjige, podiže im spomenike i daje njihova imena ulicama.

Autor: Jovo Vukelić / Fakti

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply