Quo vadis, Livno?

Oduvijek se iz livanjskoga kraja odlazilo, ali se i vraćalo. Odlazili su očevi, glave obitelji kako bi zaradili i svojoj obitelji omogućili pristojan život na tom prostoru. A danas odlaze svi, i stari i mladi, cijele obitelji. U Livnu uglavnom ostaju samo stari, oni koji nemaju priliku otići i oni koji ne žele otići nego nešto poduzeti i boriti se. Situacija nije više alarmantna, nego poprima oblike demografske katastrofe.

Malo je ljudi ostalo u livanjskoj općini. Prema zadnjem popisu bilo ih je 34 133. Ima i onih koji uspijevaju dobro živjeti. Takvima je, u većini slučajeva, glavno zanimanje politika jer ona najlakše i najbrže osigurava egzistenciju.

Razlozi odlaska su identični su onima koji pogađaju cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ključna je ipak nezaposlenost, a vlasti, po običaju, ne čine ništa. Vlast u Livnu čine predstavnici hrvatskih stranki i ovo je grad u kojem uglavnom žive Hrvati kojih je sve manje.

I dok ljudi bježe iz Livna u potragu za boljim sutra, vlasti bježe od problema, nemaju rješenja koje bi ponudili za ostanak, a izgleda da nemaju ni uvid u broj odseljenih. Ogorčenost ljudi koji odlaze trbuhom za kruhom i ravnodušnost vlasti uljuljanih u svojim pozicijama i u svojoj umišljenoj važnosti, dvije su krajnosti koje se nepomirljivo sukobljavaju i isključuju. Možda ne bi bilo loše kada bi vlast pokazala da brine za one koji imaju namjeru otići ili kad bi barem imala uvid u broj odseljenih. Je li to previše tražiti? Još uvijek ima ljudi koji vjeruju da vlast treba ulijevati ljudima nadu. Ipak, sve veći broja Livnjaka dijeli mišljenje da ovdje nema budućnosti i prosperiteta jer su vrijednosti zamijenile mjesta, a prioriteti su krivo poredani.

Zidovi se ne mogu jesti

U trenutku dolaska u Livno iznenađujući je bio prizor punihe ulicae. Izgledalo je kao nekoć, u dobra stara, ali i ona ne tako davna vremena. Ali ne, ta se vremena nisu vratila. „Došli su oni iz dijaspore jer je ljeto i jer su se poželjeli svoga rodnoga kraja, ali već u nedjelju nigdje neće nikoga biti jer će svi natrag svojim domovima u tuđinu”“, objašnjava Zdenka Lijović, zaposlenica u industrijskom pogonu Pavić u Livnu. Prisjetila se, a s nama podijelila svoja sjećanja: „Nekada je ovdje bilo toliko života, mladosti i radosti. Nastava u školama je bila je organizirana u dvije smjene i grad je uvijek bio pun djece. Sada postoji samo jedna smjena. Prijepodne, dok djeca idu u školu, u Livnu se osjeti živost. Popodne je prazno i pusto. Prođe tek nekoliko ljudi u znak da grad još uvijek diše, iako na jedno plućno krilo.”“ Broj zaključanih kuća samo se samo povećava. „Imamo pametne mlade ljude koji lako odustaju i još lakše odlaze jer zidovi se ne mogu jesti”“, tvrdi Zdenka te nastavlja: „Crkve su nam poluprazne, državni se poslovi napuštaju, Bogu se sve manje moli, a sve više kuka i pita što nas je ovo snašlo.?”“ Na pitanje može li se Livno nadati boljoj budućnosti nakon jesenskih izbora, Zdenka odgovara kratko i jasno: „Daj Bože!”“

Zasada je najbolja investicija u Livnu aAutobusni kolodvor. Kupuju se karte, najčešće u jednom smjeru što je pokazatelj da se povratku ne nadamo jer je, prema svim pokazateljima, Njemačka obećana zemlja. Nekako je uvijek tamo izgledalo bolje nego ovdje.

Dok livanjska privreda propada, Zapad dobiva mlade i obrazovane ljude, željne rada. Oni popravljaju njihovu demografsku sliku, a u Livnu je ona sve gora. Sve su to ljudi koji su završili dobre fakultete, ali, nažalost, nema privrede koja bi taj potencijal prepoznala dok je Njemačka itekako oštroga vida kada su livanjski potencijali u pitanju. Za rješenje je, mnogi misle, već kasno jer su uništene ustanove poput kožare, tekstilne industrije, tvornice boja i lakova i mnoge druge koje su nekada bile siguran izvor prihoda i razlog zbog kojih su ljudi ostajali.

Sve manji broj djece u školama

Dok jedni spas pronalaze s druge strane bosanskohercegovačkih granica, drugi se bore da ostanu i opstanu ulažući u privredu. Mljekara Livno jedna je od svijetlih primjera borbe i volje za opstankom. Međutim, i ovdje se naveliko razmišlja o budućnosti i koracima koje treba učiniti. „Mi se ovdje borimo jer želimo ostati. No, kada razmišljamo dugoročno, moramo biti spremni suočiti se s činjenicom da se sa smanjenjem populacije smanjuje i količina glavne sirovine, mlijeka”“, navodi Darinko Mihaljević, zaposlenik livanjske mljekare zadužen za odnose s javnošću. Budućnost mljekare vidi u izgradnji farme na području Livna koja će opskrbljivati dovoljne količine mlijeka. Situaciju oko iseljavanja je okarakterizirao je kao strašnu za ovo područje: „Gladni moraju ići, ali što je s onima koji dadnu otkaz pa odlaze i odvode sa sobom cijele obitelji? Mi ljudi lako odustajemo jer je najlakše zaključati vrata i otići umjesto zasukati rukave i nešto poduzeti.”“ Na pitanje je li ikada pomislio otići, odgovara s: „Jesam, pomislio sam, ali nisam mogao otići. Kad smo preživjeli rat i ovo ćemo. Trebamo samo raditi ono što znamo jer nam malo nedostaje do boljega”“, zaključio je Mihaljević.

 

Piše:
Nikolina Marčić

http://www.svjetlorijeci.ba

Komentari