Najradosniji i najtužniji bajrami Hajrudina Gromilića

Hajrudin i Alen Gromilić

Plakao za Bajram ratne 1995. godine kad mu je sin Alen otišao u Ameriku, lio suze radosnice kad mu je nakon tri godine za Bajram bio u posjeti, neutješan nakon prerane Alenove smrti uoči posljednjeg Bajrama

Život piše romane, ali na žalost, i tragedije. To se potvrdilo i u slučaju penzioniranog učitelja, novinara i doajena livanjskog planinarstva Hajrudina Gromilića (84).

Prerano je ostao bez supruge, a onda posljednje ratne godine i njegov stariji sin Alen (rođen 1961.) nakon što je u 1993. godine ostao bez posla i ikakvih prava, kao i ostali Bošnjaci Livna, sa suprugom i trogodišnjim sinom jedincem otisnuo se na prvi dan Bajrama 1995. godine preko Atlantika, u državu Ohio i grad Klivlend (Cleveland), gdje je ubrzo našao prvi posao, pošto je odlično znao engleski jezik i bio visokoobrazovani krimilist.

Nakon tri godine sin ga je pozvao u posjetu, a onda je uslijedila uzvratna posjeta Alena ocu i mlađem bratu Igoru kod kojih je posljednji put bio u dužoj posjeti do 20.04.2019. godine kad se vratio u Ameriku jer je bio dobio novi posao.

Na žalost, ubrzo po povratku u Ameriku Alen se teško razbolio i umro u 58. godini života. Dženaza i sahrana obavljeni su u mezarju Islamskog centra u Klivlendu.

Hajrudina je vijest o smrti sina zatekla u livanjskoj bolnici gdje je bio na liječenju, nakon čega se osjećao još lošije, te zbog bolesti i godina nije mogao prisustvovati dženazi što mu je jako teško palo.

-Molili smo ga da još ostane jedno vrijeme, da i ovogodišnje bajrame provede sa nama, ali zbog posla nije mogao. Bilo mu je suđeno da uoči posljednjeg Bajrama preseli na bolji svijet u dalekoj Americi.

Prvi dolar kojeg je zaradio meni je poslao za uspomenu i još ga čuvam na zidu uokvirenog. Naravno, pomagao me je koliko je trebalo, a nakon tri godine od odlaska poslao mi je novac i pozvao za Bajram u Ameriku, jer već sam bio u godinama, pa je želio da i ja vidim njih, ali i svijeta.

Otišao sam za Ramazanski a vratio se za Kurban bajram 1998.godine. Bili su to moji najradosniji bajrami u životu, dijelom provedeni i iznad Atlantika. Obišli smo nekoliko američkih država, bili i u Daytonu, obišli islamski centar u Klivlendu, planinarili, ribarili, radovali se što smo skupa makar i na kraj svijeta, kao što smo se radovali i kad bi Alen nama u Livno došao“, kazao nam je Gromilić, ne mogavši obuzdati suze koje su lile niz staračko lice kad smo ga posjetili nakon izlaska iz bolnice gdje je bio na liječenju, ali i na oporavku od šoka i tuge za izgubljenim sinom.

Otišao raspoložen

-Otišao je raspoložen, radujući se što će ponovo raditi, što će moći pomoći i nas, ali i humanitarno djelovati, jer je jednostavno bio takav. Uvijek se žrtvovao za druge. Kad je polazio tražio sam mu da mi halali jer sam već teže bolestan i u poznim godinama, napominjući mu da se možda više nećemo vidjeti, što se, eto, i obistinilo.

Ali, Alen me čvrsto zagrlio i kazao da će ponovo doći, da će ubrzo i u penziju, te doći živjeti u svojoj Bosni i Livnu koje je neizmjerno volio.

No, sudbina je odredila drugačije. Umjesto da on ukopa mene, ja sam ostao bez njega. Spoznao sam koliko je teško kad roditelji sahranjuju djecu, ili učitelji svoje učenike, što mi se često dešavalo“, povjerio se Gromilić, kojega njegovi nekadašnji učenici i danas cijene i zovu „naš učo“.

Na ulaznim vratima zgrade u kojoj Gromilić živi sa sinom Igorom i njegovom obitelji, vrata do vrata, i danas je zalijepljena osmrtnica njegovog Alena, a na jednom od zidova Hajrudinove dnevne sobe, uz raznovrsne knjige u policama, brojne su i fotografije sa sinovima i unucima, priznanja, njegova, Igorova i pokojnog Alena.

Među fotografijama je i ona posljednja napravljena sa Alenom pred njegov posljednji odlazak u Ameriku u kojoj će vječno i ostati, a koju uz tekst i prilažemo.

Foto A. Kamber i H. Gromilić

Ale Kamber, Livno

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply