NIKO ČEKO / Prebolio sam dva tumora, Hajduk me ostavio na cjedilu, ali kći mi je dala volju za životom

S Nikom Čekom razgovarali smo u bosanskom gradu Prijedoru u kojem živi već osam godina. Iako smo slutili da bi možda u pitanju mogla biti ljubav, Čeko je u Prijedoru zbog sasvim drugog razloga.

 

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Najteže mi je bilo pomiriti se s time da više neću istrčati na teren, jer ja sam obožavao igrati nogomet, započeo je svoju tužnu životnu priču bivši nogometaš Hajduka, 49-godišnji Niko Čeko. On je na vrhuncu svoje karijere nogometni travnjak morao zamijeniti bolesničkom sobom i umjesto bitke na terenu voditi životnu bitku u krevetu. Tko zna kako bi se razvijala karijera legendarnog braniča Hajduka Nike Čeke da mu 1997. godine nije dijagnosticiran rak. Životnu je utakmicu pobijedio, no sportska je zbog toga naprasno završila.

S Nikom Čekom razgovarali smo u bosanskom gradu Prijedoru u kojem živi već osam godina. Iako smo slutili da bi možda u pitanju mogla biti ljubav, Čeko je u Prijedoru zbog sasvim drugog razloga. – Svi me pitaju zašto baš Prijedor. Moj odgovor je jednostavan. Od 14. godine kad sam napustio Livno i otišao u juniore Hajduka, iako sam navikao u životu živjeti u svim sredinama, ovdje u Prijedoru jednostavno sam našao neki svoj mir i tu mi je najlakše funkcionirati.

Ovdje sam pronašao sam sebe – govori Čeko priznajući kako mu je trebalo dosta vremena da pronađe mir i spokoj. – Nije mi bilo lako. Preko noći moj se život iz raja pretvorio u pakao i svi moji snovi o igranju nogometa odjednom su nestali. Više nisam sanjao kako kao velika zvijezda igram s najvećim igračima svijeta, već sam se bojao zaspati u strahu da se neću probuditi.

Trebam zahvaliti velikom krugu svojih prijateljica i prijatelja koji su stajali uz mene, iz svijeta sporta, politike, estrade, pa čak i iz tog “podzemnog” miljea. Nažalost, u današnje vrijeme što god čovjek napravi, odmah pripada tom “podzemlju”, ali ja tako ne mislim. To su bili ljudi puni osjećaja i sućuti za mene koji su me dizali i hrabrili u najtežim trenucima – govori Čeko otkrivajući nam kako je sada ipak, nakon osam godina, odlučio napustiti Prijedor.

 

Bolest me napala svim silama

 

– Nakon bolesti i više od 20 godina prekida karijere, iako mi nije bilo lako, našao sam sasvim drugi smisao života. Ima jedan čovjek koji je bio cijelo vrijeme uz mene, i u mojim usponima i padovima, Dominik Sizgoreo. On najbolje zna kakav sam ja i tko sam ja. Taj čovjek je cijelu moju bolest bio sa mnom i proživljavao sa mnom sve te trenutke. Rijetki su vjerovali u moje ozdravljenje jer bolest je bila opaka i napala svim silama. Sada mi je lakše govoriti o svojoj bolesti jer, hvala Bogu, to je sad iza mene. Međutim, kada su mi u travnju 1997. dijagnosticirali tumor testisa, a nakon sedam dana i drugi tumor, limfnih čvorova, bio sam jednostavno šokiran i nisam mogao vjerovati. Stalno sam si ponavljao: “Bože moj, pa jer se to može meni dogoditi?” Međutim, kada su se osjećaji slegli, razmišljao sam što dalje. Znao sam da se liječiti moram, a dalje što Bog da – prisjeća se Čeko najtežih trenutaka u svom životu. – Nakon dvije teške operacije morao sam primiti još 60 kemoterapija. Nisam znao što me točno čeka, ali sam znao da ću dati sve od sebe da preživim. S 14 sam godina otišao iz Livna u Hajduk da napravim karijeru. Umjesto borbe na terenu vodio sam životnu borbu. Nitko ne zna što mu život nosi. Čovjek se uvijek mora pomiriti sa sudbinom. Životnu bitku dobio sam zahvaljujući sjajnoj tjelesnoj konstituciji i spremnosti te velikoj želji da pobijedim zloćudnu bolest.

Niko Čeko bio je generacija zlatnih iz Čilea, zajedno s Bobanom, Prosinečkim, Šukerom, Mijatovićem, Štimcem, Bilićem… koja je 1987. postala svjetski prvak. Vrhunac slave dostigao je devedesetih godina prošlog stoljeća, sjajnom igrom za Hajduk. Svi pamte njegovu golčinu Dinamu nakon čega je postao poželjna meta brojnih europskih klubova. Za njega su bili zainteresirani europski velikani poput Beşiktaşa, Werdera, Seville, Marseillea, Lyona… – Iako sam zabio mnogo ljepših golova u karijeri, taj 28. travnja 1996. godine u Splitu se i danas pamti. Derbi svih derbija na Poljudu i velika pobjeda Hajduka 3:2. Nezaboravnu golčinu opalio sam s više od 30 metara i probio nemoćnog Dražena Ladića. To sam ljeto bio u najboljim godina i najboljoj formi, čekao transfer života. Menadžeri su me opsjedali sa svih strana i mogao sam birati između velikana koji su stajali u redu i čekali na moju odluku. Marseille je nudio četiri milijuna tadašnjih maraka, no Napoli me već bio rezervirao i s njima sam već bio potpisao i predugovor po kojemu sam u ljeto 1997. trebao zaigrati na San Paolu, te na odštetu od pet milijuna dolara ja sam trebao dobiti dva milijuna na godinu. No tada se umiješao život – tužnim glasom govori Čeko, žaleći za svim što je mogao imati, a što je nestalo u trenu.

Niko kaže kako je njegova sudbina očito da iz jedne bitke ulazi u drugu. Nakon što je dobio životnu bitku, krenula je njegova borba za povratak na teren. – Iako sam se uspio vratiti na teren, neke stvari u upravi bile su pomalo čudne i nekorektne pa sam odlučio krenuti svojim putem. Svijet nogometa je okrutan i uvijek ima ljubomornih i zavidnih koji te žele uništiti kada god ti krene dobro. To je bilo prije i ostalo do danas – govori Čeko napominjući kako je uvijek bio među prva tri igrača hrvatske lige te kako je svoju nogometnu karijeru počeo vrlo rano, kada je krenuo u školu u rodnom Livnu. – Igrali smo na školskim takmičenjima, na ulicama i livadama, bio sam i u klubu Troglav iz Livna u kojem su nas trenirali bivši igrači Hajduka Matijanić i Kožo. Zbog jake fizičke konstitucije već s 11 godina igrao sam u juniorima, a s 13 sam već prebačen seniorima. Poziv iz Hajduka stigao je 1984., a već 1986. na Poljudu sam trenirao s prvom momčadi. Kada je 1987. godine došao novi trener Ivan Vucov iz Bugarske, on je nas mlade maknuo iz momčadi i svi smo završili u klubovima druge lige tadašnje Jugoslavije. Tako je Slaven Bilić otišao u Šibenik, ja u Maribor, a potom u NK Zagreb gdje sam u pet sezona odigrao 141 utakmicu i zabio 10 golova. Na Poljud sam se vratio 1995. godine – govori Čeko priznajući kako se generacija “Čileanaca” izvrsno nosila sa svim nevoljama koje su nas stizale, od rata pa nadalje.

– Ali svi smo mi ostali ljudi bez obzira na to što nas je rat razdvojio. To je bila jedna generacija normalnih ljudi kojima nije bilo važno tko je što i od kuda. Bilo nas je od svuda, od Srbije, Crne Gore, Makedonije… i do dan-danas još kontaktiramo i ostali smo u dobrim odnosima. Ja sam se maknuo od svijeta sporta i nisam požalio. Čujem danas što se tu sve događa, od kladionica do menadžera nadalje. Mi smo imali karakter i nikada nismo htjeli lažirati niti puštati utakmice bez obzira na pritiske. Mnogo su puta od nas tražili da pustimo utakmicu, ali mi, kao igrači, nikada nismo pristali na to već smo, kad smo ušli na teren, uvijek dali sve od sebe za što bolji rezultat. Žao mi je što je hrvatski nogomet ušao u takvu močvaru da danas treneri poput Ive Šuška ili Ilije Lončarevića ne mogu naći posao u Hrvatskoj. To je meni neshvatljivo – govori Čeko priznajući kako mu je svugdje gdje je igrao bilo dobro. – Svaka sredina meni je bila idealna. Onda je nažalost došao rat i prekinuo prvenstvo Jugoslavije. Tada dolazi Hrvatska nogometna liga i kreće jedan nezaboravan život koji se nažalost prekinuo 1997. – govori Čeko ističući kako mu do dan-danas nije jasno zašto ga nitko iz njegova Hajduka nije nazvao i rekao: “Niko, daj da sjednemo, ipak si čovjek koji je igrao za Hajduk, za reprezentaciju.”

– To me najviše boli jer sam ja Hajduku najviše sebe dao. Nažalost, izgleda da u Hajduku nema mjesta za ljude poput mene, čovjeka sa stavom i karakterom. Takve žele što dalje od Hajduka. To vrijedi i za ostale hrvatske klubove i Nogometni savez Hrvatske. Oni bi htjeli ljude poslušnike, a ne one s karakterom i stavom. Zbog toga danas imamo problema s navijačima. Ne dolaze više obitelji s djecom na stadione. Sjećam se kad sam zabio taj slavni gol Dinamu, na tribinama su više slavila i bila glasnija djeca nego odrasli. Bez obzira na to tko je tada pobjeđivao, svi su radosni izlazili sa stadiona. Danas kad izlaziš sa stadiona, trebaš imati pancirku i kacigu. Jedino što još uvijek prati su događaji u Hajduku. – Problem Hajduka počeo je 1995. Neshvatljivo je da je Hajduk, koji je bio u velikom plusu, u godinu dana zamalo bankrotirao. Nije mi jasno do dan danas zašto su Hajduk prepustili na upravljanje jednoj grupi ljudi koji ga sišu i vode u propast? Ono što želim istaknuti, problem Hajduka je počeo isključivo zbog jednog čovjeka, Nadana Vidoševića. Nemam ja ništa protiv tog čovjeka, ali ako ovo čita, neka se pogleda u ogledalo i sam sebi izgovori one riječi koje je meni izgovorio prije moje operacije u srpnju 1997. To je bila utakmica protiv Malmöa. Nadanu Vidoševiću poručujem neka se sjeti što mi je govorio pred 12 ljudi u Hajdukovu uredu. Tada je govorio kako uprava Hajduka mora ispoštivati obveze koje prema ugovoru meni pripadaju, 800 tisuća maraka i stan od 400 tisuća maraka. Ante Dolić, koji je preuzeo upravu Hajduka u to vrijeme, nakon operacije u Zagrebu koja je trajala 9 sati, meni je kazao kako će mi u roku 24 sati isplatiti 800 tisuća maraka. Digao sam se tada i pokazao mu rez od pazuha pa sve do prepona te mu rekao kako mu ne mogu garantirati da ću više ikada zaigrati nogomet. Imao sam 500 unutarnjih šavova plus 50 vanjskih. Molio sam ih samo da riješe stambeni prostor da mogu normalno živjeti i nešto raditi. Nikada to nisu napravili. Ne da mi nisu riješili stan, već mi nisu dali niti novac. Sada, kada vraćam film unatrag, ne krivim ja te ljude, već sam sebe jer sam bio naivan i vjerovao Nadanu Vidoševiću. Trebao sam prije nego sam počeo igrati postaviti uvjete, ili stan i novac prije početka igranja ili nema igranja. Nažalost, igrao sam i vjerovao, a na kraju ispao naivan. Žao mi je jer zbog toga se raspala i moja obitelj. Moja supruga Jasna i ja razišli smo se jer nismo imali riješeno stambeno pitanje niti smo mogli platiti podstanarstvo. Davno sam rekao Jakovu Andabaku da bolje da je 80 milijuna kuna koje je uložio u Hajduk uložio u Troglav iz Livna jer bi od njega napravio svjetski klub. Nažalost, Andabak me nije poslušao i sad vidi što se dogodilo – ogorčeno govori Čeko koji s nikim iz uprave Hajduka nije kontaktirao od 2000.

– Međutim, sa svim mojim suigračima, Bilićem, Štimcem, Tudorom, čujem se redovito i uvijek mi pomognu kad mi nešto zatreba i uvijek mi izlaze u susret. Ne mogu ja stalno od ljudi tražiti, već si moram nešto sam napraviti. Iako sam, nakon moje teške bolesti i borbe za život, shvatio kako ti novac ništa ne znači ako nemaš zdravlje, uskoro idem u Švicarsku gdje sam dobio parnicu na sudu s osiguravajućim društvom Loyd, u kojem sam bio osiguran na milijun i pol maraka. Sada trebam dobiti milijun eura i nadam se početi život iz početka sa svojom kćeri Nikom. Ona je jedina koja je uz mene i dala mi je volju za životom – govori Čeko, koji se nasmijao na spomen Zdravka Mamića i pitanje čuje li se s njim te kakav odnos imaju. Nisu došli samo Šuker i Boban – Imali smo dobar odnos. Zadnji put vidjeli smo se 2007.godine. Od milja sam ga znao zvati “budalenko moj”. S njegovim bratom, Stojkom, u još sam boljim odnosima jer smo zajedno odrasli. Ne mogu shvatiti kako može postati tako svemoguć u nogometu!? On je kao Bog. Ja ga takvog ne poznajem. Poznajem ga kao jednog jako temperamentnog, s velikim jezikom oduvijek, i kao čovjeka koji strašno voli Dinamo. Što se promijenilo u zadnjih deset godina? Kad sam vidio te neke njegove ispade na televiziji, nisam mogao vjerovati da je to isti čovjek. Ne znam u što se sve uvukao i koji ljudi mu vise za vratom. Ono što dobro znam da je čovjek koji je za Dinamo učinio puno dobrih stvari. Ne mogu shvatiti gdje je granica ljudi što se tiče novca – govori Čeko napominjući kako je i Davor Šuker među ljudima koji su ga razočarali.

– Moje mišljene o Davoru Šukeru ostavit ću za sebe i neću ga iznijeti u javnost. On mi nije bio dužan pomoći. Međutim, ako me je jedan Ćiro Blažević 1997. godine, kad smo igrali protiv Ukrajine u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, došao posjetiti u bolnicu u Zagrebu jer je čuo da sam operiran, a nakon njega i svi igrači iz reprezentacije, jer mi smo bili i prijatelji i suigrači, jedino nisu došli Davor Šuker i Zvonimir Boban. Oni znaju zašto nisu došli, nikada nisu trpjeli autoritet koji sam ja imao. Međutim, kada je čovjek na samrti, bez obzira na to kakvo mišljenje o njemu imaš i makar ti bio smrtni neprijatelj, dođeš do njega i daš mu podršku – razočarano govori Čeko, priznajući kako mu je Ćiro Blažević, osim što mu je davao moralnu podršku, puno pomogao i financijski. – Ćiro Blažević je čovjek kojeg izuzetno cijenim. Iako sam ja sve vrijeme mislio kako je upravo on kriv što ja nisam bio uvršten u prvu momčad reprezentacije, Ćiro mi je u hotelu Intercontinental 1997. rekao: “Sine, nisam ja kriv što ti ne igraš u prvoj momčadi, drugi su krivi i to mi naredili.” No neka to ostane između mene i Ćire.

– Sa Zlatkom Dalićem sam u fenomenalnom odnosu. On je pravi lik i džentlmen. Često se čujemo. Naše prijateljstvo datira još iz Livna jer dijelile su nas samo tri kuće i zajedno smo odrasli. Izuzetno mi je drago što je napravio u Rusiji. Tu je pokazao koliko je veliki trener i veliki strateg. Na ovaj poraz od Španjolske ne treba se puno obazirati. Teško je nakon onog podviga u Rusiji postignuti još nešto. Igrači su istrošeni i fizički i psihički. A Španjolci su se toliko napalili da Hrvatima vrate za onaj poraz na Europskom prvenstvu. Za taj poraz nije Dalić kriv. Tu je presudan karakter igrača koji su doslovce stajali na terenu i pogledavali što to Španjolci rade. Sjetio sam se što nam je napravio trener Ivo Šušak kad smo igrali sa Sutjeskom iz Nikšića i izgubili zbog nezalaganja na terenu, od mosta Mladosti morali smo trčati do današnjeg Domovinskog mosta, više od 20 km, pa opet nazad. Tada nam je decidirano rekao: “Ako ne uđemo u tada prvu Jugoslavensku ligu, neće biti kriv on već mi, igrači”. A što se danas događa u svijetu? Dva-tri loša rezultata i mijenja se trener ili izbornik, a igrači ostaju – govori Čeko koji je, kako tvrdi, u životu na prijatelje potrošio milijune maraka, zbog čega su ga nazvali “bankomatom” dok ga danas ti isti ljude ne žele niti gledati. – Uskoro ću, kad se razriješi sudski proces, preseliti u jedan gradić u BiH gdje ću izgraditi kuću kakvu sam želio čitav život, i uživati u vremenu koji mi je Bog još odredio i dao – zaključuje Niko Čeko.

https://www.vecernji.hr

Komentari