Neautentični Livnjaci / Odmozi.ba

Vezano za sve veći val arapskih izbjeglica koji je, uz Sarajevo, srednju i sjevernu Bosnu, Bihać, Kladušu… zahvatio i Hercegovinu i livanjsku regiju, u odnosu prema njima, sve je uočljivija razlika između navedenih regija i naselja, a posebno između „hercegbosanskih“ Livnjaka, Duvnjaka i Kuprešana, s jedne strane i još „hercegbosanskijih“ Hercegovaca, koji su nedavno i specijalce uputili na prijevoj Ivan da spriječe „arapsku okupaciju“ pritajenog „entiteta trećeg“, koji se upinje da u predizbornoj godini ostane etnički što čistiji i jednonacionalniji, ograđen Neretvom, Kupreškim vratima i Dinarom.

Za razliku od Hercegovaca, Livnjaci ipak na izbjeglice za sada nisu slali specijalce, pa se oni posljednjih dana viđaju oko autobusnog kolodvorae i u kolonama prostranog Livanjskog polja. I nitko ni da im priđe od zvaničnika političkog, socijalnog i vjerskog establišmenta u Livnu i upita trebaju li ti ljudi, žene, djeca, pa i bebe ikakvu pomoć.

Barem to zvanično ne rade. Livnjaci, zapravo, izbjeglice zaobilaze u širokom luku, kao da su tifusari. Jedino im priđe policija i legitimira ih, ako im tko dojavi da ih je vidio. A, to što mnogi od izbjeglica i poste, prelazeći na vrelini ljetnih dana desetine kilometara dnevno, noseći zavežljaje i djecu u naručju, uglavnom ne zanima nikoga, pa ni predstavnike ovdašnjih crkava, ni islamske zajednice, ni vječito, s HDZ-om, vladajuće muslimansko-bošnjačke stranke, kojoj „u jedinstvu je snaga“.

Ova stranka i MIZ Livno ovih dana uveliko časte svoje, uglavnom specijalno probrane, za njih podobne džematlije, SDA-ove glasače i simpatizere bogatim iftarima, dijelom osiguranim domaćim, a uglavnom arapskim donacijama, što je paradoksalno. Jer, ima li većeg grijeha u svetom mjesecu Ramazanu od toga da se obožavaju i slasno jedu, uz domaće i arapske donacije, a istovremeno zaobilaze gladne i dugogodišnjim pješačenjem iznurene arapske izbjeglice, od kojih su mnogi rođeni u izbjegličkim centrima, šatorima ili u vrijeme predaha na balkanskim rutama, na putu u neku zapadnoeuropsku nedođiju?

Čak i iftare koje je i ove godine sponzorirala poznata bh organizacija Pomozi.ba, širom BiH, pa i u Livnu uglavnom pojedu stranačko-medžliski probrani i pretežno neautentični Livnjaci i njihovi potomci, od kojih dio zasigurno i ne posti ni dana, niti zna kako džamija iznutra izgleda, ali su „face za iftar“.

Na donirane iftare rado se odazove navedena kategorija Livnjaka koji nisu socijalno ugroženi i koji bi, zapravo, iftare za svoje obitelji, prijatelje, susjede druge vjere, pa i za izbjeglice, kojih je sve više, trebali sami financirati i priređivati u vlastitim kućama, ili pak u resrtoranima, što je sada in, pa, ako baš mora i u džamijama, koje ipak nisu pravljene da budu restorani.

Rado se ti neautentični Livnjaci i Bosanci odazovu i u slast pojedu donirano, umjesto da u mjesecu darivanja sami doniraju i pomognu, u prvom redu siromašne i izbjeglice, što su, ne tako davno, mnogi od njih i sami bili. I umjesto da se ugledaju na Kladušanina, Husu Karajića, koji mjesecima hrani stotine izbjeglica, i umjesto da se ugledaju na Pomozi.ba i daju, oni, koristeći Pomozi.ba i slične humaniutarne organizacije, u najsvetijem mjesecu, postaju Odmozi.ba. Barem za izbjeglice kojih je sve više.

Ale Kamber, Livno

Komentari