Prof. Branko Penjak / MEJRIMA, LJUBIMICA MEHMED-PAŠE ATLAGIĆA

 

  1. godine Livno je prvi put palo u ruke Osmanlija, a iste godine je uz pomoć Mladena Kosače i kralja Matijaša Korvina i oslobođeno. Iz jednog turskog deftera se vidi da 1485. godine Livno ponovno pod vlašću nadirući azijatskih ratnika. Turska-osmanlijska vlast trajala je u Livnu 393. godine. Osvojivši Livno u njemu su zatekli uglavnom porušene gradine iz ilirskog i ilirsko rimskog vremena,  gradske zidine i utvrde iz vremena livanjskog srednjovjekovlja, a zatekli su i Crkvu svetog Ivana Krstitelja zadužbinu hrvatskih plemića i banova Šubića. Zatekli su i Crkvu evanđeliste Luke na Glavici, neporušen kraljevski dvor Tomaševića, a i brojno livanjsko stanovništvo.

 

Ugledni arheolozi i povjesničari iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća su proučavali ostatke i antičke i srednjovjekovne livanjske prošlosti, pa su za stare livanjske gradine i utvrde, Kasalov i Potočanski gradec, Orlovačku, Vidošku gradinu, gradinu u Vašarovinama, kao i za četrdesetak drugih sličnih gradina našli dokaze da su iz ilirsko-rimskog razdoblja, a za neke utvrde zvane kule zaključuju da su dijelom iz ilirskog, a dijelom iz srednjovjekovnog vremena. To zaključuju temeljem svojih stručnih opažanja, a i zbog toga, jer sličnih kako ilirskih, tako i srednjovjekovnih kula ima i na drugim nekadašnjim delmatskim, dindarskim, limburskim i japodskim prostorima.

Pošto je otomanska vladavina, u narodu nazvana turskom, u livanjskom kraju trajala skoro četiri stoljeća, to je ostao i opstao znatan broj tragova tog vremena. U naše vrijeme se putnicima, koje zovemo turistima, pored velebnog izvora Bistrice, pokazuju kao spomenici graditeljstva i mlinovi i stare građevine, pokazuju se četiri vrijedne očuvane džamije, jedna ćuprija, jedna česma i nekoliko kršćanskih bogomolja.

Atraktivne i lijepe građevine su iz vremena vladavine kršćanskog cara. Te građevine su srednjovjekovnoj livanjskoj kasabi dale novi izgled i pretvorile je u europski grad. Kršćanska Carevina dala se u gradnju prometnica, upravnih i gospodarskih zgrada, sagradila modernu bolnicu, nekoliko škola, a sagrađena je i elektrana i jedan dio Livna su noću osvjetljavale elekrične žarulje.

Ne tako davno u gradu je bilo pet starih kamenih džamija, ali je jedna zbog sukoba bošnjačke Armije BiH i hrvatskoga HVO-a oštećena, pa je poslije rata zbog oštećenja srušena i u novom graditeljskom stilu sagrađena. Nova gradnja je desetak godina poslije rata dovršena zaslugom razumnih Livnjana i poduzetnog imama efendije (učenog čovjeka) Dževada.

Malo se zna, a  malo govori o još dobro vidljivim srednjovjekovnim ostatcima zidova dvora kralja Stjepana i njegova sina kralja Tomaša. Ostatci srednjovjekovnih kraljevskih i srednjovjekovnih osmanlijskih gradskih zidina i utvrda su uveliko nestali.

Pirijina kula u Livnu

Sve je manje i starih kasablijskih kuća i avlija. Čudno je kako je ostala potpuno očuvana u sedamnaestom stoljeću sagrađena jedna velika obiteljska trokatnica. Livnjani je zovu Pirijinom kulom. Kulom je zovu jer su nekad u Livnu svaku višu zgradu bijelom kulom zvali. Tako su ih zvali i radi krovova pokrivenim bijelim kamenim pločama, a povezanih krečnim malterom.

Stariji ljudi su kazivali da je Pirijina kula, ta u brdu sagrađena „neboderka“ u vrijeme vladavine sultanovih namjesnika bila Smailagića. Godine 1878., a  prije provale vojske kršćanskog cara, bogati poturica Smailagić je pobjegao iz Livna. Odselio u prostore blizu sultanovih dvora, pobjegao preko Zapadnog Bospora, a prije bijega pozvao siromaha Piriju da useli u njegovu kuću, da je čuva dok se on ne vrati.

Nadao se bogati Smailagić da će oronulo Otomansko Carstvo ojačati i opet stati na noge i biti moćno i da će njegova obitelj opet uživati u svojoj velikoj i lijepoj kuli. Nije vjerovao da se „satiru sama u sebi silna carstva i moguća“. S velikom radošću i zahvalnošću Pirija, a potom njegovi potomci su se brinuli, o, kako se tada govorilo, kući četverokatnici (u Livnu se i prizemlje ubrajalo u katove), a pošto se Smailagići tijekom više od jednog stoljeća nisu javljale, a ni vratile, kula je postala Pirijino vlasništvo.

Zbog toga što je ozidana visoko u brdu ona u sebi sadrži izazovnu ljepotu, jer se pričalo i danas priča da ni od kuda, ni sa čijeg prozora (govori se i pendžera) nema ljepšeg pogleda na Livanjsko polje i na plave livanjske planine. Pod prozorima su bile, a valjda su i danas sećije, a sa sećije na četvrtom katu te kamene ljepotice puca pogled na tri strane svijeta.

Tu ljepoticu, tu  staru kuću još zovu Kula skrivačica, jer ju putnik namjernik jasno vidi kad se Livnu s juga primiče, ali kad u grad zamakne kula se pogledu skrije i treba ju tražiti. Mnogi je ne uspiju pronaći, pa je valjda i zbog toga postala dugovječna.

Nije ju razorila, ni one  godine kad je Livno dva puta osvajala i razarala vojska Stojana Jankovića. Možda ih bilo strah drvenim stepenicama (stare nane govore basamcima) na tako visoku kulu popeti se.

Mnogo je Livnjana koji su odlazili u svijet, koji su se izgubili u svijetu, a čije bi se sudbine mogle pretočiti u romane. Neke se pamte i prepričavaju, pa nestanu u zaboravu, a neke žive u usmenoj predaji ili u zapisima.

O nekim davnim junacima koji su krstarili livanjskim stazama i stranputicama su pjesme ispjevane i knjige napisane, a ovo kazivanje  je o isječak o vremenu kad je Livno bilo važan dio turskog carstva, o vremena kad su se Turci na Balkanu bili uveliko raširili.

Zbog brojnih turskih ratnih osvajačkih prodora sedamnaesto stoljeće ima atribut stoljeće stogodišnjeg rata. Iako je ovo priča iz davnina, ona  je, koliko god daleka bila, opstala kao uspomena jednog bolnog vremena i uspomena ljudskih stradanja. Priča je i o onim godinama  kad je Tursko carstvo počelo posrtati, kad je počelo bitke gubiti.

Znano je da je Livno Turcima bilo strateški važan centar i iz Livna su kretali pohodi na neporobljene ostatke Hrvatske i Mađarske, ali i druge kršćanske zemalje. Livanjska džebhana, livanjsko skladište oružja bilo je najveće u tadašnjoj turskoj pokrajini zvanoj Bosanski pašaluk i moglo je naoružati veliku vojsku.

Iz Livna se u rat odlazilo često, pa su neki Livnjani na popisu onih ratnika koji su se borili u Mohačkoj bitci 1526. godine, te su na popisu ratnika ulema koji su se istakli u čestim napadima na Klis od 1520. do 1537. godine kad je ipak osvajen. 1566. godine borili su se Livnjani i izginuli i pod Sigetom.  A 1592. godine mnogi su izginuli i u bitci pod Siskom.

Više od pola ratnika koji su sudjelovali na Mohačkoj bitci bilo je iz Podrinja i uz ime su imali atribut „ulema Hrvat“. O tome svjedoče ne tako davno otkriveni defteri iz istambulskog Topkapi muzeja. Ginuli su Livnjani za sultana i u Egiptu, i na Kavkazu, na Krimu, pod Hoćimom i na Sredozemnom moru.

Pored Hasan-paše Predojevića pod Siskom  je poginulo još nekoliko paša, a među njima i livanjski Sinan-paša. U Bečki rat 1683. godine je otišlo oko petnaest tisuća ratnika Kliškog sandžaka, a među njima su bili brojni zavojačeni kršćani.

Veliki pohod turske vojske na Beč je umjesto velikog uspjeha i plijena sultanu nagovijestio gubitke osvojenih europskih zemalja, nagovijestio tursko povlačenje i oslobađanje srednje Europe i Balkana od Azijata. Povijest oslobađanja od Turaka je zapisivana u pisarnama mnogih europskih vladara, jer se oslobađanje slavilo i jer se znalo da zapisano ne leti u zaborav.

Livno je dugo vremena bilo granični turski pojas, a tu granicu probijali se mnogo češće Turci negoli hrvatski uskoci i drugi kršćanski vojnici. Povijesne knjige govore da se u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća hrabrošću i drskošću u borbama s moćnim Turcima isticao junak Ilija Smiljanić.

Ratovao je podno Velebita, po Lici i po suhozemnoj Dalmaciji. Bio je četovođa uskoka i znalački je znao kad treba udariti na gramzive tuđince. Hrabro ih napadao bilo kad su napuštali svoje posjede, bilo kad su bili u pljačkaškim pohodima.

Okupio je i obučio velik broj prebjeglih i povratka željnih  livanjskih, duvanjskih i glamočkih seljaka osvetnika, pa je sultanove ratnike u tri boja pobijedio, u jednom boju razbio i u bijeg nagnao pet tisuća sultanovih vojnika. Ilija Smiljanić je bio uzor i učitelj  i junaku Stojanu Jankoviću.

Smiljanić se prvi put probio do Livna 1654. godine i ispod grada izazvao Turke na megdan i pobijedio nekog harnog megdandžiju Aliju, pa obeshrabreni Turci izbjegli bitku, povukli se u sigurnost gradskih bedema. Stojan je nadmašio Iliju Smiljanića i u svojim pohodima stizao ne samo do seoskih begluka, do polja ispod grada, nego je napadao i utvrđeno sjedište Kliškog sandžaka, napadao, osvajao i razarao Livno.

U vrijeme kad je Stojan Janković vršio uskočke upade, u Livnu, u obitelji Atlibegovića, češće zvanih Atlagića, je raslo četvero djece, rasla i djevojčica Mejrima i povod za ovu priču su i njihove i njena sudbina.

Životne sudbine nekih Atlagića, koji su prije prodora Turaka i prije osvajanja Livna bili ugledni hrvatski plemići, a to su bili i Firdusi, su bile burne, a neke i bolne. Nakon što su se plemići Atlagići i Firdusi poislamili, postali su sultanu dragi, postali su njegovi namjesnici.

Uspomene na Atlagiće u Livnu su skoro pale u potpun zaborav, spominje se samo velika Atlagića tabija. U Kninu je ostala Atlagića ćuprija, a kod Benkovca Atlagića kula. Atlagići su i u Livnu imali kulu trokatnicu, a više je nema.

Nevolje Atlagića se u narodu pamte, a i dosta toga je i zapisano. Najveće nevolje ih zadesile kad su postali moćni sultanovi sljedbenici, kad su postali paše, a potom kapetani Kliškog sandžaka i Livna.

Atlagići su vjerno služila sultanu i stradavali su boreći se za sultanovo carstvo. Pojedine njihove sudbine su ponajprije njihove, ali i dio livanjske povijesti. Prvi od Atlagića koji je postao sandžak-beg je bio Zulfikar. Tu dužnost je obnašao od 1609. do 1615. godine. Šest godina je bio onaj čija se riječ izvršavala. Bio bi on i duže sandžak-beg da ga nije oklevetao i ubio zavidni Piri-paša.

Vlast na livanjskom kadiluku i kadilucima Kliškog sandžaka Atlagićima je opet bila u rukama nakon što su 1648. umjesto sandžaka u turskoj provinciji Bosni uspostavljene kapetanije.

Pošto je u 1683. godine u tursko osvajanje kršćanske carske prijestolnice otišla i vojska iz Kliškog sandžaka, to su  iskoristili Mletačka Republika i uskok Stojan Janković, pa je s vojskom 1684. godine prvi put napao Livno.

Livno tad nije osvojeno, ali je tad zarobljen sinovac sandžak-bega Atlagića. Atlagići su brzo za otkup sinovca dali dvadeset tisuća srebrnih reala i oslobodili sto zarobljenih kršćana.

Mehmed-beg Atlagić je 1685. godine dobio titulu bosanskog paše. Paši su tada na brigu osim Livna ostala i neka popaljena livanjska sela u kojima je bio znatan broj poturica. Paša je znao da su kauri (nevjernici) mudri i lukavi, da znaju da Livno nema velik broj vojnika, da je vojska odvedena na druga ratišta i bojao se da će se Livno naći u nevolji.

To predviđanje se brzo i ostvarilo, jer je mletačka uprava i u Dalmaciji vodila Morejski rat i krenula u oslobađanje dalmatinskog zaleđa. Dojavljeno je paši da velik dio suhozemne Dalmacije već u rukama kaura. Kršćanska vojska je lako i brzo oslobodila prostori od Solina do Sinja. Oslobođena tad skoro cijela Zagora.

Stojan Janković je zapovijedao povelikom vojskom i  prema mletačkim zapisima  i prema junačkim narodnim pjesmama početkom ljeta 1686. godine je sa šest tisuća vojnika i uskoka i s tisuću bokeljskih hajduka napao Livno.

Do Bečkih ratova Livno je stalno imalo dvije tisuće naoružanih vojnika, imalo i janjičarske age oružare (džebedžije), ali ih te godine iz Livna odveo Mehmed-beg na druga ratišta, te se mali broj preostalih ratnika neuspješno suprotstavio uskocima.

Upao je u grad, opljačkao ga, popalio i s blagom se u Ravne kotare vratio. Nakon osvajanja Livna, a da bi se odužio bokeljskim junacima Stojan Janković je s vojskom i tamo otišao i sredinom ljeta u borbi za Kotor pobjedu je izvojevao.

Stojan je ipak bio nezadovoljan prvim uspješnim rušenjem i paljenjem Livna, jer je u kasabi posve malo roblja zarobio, malo Livnjana kaznio. U kućama nane i nemoćni starci ostali, a mladi Livnjani kao da su u zemlju propali. Nije znao da su se bili uvukli u špilje livanjskih Crvenih stijena.

Stojan je otprije bio kivan na livanjske age, na njihove sandžak-paše, na Nusrev-bega rušitelja kršćanskih bogomolja, vlasnika 23 mlina na Čikoli i 3 mlina na Zrmanji, na Ferhad-pašu, koji je u samo jednoj godini imao šezdest pljačkaških provala u Hrvatsku, koji je usred zime opsjedao Gvozdensko, pa opkoljeni branitelji tvrđave pomrli od gladi i studeni. sužanjstvu Stojan je svojim očima vidio i mučenje kršćana na čengelu.

Čengela se svatko živ užasavao, jer je donosio muke nad mukama. Vidio je kako jednom nesretniku osuđenom na čengel, kasapin sa obje strane leđnih rebara zabija željezne kuke i kako ga tako zakačenog konopom podiže da visi.  Okupljene kasablije je džemadbaša pozvao da to gledaju i da pamte.

Na drugom čengelu je brat obješenog preminuo već pri zabijanju kuka pod rebra. Obješeni Livnjanin je umirao satima, a znalo se dogoditi da neki na čengelu i do dva dana umiru u patnjama. Bila to bolna, teška i preteška smrt, bolna kao i ona koju su doživljavali nesretnici koji su osuđeni da umru nabijeni na kolac.

 

Želio je Stojan osvetiti uskoka kliškog junaka Petra Kružića i ličkog junaka Iliju Smiljanića. Njegovu srdžbu su izazvale i činjenice da su  livanjski Turci Ilijinu glavu dugo držali na Velikoj kapiji, da je bila više dana na koplje nabijena, pa je potom zasoljena u Stambol  poslana.

Posebno se želio osvetiti Atlagićima, koji su lako dizali sablju na kršćane, mnoge bez valjanog razloga sasjekli, a mnoge teškim kaznama kaznili. Tad je nastala narodna izreka koja kaže da je “poturica bio gori od Turčina”.

Oživjela mu sjećanja kako su ga livanjski Turci 1666. godine zarobili, strašno mučili, pa ga izranjavanog poslali sultanu na dar. I u narodnim junačkim pjesmama je opjevano njegovo zarobljavanje, mučenje, otpremanje u Stambol, a i njegov bijeg iz turskog sužanjstva, kao i povratak u Ravne kotare. Dok je bio u livanjskom

Zbog toga što se u prvom osvajanju Livna vratio bez roblja, Stojan je planirao novi napad i ostavio uhode da pomno prate kako se Livno obnavlja. Obnavljao ga zvornički paša Bastić i novi alajbeg Filipović.

Poturica Filipović je imao starješinstvo nad svim begovima i vjerno je služio sultana opremajući vojsku za vojne pohode. Sultan i bosanski valija su nakon prvog napada u stradalo Livno žurno poslali oko trista neimara, da ga obnove, a i Mehmed-beg Atlagić je vraćen sa sjevernih ratišta, imenovan kninskim kapetanom i naređeno mu da pod svaku cijenu vrati izgubljene prostore u suhozemnoj Dalmaciji.

Imao je moć i veliki ugled, pa je uspio pozvati u pomoć vojsku iz drugih nahija i okupio desetak tisuća ratnika. Njegov pohod na izgubljenu suhozemnu Dalmaciju nije uspio, jer se njegova vojna strategija slabom pokazala, pa se ne uspjevši ući u Ravne kotare morao povući u utvrđeni Knin i morao čekati zgodan trenutak da ga napusti i da se u Livno vrati.

Dok je paša boravio u Kninu, Stojan Janković je čekao novi trenutak i ponovno napao Livno. Šest hiljada vojnika obnovljeno Livno je lako osvojilo, te ga ponovno razorilo. Taj napad Turci nisu ni predvidjeli, ni očekivali, a nije ga očekivao ni paša, pa bilo mnogo i mrtvih, i ranjenih, i zarobljenih i u roblje odvedenih.

Dok je paša u Kninu promišljao kako vratiti carevini ono što su „kauri“ oslobodili, u pozadini mu stradalo obnovljeno i utvrđeno središte Kliškog sandžaka. Toj nevolji pridružila se i druga još veća, jer mu je javljeno da mu je Stojan Janković od četvero, troje djece zarobio i u roblje ih odveo, da mu je porušena kula trokatnica.

Ostavio mu Stojan samo „malehnog“ sina u pelenama. Izgubio titulu paše, a kauri Knin sve žešće napadali. Ni u snu se nije nadao da bi netko mogao nanovo utvrđeno Livno s brojnom posadom osvojiti, razoriti i popaliti.

U tom napadu porušeno oko tisuću kuća, a izginuli su i brojni vojnici. Neporušena ostala jedino Smailagića kula. Jaukao paša i govorio kako je sudbina nemilosrdna, Jadikovao i govorio kako je bio ponosan na svoje pretke i svoj livanjski dvor sa kojeg je rado sehir sehirio (u pogledu uživao), iz razonode livanjske predjele gledao, oblake pratio i uživao u zalascima sunca. Na trećem katu te kule su mnogi njegovi prijatelji rado „kahve“ ispijali, a i s tišinom se u njoj razgovaralo.

(I usmena livanjska narodna književnost je opjevala tadašnju nesreću Livnjana, pa i nakon tri stoljeća Hanka Paldum pjeva pjesmu Kad Kauri Livmo porobiše.)

Godine 1688. Mehmed-paša nije uspio Knin obraniti, a u povlačenju iz Knina u ropstvo mu pao sinovac Rustem. Bilo govora i o tome da je sultana izdao i od Mlečana velike novce za Knin dobio.  Paša se uzalud Bogu molio da mu za dječaka zatraže otkup, tvrdo vjerovao da će ga Bog uslišati, jer je dočuo da su ga vojnici dali da Rustema odgajaju ruhbani (svećenici) franciskanci. Ta mu se želja nije ostvarila. Otkup nije ugovoren.

Mehmed-paša Atlagić nije znao da mu je zarobljenu procvjetalu kćerku Selmu ubrzo nakon odvođenja u ropstvo Stojanov vojnik, viđen i hrabar kaurski kapetan umolio ju da mu bude gospodarica, da mu bude životna družica, pa se Selma u maloj crkvi u istom danu krstila i krizmala i vjenčala.

Kad se kući vratio Mehmed-paša je poslao svoga pregovarača da otkup djece ugovori. Od Selme stigla poruka koja ga ražalostila. Znao je da to Selma ne bi napisala, a porukom se netko paši i Selminoj majci rugao, jer je u pismu pisalo:

„Da znaš majko kako mene kaur ljubi,

ti bi majko babu ostavila,

pa bi sebi našla kaurina.“

Mehmed-pašina ljubimica, mlada Mejrima u Ravne kotare je odvedena i tamo je za svojim ocem, za Selmom i svojim starijim bratom i za voljenim babom, kao i za svojim „malehnim“ bratom, za svojom dragom nanom (bakom) i drugom kućnom čeljadi tugovala.

Mudra, pažljiva i razumna bila. Patila je Mejrima i svoj je plan kovala. Odlučila bježati i prevariti junaka Stojana Jankovića. Sa Stojanovom sestrom se posestrila i obje su se zavoljele.

Jednog dana kad je posve tužna bila posestrimi se povjerila i od nje pomoć tražila. Kazala joj da tuguje za svojima, da posebno za babom i za mladim bratom tuguje, da ih u snu tužne viđa, da još veću nesreću predviđa i da mora na put krenuti, kući se vratiti.

Posestrimu su njene suze i njena tuga ganule i veliku joj je želju ispunila: kaursku seosku odjeću joj nabavila, nabavila joj opanke i debele obojke, komad kruha i sira u torbak stavila, malu tikvu vode dodala. Dobar putni štap joj dala.

Mejrima joj rekla da da joj zarobljeništvo sa Stojankom bilo podnošljivije, da ju voli kao da joj je rođena sestra, ali i da jedva čeka kad će na put krenuti, kad će rodni kućni prag prekoračiti. Stojanova sestra joj u selu Galovcu našla i iskusnog čobanina i čobanicu i spremila ih da prate Mejrimu.

Odabrala čobanina iz roda Burčula i čobanicu iz roda Perića, koje su roditelji su još dok su djeca bili jedno drugom namijenili i kad su napunili petnaest godina vjenčanje im pripremili, pa Stojka u njih povjerenje imala. Bila je uvjerena da će Mejrimu sretno u livanjski kraj dovesti.

Sve to je Stojki bilo lako učiniti, jer se Stojan drugim poslom bio zabavio, od mletačkog dužda je novu zadaću bio dobio i vojsku je za nove pohode pripremao. Četiri dana je Mejra s društvom pješačila, jutarnju i večernju zoru su koristili da bi se turskoj granici približili i do Vagnja su sretno stigli.

Pratnja ju lošim puteljcima niz Vaganj pratila, a Mejrima pogled prema sjevernim livanjskim brdima pružala i čekala kad će Livno ugledati. Posve blizu sela Prologa pratnja je njenoj sreći prepustila, božju pomoć joj poželjela i pogledom pratila.

Stojan Janković

Obučena kao kaurka u selo Prolog zašla i u polju ugledala seljane. Sazrela žita kosci obarali i ona se primakla žeteocima i žetelicama. Kosci stali, a ženska čeljad prestala snopove žita zavezivati. Ugledao ju ćehaja (nadzornik) i čudom se čudio i lijepoj djevojci i neobičnoj odjeći, uzviknuo da mu se nepozvan šejten primakao.

Mejrima ga ljubaznim selamom poselamila, rekla da je šućur Alahu zahvalna, da šejtena nikad nije vidjela, da od šejtena nije poslana i da mu možda sreću donosi. Kad je ćehaja čuo tko je i čijeg je roda, duboko se naklonio, pa na konja uzjahao i Mehmed-paši po muštuluk (nagradu) pohitao.

Samo ime Mejrimino pašu usrećilo, i na vijest da se jedno od troje odvedene djece  ropstva izbavilo zavapio, dovu Bogu je dao i za muštuluk ćehaji cijelo jedno selo darovao. To selo se dugo zvalo Ćehajić Selo, a danas nosi ime Ćajić.

Mejrimin dolazak je bio veliki događaj i Livno je uzbudio, i o Mejrimi pričalo. Suze radosnice mnogima su obraze oprale, a stare nane pohitale da bi svojim očima Mejrimu vidjele. Svi su Alaha  slavili i zasluge mu prepisivali. Momci uzvikivali da nema Boga nad Bogom, izvikivali da je Bog velik. To su također izvikivali kad su čuli da je tog ljeta poginuo Stojan Janković.

Mejrima i Atlagići su novu životnu nesreću doživjeli, jer su sejmeni Mehmed-bega odveli u Peć i tamo mu dželat oko vrata stegnuo svileni gajtan. Mejrimina ostala sirotica bez oca, sestre i brata. Njena daljnja sudbina ostala nepoznata, a u jedna junačka narodna pjesma kazuje da ju ugledni beg Rizvanbegović isprosio i odveo.

Da je desetak godina duže živio, da nije dopao u tamnicu u Peći, da mu oko vrata nije zategnut svileni gajtan, dočekao bi Mehmed-beg povratak sinovca Rustema iz kaurskog ropstva. Tog mu sinovca franciskanci odškolovali za svećenika, ali im ipak umakao.

Jedne  večeri su konak (noćenje) u imotskom manastiru tražili vojnici uskoci. Vratili se iz uskočkog pohoda. Izveli akciju presretanja i presreli jednog duvanjskog bega. Ubili ga i oteli mu ata-krhatata.

Rustem, koji je imao svećeničko ime fra Mijo, ljutio se kad bi ga drugi svećenici fra Mujom zvali. Volio je konje jahati. Digao se od stola, od jelom zabavljenih uskoka, a primakao se dobrom ukradenom konju.

Momak uz konje mu rekao da je taj at-krhatat, taj zelenko otet Jusuf-begu iz Šujice i da boljeg konja nadaleko nema. Fra Mujo poslao momka na večeru, pritegao selo, pa uzeo povodanj povodanj i lagano s njim zašao za manastirske zidove, zajahao ga i potom mu uzde popustio. Uspio pobjeći u Tursku.

Vratio se u svoje tad tursko Livno. U Livnu saznao tužnu istinu da mu je stric u sultanovu nemilost pao i da je udavljen. Rustem je razočaran u Stambol otišao i tamo mu se zameo trag.

Paša je na drugi svijet otputovao, a da nije znao ni to da mu je u sin Ibrahim, kojeg je Stojan Janković zarobio i odveo i pokrstio, ”kaursku” sablju opasao i našao novu družinu. Družina ga kao junaka i dobrog konjanika prihvatila, Andrijom ga zvali, a djevojku je sam odabrao.

Oženio se umilnom i kršnom kršćankom. U konjičkoj četi bilo i Atlagića iz Ravnih kotara koji su govorili da su mu rođaci. Andrija je lijepo imanje dobio u selu Bijorini, u selu ispod osojne strane Biokova. Tamo je zavazda ostao, tamo mu je i grob. Kad je djecu podigao, ženu ”kaurku” je u rodni grad slao da vidi i razuvidi kog još ima od Atlagića.

Mudra ”kaurka” bi ponijela slatkih suhih smokava, rogača i loze rakije, te otkrila da muž nema bližeg roda, da mu babu sultan pogubio, da su mu najbliži rođaci iz obitelji Smailagića. Poznanstva je uspostavila i dugo vremena im obitelji jedne za druge znale i radosne i tužne vijesti razmjenjivale. Danas Atlagića u Livnu više nema, ali ih ima na Zadvarju i u Ravnim kotarima.

Iako se za života Mehmed-beg redovno Bogu molio i ljubav prema Bogu iskazivao, svojim džematlijama džamiju sagradio, bez dvoje djece i bez sinovca je ostao. U nekim crkvenim knjigama na otoku Hvaru je zabilježeno da je Selmin sin, a Mehmed-begov unuk postao svećenik i da je bio gvardijan u malom mjestu  Šućuraju.

Malo je livanjskih džematlija i onih drugih koji  nešto više znaju o pašinim potomcima. Jedan Mehmed-pašin rođak Mustaj-beg Atlagić je ostavio pisani trag u kojem je s gorčinom zapisao da su Atlagići do pada Bosne bili kršćanski plemići i da su primivši islam i dalje bogati ostali.

O prvobitnom njihovom postojanju i imenu možda u starim knjigama ima zapisa, ali nakon prohujalih vremena to se slabo istražuje. Taj Mustaj-beg je o Atlagićima još  zapisao i ovo: ”S koljena na koljeno jeli smo kruh šehida. Za sreću svoje vjere netko je bio šehid, netko zarobljenik i iskreno smo služili našeg cara.” Mustaj beg je pisao i pjesme i slovio je za velikog livanjskog pjesnika.

Mehmed-pašu je na položaju kapetana naslijedio Topal Gazi Husein-paša, pa Bujuk Džafer-paša i u vladanju nisu imali dobrih postignuća pa su brzo smjenjivani, tek su Gazi Ahmed-paša, a potom njegov sin Rustem-beg vodeći livanjske ratnike zadivili Otomansku Carevinu.

Pošto moćna Otomanska Carevina nije ratovala samo na balkanskim prostorima, pošto im je granica bila ugrožena i u Azerbejdžanu i na Kavkazu, livanjski su ratnici pod vodstvom Gazi Ahmed-paše i njegova sina Rustem-bega uspješno na dalekim ratištima ratovali, osobito u Gruziji i Armeniji.

Za ratne uspjehe dobili velike nagrade, pa Ahmed-paša dobio titulu beglerbega (gospodina nad gospodom) Rumelije, a Rustem-beg dobio mutesarifluk (guvernerski posjed) nad Hercegovačkim sandžakatom.

Branko Penjak

 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply