RUŽA ČULO / Francuski krumpir, zvuči fensi, no u meni zamiriše naša rodna kuća u Rujanima!

Gulim vrući krumpir. Pripremam novo jelo po preporuci kolegice s posla, „francuski krumpir“. Francuski, zvuči fensi, no u meni zamiriše naša rodna kuća u Rujanima.

Naše je Livanjsko polje davalo svakakvog uroda, zavisi od izljeva Jaruge i obilnih planinskih voda. No, kako bilo, krumpir je uvijek rađao. Sadili su ga na našim njivama kojima sam ja poznavala samo imena. Nikako da upamtim gdje se koja njiva nalazi.

I danas znam samo gdje je Velika njiva. Na njoj smo kosili djetelinu. Ostalima lokaciju znam otprilike. Moj brat zna svaku njivu, a samo je četiri godine stariji od mene. Morat ću ga iduće ljeto uzet pod ruku i u polje, da sestru napokon nauči.

U našoj kući sve je funkcioniralo kao sat. Servirao se doručak, ručak i večera. Za što je bila zadužena pokojna baka, Žarkuša, dobra i draga. Nakon bake kuhinju je preuzela strina. Za večeru se često servirao kuhani krumpir, poliven uljem, uz kriške domaćeg livanjskog sira i domaćeg kruha.

U našoj kući u Rujanima svi su imali svoju zadaću, osim nas djece. Mi smo imali jedinu zadaću, zadaću igre, skakanja, penjanja po drveću, nogometa, skrivača i kauboja i indijanaca. Posebnu privilegiju nezadaće imala sam ja, najmlađe dite u kući.

I kako, kako da ih ne volim, kako da ne volim strica i strinu, neudanu tetku, moje stričeviće, dida i babu, kako kad i danas kad ih više nema ja ih nađem u mirisu kuhanog krumpira. Sve moje drage, što su tako plemenito obilježili moje djetinjstvo.

Prijatelj mog mlađeg stričevića, Rajka, o Marku neću jer on boli, izgubio je okladu sa svojom konobaricom. Bio je siguran da sam ja Rajkova sestra, jer je vidio da na sprovodima strine i strica dugo i neutješno plačem. Pa kako i ne bih, od tolike silne, obostrane ljubavi.

I, da „francuski krumpir“… Ljudi dragi, šteta onog finog kuhanog krumpira, šteta onih finih kuhanih kobasica i jaja kuhanih šteta, pa ti sad budi fensi!

Ruža Čulo, Zagreb

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply