Odlazak moga malenog

13. studenoga 2017., 14:32
Share Button

Jednoga sam jutra ispratio svoga malenog na drugome peronu. Nije toliko ni mali…

torba

…tridesetak mu je godina na plećima. Žena mu trudna, uskoro će roditi. Izgledao je potpuno izbezumljeno, blijedo. Nije znao što ga čeka, otišao je na dalek put, mislim da je u pitanju Njemačka, neki provincijski gradić. Žena ga je poljubila otmjeno, sa suzama u očima. Vratit će se on brzo, govorila je sebi u bradu. Ja sam bio ljutit, proklinjao sve redom, državu, zemlju, urod smilja, sve ono što ova država ima, ali kao da nema. Za mene je lako, mirovina blizu… Uh, i to kakva mirovina, šaka smilja i tvrdi zakašnjeli kruh iz pekare. Ode moj Marko, što ću ja sad? Vratio se kući… Kuća prazna, baba kuha, para ispunja cijelu kuću. Moj bi Marko, velim u sebi, sad došao s posla, onako vedar, iako neosiguran, legao bi na krevet i umoran odmah zaspao poslije prve konobarske smjene. Žena bi došla, poljubila ga u obraz i šaptala mu kratku uspavanku. Eh, ona mi je, onako lijepa, sada jedina utjeha. Kada ona ode za njim, neću vidjeti unuke. Ovako star i boležljiv nisam za puta. Jedino da pođem za njima pa da me izbace na cestu ili niz kakav obronak lijepe Bavarske… I opet proklinjem, po tko zna koji put, državu propitujući sebe jesam li se dovoljno trudio da mu nađem kakav-takav poslić, ipak je završio fakultet odličnim ocjenama, vrijedan je i pametan dečko spreman na bilu kakvu odgovornost. Pa, Bože moj, gdje će moj Marko? Tu večer nikada neću zaboraviti. Plakao sam dugo zaključan u svojoj sobi da me ne bi čula moja baba koja je maločas jedva suspregnula suze. Bila je tiha ladanjska noć, obasuta zvijezdama, vjetar onako tih... i čudan kao da je znao da će moj Marko baš sada otići. Sutra je novi dan, ustani se Stanko, doći će tvoj Marko, mrmljao sam u sebi. Još sad blagdani, valjalo bi da svi zajedno obiteljski sjednemo, da nam lijepa moja nevjesta kao i obično priredi kakav specijalitet…
Dani su prolazi jedan za drugim. Stanje isto, javlja se moj Marko da je na baušteli non-stop, da je našao malo jeftiniji smještaj. Utučen u svojoj sobi po tko zna koji put pušio sam crveni jeftini York i proklinjao državu, ovaj put jačim intenzitetom nego prije. Njemačka je odnijela radnike s njive, a ostavila spodobe i neradnike, vikao sam u sebi. Svaka iduća neprospavana noć bila je tužna, u mojim mislima kišovita i olujna, opet se prisjećah perona i autobusne postaje, sina Marka i minulih godina, radnih i neradnih.

Prošle su nepune dvije godine. Ostala je slika moga Marka, odmah do televizije, sa smeđim lijepim očima i crnom kovrčavom kosom,odmah do nje nevjesta Marija u lijepoj bavarskoj nošnji s djetetom u naručju. Čak ga je nazvao Stanko, a ja ga ovako star i boležljiv još nisam uspio vidjeti. Najavio je skorašnji dolazak. Gledao sam sliku toga Stanka i pitao se hoće li me znati pozdraviti toplim hrvatskim riječima. Vidio sam u njemu svoga Marka, marljiva i tiha radnika, odlična studenta, konobara, a najprije čovjeka prisiljena sreću poput tisuća mladih tražiti u ravnicama lijepe zelene Bavarske. A ognjište prazno…

Ivan Vrljić
Glas Rame

Share Button

Komentari

JOŠ IZ KATEGORIJE Kolumna


...