Sluša „turbo – folk“ cela Jugoslavija…

Najavi otvaranja „cajkaškog radija“ u sred Zagreba mogu se čuditi samo oni koji su na neku čudnu foru prespavali zadnjih 20 godina. I koji nisu bili na večernjem izlasku, recimo, u Mostaru. I kog se vraga čudite čistoj utrci za profitom?

Vijest kako se uskoro otvara turbo – folk radio u Zagrebu jedna je od medijskih top-tema u susjednoj Hrvatskoj, ali, kako to obično biva, snažno je „dobacila“ i ovamo. Moram priznati da me je čitava situacija više nasmijala, pa onda i pomalo rastužila. Ovo zadnje ne zbog toga jer me nešto pogađa činjenica da u Zagrebu netko otvara radio na kojem će pičiti cajke, baš naprotiv, rastužila me činjenica da su mediji opet u akciji iščuđavanja, što je ona čudnovata kombinacija zaostalog moraliziranja i jako zakašnjelog alarma nakon propuštene prilike da se na vrijeme uoče i analiziraju promjene koje se odigravaju pred očima svih zainteresiranih već toliko godina. I kojima su i mediji u dobra doba kumovali.

Šokantno! Nećete vjerovati! Ekskluzivno! Sjedenje na ušima (i sljepoća kod očiju, da o razumnom sagledavanju stvari ne govorimo), što je najbolji način za opisati stanje javnog mišljenja i medija, ne samo u Hrvata, opet uzima danak. Nažalost, ne samo u ovom slučaju. Nakon objave informacije, točnije nakon što je vijest o otvaranju turbo – folk radija predstavljena, poslovično, kao dolazak kuge, većina se pravi luda i na otvaranje takvog medija gleda s visine bez ikakvog stvarnog pokrića, ignorirajući pritom činjenicu, podvlačim – činjenicu, kako je hrvatska metropola već odavno kapitulirala pred turbo – folkom. Kao, uostalom, i većina gradova „zapadno od Drine“, s tek ponekim džepom u kojem turbo – folk i dalje „nastupa“ po strogoj periferiji ili u opskurnijim lokalima, a ne u strogom centru i kao top ponuda zabave u gradu.

Strah od turbo – folka jedan je od atavizama već svršenih vremena, koji je opstao kao, recimo, mali džep na farmerkama. Odavno ne služi svrsi, ali informacija da je i dalje tu i zašto služi, dobro dođe za popuniti novine. Drugim riječima, strah od turbo – folka je bezrazložan, pogotovo ako strah tumačimo kao opću čulnu napetost organizma u očekivanju nepoznate opasnosti. Turbo – folk, naime, nit je nepoznat, niti nam ga je očekivati. On je već odavno tu. Toliko odavno da me prilično čudi kako već netko nije pokrenuo „cajkaški“ radio. Pogotovo jer je „Narodni“ već davno protjerao pramac kroz debeli led, a ledene sante, baš kao one prave, sve više se pretvaraju u mlaku vodu. Rambo mu je samo dao ime Da se vratim na temu, svako moraliziranje i strah od turbo – folka, pa i iščuđavanje medija, tjera me na smijeh. Razloga je puno. Prvi je taj da je „cajka“ (uz još neke veoma srodne, a, eto, poželjnije vidove zabave) i bez medijske potpore radija i televizije u Hrvatskoj, omiljena glazba većine (mladih).

To postane jasno čim se izlogirate s Youtubea i ponovno ulogirate. Bilo da ste u BiH, Srbiji, pa i u Hrvatskoj, Youtube vam odmah na naslovnu stavlja što je u trendu – pogledajte i sami, ne moram vam ja sve pisati. Sigurno vam neće iskočiti Đelo Hadžiselimović ili kakav novi rock bend. O, ne, ako želite biti u trendu visjet ćete napucane spotove i muziku na steroidima koja malo zavija, a malo tuče, dok se melos i EDM, uz blagu dozu ‘ip – ‘opa, svijaju k’o burek. Činjenica je da nekima to ne ide uz priličnu ekspanziju desnog političkog i ćudorednog razmišljanja, ali zapravo nema tu neke velike misterije. Zemlja je mnogima ravna ploča, ali opet putuju oko svijeta…

Drugi je razlog da većina gazda lokala u regiji, pa tako i u Hrvatskoj, ako djeluju po tržišnim principima, kad-tad dođu u iskušenje da odbace klape, zabavnjake ili neku domaću opskurnu mješavinu narodnjaka i zabavnjaka, te se potpuno otvore uvoznoj robi provjerene kvalitete, koja će napuniti lokal i osigurati miran pos’o. Otići u Zagreb danas i oprobati noćni život znači i sudariti se sa turbo – folkom čim ti se prohtije noć povesti u naredni dan, a sama „cajka“ ne krije se odavno poput nekog vampira, nego legitimno „piči“ u sred bijelog dana. Treba li opet navoditi razloge zašto? U najmanju ruku nit ‘ko više tuče ako slušaš cajku, ali isto tako nitko ne tuče ib ako ne slušaš, tako da je sve na prokletoj mogućnosti izbora. A zašto bi mi sada drugima birali predstavnike…odnosno, zašto bi mi sad drugima na silu nabacivali ukus i što trebaju slušati? I ima li smisla? Nema, jednako kao i zabrana, na koju se pozivaju neki ćudoredni s kompleksom visine.

Bojim se da ne padnu na nos. Ipak je previsoko. A na nerealnim temeljima. Što je ostalo, predsjedniče? Zašto turbo – folk i zašto i među Hrvatima (jesmo li se zato borili?) gotovo da mi je mrsko i objašnjavati. Živimo u vremenu kada su materijalno i tjelesno, ogromnom broju deklariranih vjernika usprkos, potpuno nadvladali duhovno, a brzopotezna zabava, kakva jest turbo – folk (i u tome vrlo efikasna) očekivan je soundtrack vremena u kojem je površno potpuno zgazilo suštinsko, a vanjska šminka i prodaja imidža postali idealom sreće. „Daj ovdje i daj sada“ može biti borbeni poklič turbo – folk generacije, ali u tome ne bi bili originalni, jer je čak i mnoga rokerska generacija iz minulih vremena funkcionirala u tom stilu. Da pojednostavim – „cajka“ uspjeva tamo gdje se prodaje „fast food“, gdje je takva i emocija i gdje je takvo društvo.

A kod nas je to i takvo društvo, a ni društva vani ne drže se najbolje. U nas je, da se ne zaboravi, počelo još s onim „u se, na se i poda se“, nastavilo preko „’ko je jamio, jamio“, pa je bilo normalno očekivati da će na sve to nastaviti „cajka“, kao idejna nasljednica fizioloških potreba koje nadilaze svaku duhovnu. I neće biti u krivu oni koji kažu da je „cajka“ prirodno stanje ovih prostora, jer svi preduvjeti su tu. I ma koliko smo se ufuravali u mitteleuropsku uljudbu i tepali si da smo drukčiji od ostaolih, na kraju moramo priznati da sno sami pokazali da krvarimo jednako drugima. Uz dignute ruke i razbijene čaše. I zapravo je „stanje cajke“ samo ušlo u prirodan prostor, kojeg su pogurali mediji s Istoka koji ne rade ništa drugo nego kopiraju američke standarde zabave (otud sličnost u produkcijskim i manirističkim rješenjima „cajke“ i „mutiranog hip-hopa, r’n’b – a i dancea“ iz SAD-a). Ne zaboravimo pritom da i naša omladina danas živi identično vršnjacima sa Zapada, ima slične ukuse u glazbi i odijevanju i u traženju zabave i samo zabave.

I u nedostatku volje za dubinskim tumačenjem poruka, jer tako društvo odraslih i nameće, želi brzo i želi površno, ali dovoljno jako da ih zabavi i da im dadne usmjerenje za provod, užitke i seks. A za to je dovoljan ritam, malo melosa i refren „ubitačnom frazom“. Nešto što ide uz alkohol i slično, a što je gospođa Tucaković davnih dana skužila. A oni koji joj pokušavaju biti klonovi banalizirali po uzoru na inače banalne „catch phrase“ sa Zapada. No, ponavljam, nitko ne tuče ako ne slušaš. A sluša se. Mladi žele samo jedno. A to su dvije stvari… I ta vražja masa kao glavna stvar . Jer, ne zaboravimo, nikada, ali baš nikada, većina ljudi, a pogotovo tinejdžera nije tražilo ništa drugo nego biti tamo gdje su i drugi. Sve što žele je biti na pravom mjstu i u pravo vrijeme kada i svi ostali. Suštinski nije bitna glazba, nego je važno da je to ona na kojoj možeš vidjeti prijatelje, upoznati neke buduće, balaviti za velikim asortimanom pripadnica/ka drugog spola, popiti, ludovati, pa onda štogod i eventualno spr**ti. Ako je to turbo – folk koncert, ako je to popularni klub u kojem gazda svjesno računa na profit pa dovodi ziher izvođača koji će pokriti troškove i još zaraditi, onda će to biti tu. Turbo – folk jest ! I stvaran je i masovan je i profitabilan je svima.

I jedini je takav preostao. Sve ostalo je prdnulo u čabar, što bi rekli na Istoku. I sve drugo drži se još uvijek zahvaljujući ljetnim festivalskim masovkama i šou programima na televiziji gdje se u mišungu žanrova i gromoglasnu produkciju uspije izvući nešto dobro iz naftalina. Ali bez jačeg utjecaja na ulicu. Da je drugačije, svuda oko nas bi bili rock klubovi, a koncerti simfonijskog orkestra bili bi rasprodani k’o Grašo, tri dana zaredom, zar ne? A nakon koncerta bi se mladi hvatali po zelenilu i parkingu iza Kosače, zar ne? Ali, ne. Zna se gdje se to radi. Pare, pare, pokreću svijet… I da se vratim na priču o „cajkaškom“ radiju u Zagrebu. Zgodna poslovna ideja, na kraju krajeva. Zapravo i jedina moguća ako otvaraš radio od nule. Svaki drugi ulazak na radijsko tržište bio bi danas ravan samoubojstvu, jer sve radijske rupe su ili popunjene ili odavno (s razlogom) napuštene, a tolika publika je napolju željna vazdan trošiti uz „narodnu, novokomponovanu i turbo – folk“. Čista računica. I, što je sporno? Kultura? Nivo? Ma, haj’te, molim vas!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Komentari