Quo vadis, Livno?

Oduvijek se iz livanjskoga kraja odlazilo, ali se i vraćalo. Odlazili su očevi, glave obitelji kako bi zaradili i svojoj obitelji omogućili pristojan život na tom prostoru. A danas odlaze svi, i stari i mladi, cijele obitelji. U Livnu uglavnom ostaju samo stari, oni koji nemaju priliku otići i oni koji ne žele otići nego nešto poduzeti i boriti se. Situacija nije više alarmantna, nego poprima oblike demografske katastrofe.

Malo je ljudi ostalo u livanjskoj općini. Prema zadnjem popisu bilo ih je 34 133. Ima i onih koji uspijevaju dobro živjeti. Takvima je, u većini slučajeva, glavno zanimanje politika jer ona najlakše i najbrže osigurava egzistenciju.

Razlozi odlaska identični su onima koji pogađaju cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ključna je ipak nezaposlenost, a vlasti, po običaju, ne čine ništa. Vlast u Livnu čine predstavnici hrvatskih stranki i ovo je grad u kojem uglavnom žive Hrvati kojih je sve manje.

I dok ljudi bježe iz Livna u potragu za boljim sutra, vlasti bježe od problema, nemaju rješenja koje bi ponudili za ostanak, a izgleda da nemaju ni uvid u broj odseljenih. Ogorčenost ljudi koji odlaze trbuhom za kruhom i ravnodušnost vlasti uljuljanih u svojim pozicijama i u svojoj umišljenoj važnosti, dvije su krajnosti koje se nepomirljivo sukobljavaju i isključuju.

Možda ne bi bilo loše kada bi vlast pokazala da brine za one koji imaju namjeru otići ili kad bi barem imala uvid u broj odseljenih. Je li to previše tražiti? Još uvijek ima ljudi koji vjeruju da vlast treba ulijevati ljudima nadu. Ipak, sve veći broja Livnjaka dijeli mišljenje da ovdje nema budućnosti i prosperiteta jer su vrijednosti zamijenile mjesta, a prioriteti su krivo poredani.

Zidovi se ne mogu jesti

U trenutku dolaska u Livno iznenađujući je bio prizor punih ulica. Izgledalo je kao nekoć, u dobra stara, ali i ona ne tako davna vremena. Ali ne, ta se vremena nisu vratila. „Došli su oni iz dijaspore jer je ljeto i jer su se poželjeli svoga rodnoga kraja, ali već u nedjelju nigdje neće nikoga biti jer će svi natrag svojim domovima u tuđinu”, objašnjava Zdenka Lijović, zaposlenica u industrijskom pogonu Pavić u Livnu.

Prisjetila se, a s nama podijelila svoja sjećanja: „Nekada je ovdje bilo toliko života, mladosti i radosti. Nastava u školama je bila je organizirana u dvije smjene i grad je uvijek bio pun djece. Sada postoji samo jedna smjena. Prijepodne, dok djeca idu u školu, u Livnu se osjeti živost. Popodne je prazno i pusto. Prođe tek nekoliko ljudi u znak da grad još uvijek diše, iako na jedno plućno krilo.”

Broj zaključanih kuća samo se  povećava. „Imamo pametne mlade ljude koji lako odustaju i još lakše odlaze jer zidovi se ne mogu jesti”, tvrdi Zdenka te nastavlja: „Crkve su nam poluprazne, državni se poslovi napuštaju, Bogu se sve manje moli, a sve više kuka i pita što nas je ovo snašlo.?” Na pitanje može li se Livno nadati boljoj budućnosti nakon jesenskih izbora, Zdenka odgovara kratko i jasno: „Daj Bože!”

Zdenka Lijović ne planira napustiti svoj obiteljski kraj

Zasada je najbolja investicija u Livnu Autobusni kolodvor. Kupuju se karte, najčešće u jednom smjeru što je pokazatelj da se povratku ne nadamo jer je, prema svim pokazateljima, Njemačka obećana zemlja. Nekako je uvijek tamo izgledalo bolje nego ovdje.

Dok livanjska privreda propada, Zapad dobiva mlade i obrazovane ljude, željne rada. Oni popravljaju njihovu demografsku sliku, a u Livnu je ona sve gora. Sve su to ljudi koji su završili dobre fakultete, ali, nažalost, nema privrede koja bi taj potencijal prepoznala dok je Njemačka itekako oštroga vida kada su livanjski potencijali u pitanju. Za rješenje je, mnogi misle, već kasno jer su uništene ustanove poput kožare, tekstilne industrije, tvornice boja i lakova i mnoge druge koje su nekada bile siguran izvor prihoda i razlog zbog kojih su ljudi ostajali.

Sve manji broj djece u školama

Dok jedni spas pronalaze s druge strane bosanskohercegovačkih granica, drugi se bore da ostanu i opstanu ulažući u gospodarstvo. Mljekara Livno jedna je od svijetlih primjera borbe i volje za opstankom. Međutim, i ovdje se naveliko razmišlja o budućnosti i koracima koje treba učiniti.

„Mi se ovdje borimo jer želimo ostati. No, kada razmišljamo dugoročno, moramo biti spremni suočiti se s činjenicom da se sa smanjenjem populacije smanjuje i količina glavne sirovine, mlijeka“, navodi Darinko Mihaljević, zaposlenik livanjske mljekare zadužen za odnose s javnošću.

Budućnost mljekare vidi u izgradnji farme na području Livna koja će opskrbljivati dovoljne količine mlijeka. Situaciju oko iseljavanja je okarakterizirao je kao strašnu za ovo područje: „Gladni moraju ići, ali što je s onima koji dadnu otkaz pa odlaze i odvode sa sobom cijele obitelji? Mi ljudi lako odustajemo jer je najlakše zaključati vrata i otići umjesto zasukati rukave i nešto poduzeti.” Na pitanje je li ikada pomislio otići, odgovara s: „Jesam, pomislio sam, ali nisam mogao otići. Kad smo preživjeli rat i ovo ćemo. Trebamo samo raditi ono što znamo jer nam malo nedostaje do boljega”, zaključio je Mihaljević.

U mljekari se dnevno predradi oko 25.000 litara mlijeka

Činjenica je da je vrijeme godišnjih odmora pa su ulice Livna ispunjene ljudima iz dijaspore. Ipak, u srcima Livnjaka javlja se praznina. Teško je onima koji moraju ponovno otići, a još teže onima koji ovdje bez njih ostaju u svakodnevnici monotonije polupraznoga grada. Vlast ne samo da ne vodi brigu o ovom kraju i njegovim građanima, nego ne vodi brigu ni o posljedicama ovakvih prizora.

Možda i ne znaju da se broj upisane djece u školama smanjuje dok broj ispisane neprekidno raste. To će najbolje znati oni koji svakodnevno rade u školama. Jedan od njih je i ravnatelj Srednje ekonomske škole u Livnu Miroslav Ćurić. Prošlo je 25 godina otkako je došao na mjesto ravnatelja i kaže da je ove godine brojčano stanje učenika najgore.

Bolje stanje ne nalazimo ni u osnovnim školama livanjske općine. Najveći broj učenika upisan je školske 1964./65. godine, njih 6875, a školske 2012./13. brojka je pala na 2416. Osamdesetih godina prošloga stoljeća livanjske srednje škole brojale su oko 2254 srednjoškolca, a školska 2017./18. godina tek 930 učenika. Ovakva statistika je još jedna od posljedica masovnoga iseljavanja i sve su prilike da se ovaj trend neće zaustaviti.

Kao glavne probleme zbog kojih Livnjaci odlaze, Ćurić navodi nedostatak onoga čemu su nas učili naši djedovi i očevi, a to je rad i spremnost na žrtvu. „Nije rješenje ni u odlasku. Ovi bogomdani prostori ostaju prazni, a nekada se ovdje časno i pošteno živjelo”, prisjeća se Miroslav te nastavlja: „Mladi su nestrpljivi, nerado odlaze i čeznu za rodnim krajem, ali tamo ih čeka ekonomska sigurnost.” Smatra kako su livanjske vlasti zatečene i nespremno dočekale zadnja masovna iseljavanja, ali da istovremeno nisu obraćali pažnju na upozorenja građana. Kao ravnatelj škole otkrio nam je kako su diplome livanjskih škola sve više priznate na Zapadu i da Livnjaci nemaju problema s nostrifikacijom istih.

Nedostatak ulaganja i otvaranja novih radnih mjesta, visoka stopa nezaposlenosti, nepotizam i korupcija rezultirali su ravnodušnost stanovništva koje, usredotočeno na preživljavanje, ne prepoznaje vrijednosti vlastitoga poduzetništva. Veliki potencijal, između ostaloga, krije najveće kraško polje na svijetu, – Livanjsko, koje zasada, umjesto plugova, oru miševi.

Ako krenemo od pretpostavke da ljudi iz Livna iseljavaju zbog nezaposlenosti, vrlo brzo dolazimo do podataka da iseljavaju i oni koji imaju posao, napuštaju ga i ispisuju djecu iz škole. Odlaze jer, bez obzira što imaju radno mjesto, ne žele svoju djecu odgajati u klimi koju vedre i oblače oni iz vodećih fotelja. Žele da im djeca odrastaju ondje gdje će ih pitati koliko stranih jezika govore, koje su razine obrazovanja prošli, a ne ondje gdje im se ne nudi ništa drugo do obvezatnoga obrazovanja i gdje ih se mjeri po stranačkoj opredijeljenosti njihovih roditelja.

Ništa bez stranke

Ljudi žele živjeti, a ne preživljavati, žele raditi i biti pošteno plaćeni za svoj rad. Žele razgovarati o pozitivnim temama, o godišnjim odmorima, a ne o mogućem novom ratu i o tome na koju je nogu jutros ustao vodeći na vlasti. Dosta im je toga da za svaki životni pothvat moraju zvati nekoga da za njih intervenira i da moraju obratiti pažnju na to koliko im je vrat uvježban za potvrdno klimanje glavom u političkoj stranci. Sve to je postala slika današnjeg Livna.

„Sve što mi gubimo, a gubimo puno, Njemačka i druge zemlje dobivaju besplatno. Onaj komad zemlje za koji su se naši preci krvavo borili da bi nama ostavili u nasljedstvo, mi napuštamo bez trunke savjesti“, upozorava ravnatelj Ćurić. Drugim riječima, odlaze i oni koji nakon rata nisu uspjeli vratiti svoja radna mjesta, nisu se stranački opredijelili pa zbog toga nisu uspjeli ostvariti pravo na mirovine i svaki njihov pokušaj je već u startu bio osuđen na propast jer su navodno stari i neupotrebljivi. Ti isti ljudi su zaključali svoju kuću u Livnu i uputili se u svijet gdje ih nitko ne pita koliko imaju godina, nego što znaju i mogu. Prepoznati su kao vrijedan potencijal, a ne teret društvu. Kontaktirali smo ured gradonačelnika želeći čuti mišljenje odgovornih ljudi i njihovih zamjenika, ali više puta nije bilo odgovora.

Povjerenje u poboljšanje trenutne livanjske slike i povećanje radnih mjesta, Livnjaci ugrađuju u pokretanje malih privatnih poduzeća kao što su farme, mini mljekare, intenzivna poljoprivredna proizvodnja. Postoji bogat potencijal za bavljenje poljoprivredom, ali se ne može iskoristiti dok se ne stvore preduvjeti za to. Zdravko Sučić, zemljoradnik iz Ljubunčića, tvrdi da bi se od poljoprivrede moglo itekako dobro živjeti. Postavlja se pitanje – kako to učiniti kada ovo mjesto nema vodovod? A bez vode nema ni poljoprivrede. Istovremeno, vlast ne poduzima ništa osim što nijemo promatra i ne daje povratne odgovore na brojne upite o ovom problemu.

Ni u bolnici situacija nije ništa bolja jer stranačko obilježje diktira ponašanje liječnika prema pacijentu, medicinskoga osoblja je sve manje, a dogodi se i to da čovjek slomi nogu pa mora sam otići kupiti gips i vratiti se u bolnicu kako bi mu ga stavili.

Još jedan od pozitivnih poduzetničkih primjera livanjske regije je poduzeće Pavić. U razgovoru s ravnateljem i osnivačem tvrtke Perom Pavićem saznajemo kako poduzeće trenutno zapošljava oko 170 djelatnika. Otkrio nam je i podatak da je i kod njega bilo situacija da ljudi daju otkaze i odlaze. Kao glavnoga krivca za odlaske navodi trenutnu situaciju i nemar vlasti: „Ljude muči ovo stanje, nema ništa da ih moralno podigne, ništa ih ne veseli, zavladalo je neko beznađe. Svaki dan slušaju iste političare i iste priče. Umorni su od toga.” Onima koji su otišli je poručio da se barem pokušaju vratiti i poduzeti nešto dok nije sve „propalo”.

Važno je poduzimati

„Biti poduzetnik ne znači nužno biti uspješan, nego nešto poduzimati”, rekao je Mato Rimac, koji u ovom gradu planira otvoriti Tehnološki park. Cilj mu je pokušati zaustaviti trend odlaska mladih ljudi i ponuditi im pomoć u zapošljavanju. Želja mu je probuditi svijest mladih ljudi da se nauče poduzetništvu.

Dok jedne obitelji odlaze, druge ostaju, bore se i živi su primjer da se sve može kad se hoće. Takvu sliku ocrtava šesteročlana obitelj Marka Urse koja živi u selu  Priluka. Pomisao na odlazak je bila je prisutna i pred sam put u Australiju su se predomislili jer su želja i volja za livanjskim krajem pobijedile. Kako kažu nisu se pokajali što su ostali jer se i ovdje može pristojno živjeti.

Marko Ursa smatra kako situacija jest teška, ali da to ne opravdava odlaske, posebno mladih. „Mladi ništa ne poduzimaju. Samo kažu da nešto ne mogu i odoše. Nezadovoljni su i očekuju da će se netko drugi za njih pobrinuti”, naveo je Marko kao jedan od ključnih problema. Na pitanje je li tomu glavni krivac politika, odgovara da politika nema puno veze s tim: „Nije tu kriva politika. Stvar je jasna. Ako nisi zadovoljan reci, pokreni se i poduzmi nešto umjesto što ćeš dići ruke i sve napustiti.”

Obitelj Ursa djecu žele odgojiti u rodnom Livnu

Obiteljska tradicija je tajna svakoga uspješnog gospodarstva. Tako i stolarija obitelji Rimac u Čelebiću već generacijama ne odustaje od tradicije obrade drveta i time se svrstala u red pozitivnih poduzetničkih primjera livanjskoga kraja. Najmlađi sin stolara Bože RimcaMarko Rimac – učenik je trećega razreda Srednje prometne škole u Livnu. Odlučio je nastaviti obiteljsku tradiciju kao drvodjelja i tvrdi da zasada ne planira otići u inozemstvo. Ipak, ne zna što donosi budućnost.

„Uspjeh se ne gradi preko noći, ali važno je graditi i nikada ne odustati”, potiče Marko i završava riječima: „Planiram nastaviti ovu tradiciju koju sada radim sa svojim ocem Božom jer me to čini sretnim i osjećam se korisno zato što nešto poduzimam.”

Marko Rimac nastavit će obiteljski zanat

Na kraju svega ostaje nada da će se ipak prepoznati neiskorištene blagodati koje ovaj kraj nudi. U Livnu su ostali ljudi široka duha koji vjeruju da će ponovno doći bolja vremena, ali kako sada stvari stoje, trenutna općinska i županijska vlast neće učiniti ništa. Tek povremeno će iskazati svoju kvazi-zabrinutost i to će se na tome završiti.

Još jedan od ključnih izbornih problema jest činjenica da stranke nemaju ozbiljan program i definirane ciljeve pa je slika planiranih aktivnosti u livanjskoj budućnosti prilično zamagljena. Dok jedni dižu sidro i odlaze, drugi se učlanjuju u političke stranke, neki da je održe časnom, a neki da je učine nečasnom, dok su ostali ogorčeni i jednima i drugima pa čekaju da se dogodi čudo.

A čekanjem i nemarom se ništa ne postiže, nego samo radom i strpljenjem u velikoj poniznosti. Upravo Livno ima svjetski primjer čovjeka koji je postao miljenik nacije zbog svojih iskrenih nastupa u kojima nije veličao svoju ulogu i poteze i zasluge pripisao sebi, nego su mu drugi bili u prvom planu. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić u formulu uspjeha je uključio je poniznost i sve ono što današnji vodeći na vlasti nemaju. Kažu da se na primjerima uči. Tko zna, možda Zlatkov primjer kroz sljedeći izborni mjesec bude opomena i poruka kako se postiže uspjeh. Ako se to ne dogodi, onda ne smije iznenaditi činjenica da se uskoro na livanjskim ulicama više neće imati kome poželjeti: „Dobar dan!”

Piše: Nikolina Marčić   Svjetlo riječi

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply