Poznati splitski liječnik Izet Hozo o najtežim trenucima u karijeri: Najgore mi je pacijentu priopćiti da umire

Nedavno je umrla naša poznata teatrologinja Mani Gotovac. Pred kraj života nije se željela liječiti, baš kao ni brojni drugi hrvatski građani. Evo što kaže poznati splitski liječnik. gastroenterolog dr. sc. Izet Hozo.

On se u svojoj dugogodišnjoj liječničkoj praksi susretao s osobama koje su bile u terminalnoj fazi bolesti, te ih je kao liječnik pratio do smrti.

Kaže da su to vrlo teški trenuci, posebno za oboljelog i njegovu obitelj, ali ljudi se u posljednjim fazama života pomire s time da je došao kraj i u načelu odu u miru.

– Svaki bolesnik je posebna priča, i svatko je prihvaćao svoju bolest na različit način. Moramo priznati da smo mi liječnici zakonski obvezni prema pacijentu upoznati ga s njegovom bolesti i kazati mu istinu. Istine radi, rijetko kad izravno bolesniku kažemo pravu istinu jer prethodno razgovaramo s rodbinom, koja nas upozna s njegovim stavom o životu.

Svako od njih tu istinu prihvaća na svoj način: neki je stoički prihvaćaju i predaju se sudbini, a većina se bori do kraja, makar je izvjesno da im nema spasa. S druge strane, različit je pristup u prihvaćanju terminalne maligne bolesti: ako se i rodbina složi i inzistira da mu se kaže istina, to je, vjerujte mi, vrlo delikatan potez jer neki od njih su spremni na suicid, i to sam doživio u praksi – navodi taj liječnik, kojemu je najteže reći istinu umirućem bolesniku, a što je po zakonu i obvezan, osim ako pacijent sam izrazi želju da ne želi znati podatke o svojoj bolesti.

– Obilazeći umirućeg bolesnika, liječnik treba zadržati isti odnos kao i prema ostalim bolesnicima. Jer znakovita šutnja pri obilasku umirućeg bolesnika više govori od tisuću riječi, ne smijemo ga ignorirati i ponašati se prema njemu kao da je otpisan. Liječnik treba s njim razgovarati, uhvatiti ga za ruku, pružiti mu ne samo medicinsku nego i psihološku potporu. Rodbina ponekad ne želi sakriti smrtonosnu dijagnozu od bolesnika, smatrajući da mu treba kazati istinu. Liječnik nema izbora i priopćava pacijentu tu vijest.

U praksi je to doista traumatično i za liječnika, jer je njegov iskaz praktički objava smrtne presude bolesniku, a nikome nije drago biti vjesnik loših vijesti. U praksi postoji niz načina na koje bolesnik može reagirati. Najčešće su u početku šok i nevjerica i neprihvaćanje činjeničnog stanja. Bolesnik od šoka zanijemi, ne prihvaća činjenicu da se radi o njemu, odbija istinu, želi biti sam, izolira se od svih, i očajan je zbog svoje bolesti.

Nakon toga slijedi preispitivanje, otpor i moguća agresija i optuživanje: zašto sam baš JA dobio tu bolest? Ljut je i ozlojeđen na druge. Ta faza agresije zna biti vrlo neugodna za okolinu. Iza te faze umirući bolesnik nastoji regulirati svoje odnose s obitelji, podijeliti imovinu ili ispuniti svoje, ponekad i neobične, želje – kaže Hozo, navodeći da svima teško pada kraj, međutim većina bolesnika se pomiri s time i prihvati i smrt kao dio života i jedan prirodni tijek.

– Konačno, pred kraj, dolazi faza opraštanja sa životom, prihvaćanje dolazeće smrti, rezimiranje života. Postoje varijacije u prihvaćanju u odnosu na izobrazbu, socijalni status, podrijetlo (grad, selo). U svojoj sam praksi doživio da su mnogi terminalni bolesnici odbijali daljnje liječenje želeći da se njihova agonija što prije završi, posebno zbog činjenice da se kemoterapija i zračenje teško podnose. Dakako, da sam svakog od njih hrabrio i uvjeravao da će rezultati liječenja biti povoljni za njega, konačno mnoge maligne bolesti se danas mnogo uspješnije liječe nego prije 20-30 godina.

Međutim, u slučajevima kada sam procijenio da se bolest toliko proširila da je daljnje liječenje bezuspješno i kontraproduktivno, s rodbinom sam dogovorio otpust i simptomatsko liječenje pod nadzorom patronažne službe. U tim slučajevima daju se najnovije generacije iznimno učinkovitih lijekova protiv bolova (u tabletama, flasterima i injekcijama) koji “ubijaju” bol i umirućem omogućuju da na dostojanstven način privede kraju svoj život – kaže Hozo, navodeći izreku iz klasične medicine, još od Hipokrata: “Božje djelo je smiriti bol kod bolesnika.” (Slobodna Dalmacija)

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply