Povratak prvog udbaša Hercegovine – Stanka Čolaka!

Nakon što nije izabran u Predsjendištvo BiH, na čemu je počivao svaki hrvatsko-rusko-srpski strateški plan za razbijanje Bosne i Hercegovine, Dragan Čović je i nekoliko navrata, službeno i poluslužbeno boravio u Beogradu, a kao najčešći sugovornik navođen je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Još jedan član najužeg rukovodstva HDZ BiH, Mijo Krešić,zamjenik ministra sigurnosti BiH, koji je zadnjih dana doveđen u vezu sa obavještajnim vršljanjem hrvatskih tajni službi u BiH, može se često vidjeti i sresti u Srbiji.

Krešić je u toj zemlji bio sve do sredine 1992. godine kada je odlučio napustiti obavještajno-sigurnosne službe JNA i vratiti se u BiH, u Tuzlu. Pojedini hercegovački portali tvrdili su da tokom posjeta Beogradu lideri HDZ-a ne propuste priliku da posjete Stanka Čolaka, jednog najpoznatijih i najzloglasnijih mastodonata jugoslovenske UDBE, rođenog u Hercegovini, nekadašnjeg dugogodišnjeg šefa zloglasne Druge uprave SDB, zadužene za jugoslovensku neprijateljsku emigraciju.

Čolaka, koji ima 82.godine se, uz Josipa Manolića, smatra “kolekcionarom” najvećih tajni nekadašnje jugoslavenske tajne policije. Čolak je nakon što je penzioniran početkom raspada Jugoslavije ostao živjeti u Beogradu i, koliko je poznato, u rodnu Hercegovinu je nakon rata došao samo jednom, prije desetak godina na sahranu majke u Široki Brijeg.

O njemu su se svih ovih godina tokom raspada Jugoslavije i uspostave novih država pričale legende koje je malo tko mogao provjeriti i potvrdiiti osim njega. Jedan poznati beogradski novinar, kroničar tajnih službi, pričao mi je kako je tijekom rata u BiH, 1993-1994 godine pozvao telefonom Čolaka u njegov beogradski stan i predložio mu da uradi intervju sa njim. Odgovor je bio kratak i prijeteći: Ukoliko ga novinar još jednom nazove i uznemiri, mogao bi mu to (novinaru, a ne Čolaku) biti posljednji telefonski poziv!

Tko išta zna o Čolaku, njegovim vezama i metodama rada, jasno mu je da nije “pucao iz prazne puške”, njegove veze sa srbijanskim podzemljem, nekadašnjiom suradnicima i egzekzutorima UDBE bile su brojne i neraskidive.

Govorilo se da je on “izmislio” Željka Ražnatovića Arkana i plejadu drugih kriminalaca koji su po nalogu Službe sijali smrt među “neprijateljskom emigracijom” širom svijeta. Na suđenju svojim nekadašnjim kolegama Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću koje je sud u Njemačkoj osudio na doživotnu robiju zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, Čolak je odbio svjedočiti uz obrazloženje da ne želi dovesti sebe u poziciju da bude optužen.

O njegovoj i svojoj ulozi u likvidaciji emigranata njemačkim sucima je svjedočio Ivan Lasić Gorankić, jedan iz plejade Čolakovih suradnika, kakvih je bivši šef Druge uprave jugoslavenskog SDB-a “posijao” širom bivše države, a pogovo u Bosni i Hercegovin na desetine.

Cjelokupna obavještajno-sigurnosna struktura nekadašnje “Herceg Bosne”, Branko Kvesić, Miroslav Musić, Ivan BandićIvo Lučić… zapravo je svojevrsno “životno djelo” Stanka Čolaka. U tu grupu spada i njegov brat Drago Čolak, visokopozicionirani obavještajac u “Herceg Bosni”.

 

Ukoliko su točne analize i informacije koje se posljednjih nedjelja pojavlju, a čiji su izvori domaće i inozemne sigunosne službe, da se “beogradski Manolić”, kako Čolaka često nazivaju, ponovo aktivirao, na nagovor svojih srpskih domaćina, hrvatskih zemljaka i ruskih “partnera”, onda Bosne i Hercegovina i njen sigurnosni sustav imaju najozbiljnijeg mogućeg protivnika.

Prema istim informacijama Čolak je svojevrsni neformalni koordinator između triju obavještajnih službi: ruske, srbijanske i hrvatske. Nije Stanko Čolak u BiH bio nadređen samo hrvatskim obavještajcima, podjednako je njegov autoritet bio djelotvoran, u zemlji i u emigraciji, i na srpske kadrove, poput Sredoja Novića, godinama najpouzdanijeg suradnika Milorada Dodika. Držao je Čolak na vezi i neke istaknute hercegovačke Bošnjake iz raznih sfera, najčešće kriminalnih, za što je bio specijalista da ih prepozna i upregne u prljave obavještajne operacije.

Ljude koji poznaju funkcioniranje službe na čijem je čelu godinama bio Stanko Čolak ne iznenađuju njegovi dobri odnosi sa ruskom obavještajnom zajednicom i njenom agenturom na Balkanu. Oni podsjećaju da je sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj Jugoslaviji procijenjeno da je prestala realna opasnost za sigurnost zemlje od “Informibirovaca”, neprijatelja jugoslovenskog režima koji su se decenijamam nakon bijega iz zemlje, živjeli u tadašnjem Sovjetskom savezu.

Tih je godina, uz suradnju dvije službe, sovjetskog KGB-a i jugoslovenskog SDB-a dozvoljen povratak stotina nekadašnjih “informbirovaca”, ostarjelih i razočaranih rigidnih komunista koji nisu dočekali sovjetsku intevrnciju u SFRJ. Takve veze kakve je tih godina izgradio Stanko Čolak sa ruskim partnerima teško se prekidaju i aktiviraju se nakon višedecenijskog “mirovanja”…

Afera “Selefije” koja je posljednjih nedjelja okupirala i uznemiravala javnost u BiH (i koju je Tužiteljstvo BiH očekivano skinulo sa svog dnevnog reda) samo je posljednji krupan dokaz zajedničkog djelovanja sigurnosnih službi iz susjedstva, podsticanih i ohrabrivanih, financijski i poslovno od strane Rusije.

Dovoljno je, primjerice, uporediti službeno obrazloženje za razlog prve posjete šefa svih ruskih špijuna Nikolaja Petruševa Beogradu iz 2016. godine sa reakcijama hrvatskog vrha i u BiH i u Hrvatskoj nakon što je dekonspirirano njihovo vrbovanje pipadnika selefijske zajednice.

Petrušev je sa srbijanskim kolegama razmatrao problem “međunarodnog terorizma koji može doći sa izbjeglicama sa Bliskog istoka”, a hrvatska SOA, na poticaj i mig predsjednie Kolinde Grabar Kitarević, sa istim ciljem i identičnom namjerom porvodi nasilne, nezakonite, komprimitirajuće upade u sigurnosni, politički i društveni život u BiH, sa namjerom sotoniziranja i stigmatiziranje jednog njenog naroda BiH, bošnjačkog. Svaka slučajnost u ovako delikatnim, serioznim i sveobuhvatnim poslovima mora biti isključena. SLOBODNA BOSNA

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply