Rudan: Zašto svi sada MORAMO barem mjesec dana ostati u svojim domovima

Udružio sam ponovo snage s našim poznatim matematičarem, Tonijem Milunom, kako bismo putem ovoga teksta i priloženog videa objasnili zašto sada svi moramo barem mjesec dana ostati u svojim domovima i najstrože se pridržavati uputa o karanteni.

Pandemije su, kao i svjetski ratovi, dinamički događaji s neizvjesnim ishodom. U njima se odnosi snaga mogu mijenjati iz etape u etapu. Pri susretu s novim, nepoznatim i nevidljivim protivnikom kakav je ovaj koronavirus, iznenađenja su uvijek moguća. Zato i treba biti oprezan, ali pritom ne i paničariti. Jedino se hladne glave mogu vući važni potezi te se na izazove može odgovarati u pravom trenutku, na temelju uzdanja u znanost i provjerene informacije.

S jedne strane, virus nas uvijek može iznenaditi svojim mutiranjem. Nasumične mutacije njegove genetske upute mogu tijekom razvoja pandemije promijeniti težinu simptoma koje će izazvati kod zaraženih. Također, mogu promijeniti i brzinu njegova širenja među stanovništvom. S druge strane, na raspolaganju nam stoji nekoliko linija obrane koje, ovisno o ponašanju virusa, možemo aktivirati u pravom trenutku.

U odnosu na situaciju otprije samo tri tjedna, danas moram jasno reći da je epidemiološka struka vrlo značajno promijenila svoje viđenje opasnosti od novog koronavirusa. Stalnim prikupljanjem informacija iz mnogih zemalja sada bolje razumijemo način kojim nas on ugrožava. Pokušat ću ovdje objasniti zašto se stav struke promijenio i zašto sada svi doista MORAMO barem mjesec dana disciplinirano ostati u svojim domovima.

Već sam pisao o tome da je ovo već sedmi koronavirus koji se nastoji prilagoditi ljudskoj vrsti. Prva četiri uzrok su običnim prehladama i bili su bezopasni za ljude. Peti, epidemija SARS-a, bio je, međutim, užasno opasan. Ubijao je čak 10% ljudi koje je zarazio. Proširio se 2002. godine iz kineske pokrajine Guangdong u više od 25 drugih država, ali je svugdje zaustavljen na prvoj liniji obrane. Šesti, epidemija MERS-a, bio je još opasniji. Ubijao je čak trećinu zaraženih.

Iz Saudijske Arabije se 2012. godine također proširio u više od 25 drugih država. No, i tada je bio zaustavljen prvim linijama obrane. One uključuju izolaciju oboljelih i svih njihovih kontakata. Kada je u Wuhanu u siječnju 2020. buknula epidemija sedmog koronavirusa, uzročnika COVID-19, ne čudi da je interes epidemiologa bio primarno usmjeren na stopu umiranja među svima zaraženima. Razlog tome je što su prethodne stope umiranja za SARS i MERS bile tako užasno visoke – 10% i 35%.

Za COVID-19 ubrzo se uvidjelo da je stopa umiranja među najtežim slučajevima i bolničkim pacijentima u Wuhanu bila oko 5-10%. Međutim, ona je vrijedila samo za najteže slučajeve koji su tamo došli u bolnicu, ali ne i za sve zaražene u zajednici. Zaraženi liječnici, kao i većina oboljelih među stanovništvom, imali su znatno blažu kliničku sliku. Trebalo je, stoga, što prije odrediti stopu umiranja među svima zaraženima.

Prvu ideju o stvarnoj stopi umiranja među zaraženima dobili smo kada je potkraj veljače u časopisu JAMA objavljen rad Z. Wu i J.M. McGoogan. On se temeljio na velikom izvještaju Kineskog centra za kontrolu bolesti, zasnovanom na 44,672 pozitivno testiranih bolesnika na COVID-19 u svim kineskim pokrajinama. Autori su pokazali da je stopa umiranja u pokrajini Hubei bila 2.9%, ali za nju su znali da je nerealno visoka. To je zato što su u najranijoj fazi epidemije bili testirani pretežno teški slučajevi koji su dolazili u bolnice, a nije bilo vremena u jeku epidemije testirati i mnoge u zajednici.

Znatno je realnija procjena, stoga, bila ona za pozitivno testirane izvan pokrajine Hubei, na prvim linijama obrane svih ostalih kineskih provincija. Ta je stopa umiranja iznosila 0,4%. To znači da na svakih 200 zaraženih virusom COVID-19, pruži li im se adekvatna medicinska skrb, samo će jedna osoba umrijeti ili čak i nešto manje. Potvrda tome stigla je usporedno i iz Južne Koreje, gdje se dogodio neobičan incident. On je pokrenuo tamošnju epidemiju u zajednici, dakle iza prve linije obrane. Međutim, tamošnje vlasti virusu se nisu suprotstavile karantenom, već masovnim testiranjem.

Tako se stalno pratio put virusa među stanovništvom i izoliralo sve oboljele. Južna Koreja je za takvu, vrlo duboku prvu liniju obrane, imala i dovoljno novca, iskustva i sve ostale potrebne kapacitete. Testirali su dnevno i 10.000 ljudi. Na temelju prvih 140.000 testova pokazalo se da je stopa umiranja kod zaraženih u zajednici oko 0.6%, što je ponovo jedan na dvije stotine, te sasvim slično procjeni za sve kineske provincije izvan Hubeija. Te dvije brojke također su vrlo blizu procjeni koju sam iznio 1. ožujka, tj. da bi stopa umiranja od COVID-19, kada se bude širio u zajednici, trebala biti između 0.5-1%.

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply