Stipo Manđeralo: Livanjski zlatari, oputari, sitari i ciglari

Foto Mato Tadić

O prstenju, naušnicama, narukvicama i drugom vrijednom nakitu svojih sugrađana brinuli su se livanjski zlatari (kujundžije), kukce i kopće pravili su im priučeni majstori, a fesove im, uz svoj redovni posao, kalupio poneki obrtnik i trgovac. Za njihove “nosne” i “misne” opanke vješti oputari oputu bi bijelili na žestokom mrazu i oštroj buri čak na Borovoj glavi. Livno je imalo više svojih ciglara, ali i svoga simpatičnog sitara.

Piše: Stipo Manđeralo

Zlatari – kujundžije

Među poreznim obveznicima u Livnu je 1528. godine evidentiran i zlatar Stipan, sin Radičin, prvi poznati nam livanjski zlatar. Je li se netko i kako tim zanatom bavio i u sljedećim stoljećima, ne znamo, osim što znamo da se i u narodnim pjesmama pjeva o livanjskim kujundžijama.

Više podataka o livanjskim zlatarima imamo tek od polovice XIX. stoljeća. Ovdje je riječ o kujundžijama koji su „srebrom i zlatom izvodili fine filigranske radove na prstenju, viticama, naušnicama, narukvicama, tokama, đerdanima, paftama i drugom nakitu, kao i na crkvenim predmetima, križevima, kaležima, krunama.

Mato Tadić (1821-1875), sin Ante Tadića Čole, prvi je od zlatara iz obitelji Tadić. Od njega je zanat naučio najpoznatiji livanjski zlatar Mato Tadić (1855-1925), sin Ninin, koji je svoju kujundžijsku radionicu i prodavaonicu imao u svojoj kući u z Ninin han (han svoga oca Nine) pokraj kasnije podignute Bugojanske malte.

Taj Mato Ninin naročito je ostao dobro upamćen po tome što je napravio zlatnu krunu na Gospinu kipu u samostanskoj crkvi na Gorici. I treći, najmlađi kujundžija iz te obitelji je Mato (1872-1927), sin Ive Tadića Čolića, nekadašnjeg livanjskog gradonačelnika (taj Ivo je brat spomenutog zlatara Mate, sina Čolina).

Najmlađi zlatar Mato nije imao nasljednika, pa je usvojio Peru Vujčića (1906-1943) iz Kupresa, sina svoje sestre Jelke. Pero će u njegovoj radionici izučiti zanat, posljednji imati pravu zlatarsku radionicu u Livnu. Za austrougarske uprave svoje su kujundžijske radionice imali još Anto Meštrović (1869-1923), koji je jedno vrijeme bio livanjski gradonačelnik, te Anto Sučić zvani Šare (1873-1912), sin ćebedžije Matuke Sučića.

Do srebra i zlata i livanjske su kujundžije dolazile otkupljujući zlatni i srebrni novac. Moramo konstatirati da se, nažalost, neprocjenjivo bogatstvo rastopilo na zlatarskim vatrama. numizmatičari taj gubitak ne mogu prežaliti.

Paftadžije

Mušterije zlatara oduvijek su bili, razumije se, oni imućniji – siromašni su se morali zadovoljiti i bižuterijom, za izradu tih jednostavnijih i jeftinijih ukrasa nije se tražilo neko veliko majstorstvo.

U Livnu je (u mahali mesdžida Hamze Ljubunčića) još 1550. godine evidentiran jedan paftadžija (zanatlija koji je izrađivao ukrasne kopče). Kukaca i kopča (za čakšire, džamadane, za ženske suknene modrne i pojaseve) te krunica („očinaša“), pletitkih igala… moglo se kupiti u više dućana. Sve to, obično, nije nabavljano sa strane – to su izrađivali sami trgovci za potrebe svojih mušterija.

Kao vješti majstori za izradu kukaca i kopča (od žute i bijele žice) zapamćeni su Stipo Tadić zvani Tarko (1876-1939), brat spomenutog zlatara Mate Tadića Čolića, Pero Tomić Hajduković (1851-1905), Nikica Tadić (1886 – odselio u Osijek 1942), sin inkrustatora Stipe, a sinovac zlatara Mate Tadića, Osmo Mulić (1888-1955). Kad su žene skinule „modrne“ i obukle haljine od platna i kad su terzije ostale bez posla jer više nisu imale kome krojiti čakšire i džamadane, ni majstori za kukce i kopče nisu više imali pravoga posla. Na haljinkama po novoj modi pravljenim više nije bilo mjesta za starinske kopče i kuke.

U Bosni su fes, kao vrstu kape, sredinom XIX. stoljeća najprije počeli nositi muslimani (i to crvene), a potom u gradovima i građani drugih vjeroispovijesti (zagasite, mrke boje). Seljaci su nastavili svoje dugačke crvene šalove (krmez šalove) omotavati oko jedne vrste plitkog fesa višnjeve boje. Baš u vrijeme kad je fes stizao u Bosnu počela je moda kalupljenja fesova, za kojom, sigurno, ni Livnjani nisu željeli zaostajati. Ne znamo tko im je desetljećima kalupio fesove; znamo samo neke s početka XX. stoljeća i one posljednje, s kojima potreba za takvim uslugama prestaje.

Kao usputnim poslom kalupljenjem fesova bavio se trgovac Nine Franjić, te limar Salih Vrebac, koji je kalup još za austrougarske uprave kupio od begova Firdusa. Neke su kuće imale kalupe samo za svoje obiteljske potrebe. Takav je bio i kalup pekara Muje Čobana. I Čobanov i Vrebčev kalup u svojoj muzejskoj zbirci čuva Izet Alić Kelje.

Na kalupima braće Pivčića (pekara Mahe i sitnih trgovaca Muhe i Ale) kalupljeni su posljednji livanjski fesovi. Među viđenijim livanskim katolicima koji su zapamćeni s fesom na glavi kao sastavnim dijelom odjeće koji su cijelog života nosili bili su: posjednik i trgovac Pavo Jazvo, pekar Anto Tadić, trgovci Anto Dolić zvani Okan, Pero Vrdoljak, Nine Franjić, inkrustator Anto Mamić, gostioničari Stipo Badrov i Tade Đogić, službenik Jozo Vujanović, kolporter Anto Križan, među pravoslavnima trgovci Tode Mitranić, Kosta Kujundžić, Nikica Pavlović

Kad su i muslimani (najkasnije, ali davno) skinuli fes s glave, vlasnici kalupa ostali su bez posla, a njihovi kalupi, vidjeli smo, dospjeli su u muzej.

Oputari

Ne pamti se da je u livanjskim selima bilo ikakve druge obuće prije opanaka napravljenog od goveđe kože i opute (od ovčje ili kozje kože). Livanjsko je selo tri-četiri desetljeća postupno izuvalo opanak dok ga konačno nije izulo prije četrdesetak godina. Većina siromašnih imala je po jedne opanke i nosila ih dok se ne poderu. Malo moćniji imali su i po dvoje (rijetki po više pari).

Jedni su nošeni svakodnevno (zvali su ih „okokućno“ ili „nosni“), drugi u svečanim prilikama (te su katolici zvali „misni“ jer su obuvani kad se išlo u crkvu na misu, a to su i bile gotovo jedine svečane prigode). „Misne“ je trebalo dobro čuvati („šćediti“ ih), a mogli su se „zanoat“ (tad bi postajali „nosni“ ili „okokućni“) samo kad bi bili napravljeni novi (za svečane prilike), ili kad je već sigurno bilo da će biti nabavljeni. Djeca su odmalena poučavana da dobro upamte izreku: „Šta je za družinu – nije za lužinu“ i da se po njoj vladaju.

Dobrih opanaka nije bilo bez dobre opute i dobrih majstoirskih ruku. Na selu je uvijek bilo ljudi (i žena) koji su znali napraviti opanke i od osušene i ostrugane ovčje kože iskrojiti, usukati i ubijeliti oputu. Ovdje ćemo spomenuti samo poznate nam oputare koji su živjeli i radili u gradu i oputu prodavali u svojim dućanima (i u dućanima nekih drugih trgovaca, uz ostalu robu, moglo se kupiti opute).,

Jedan od najstarijih zapamćenih je oputar Matko Deronja (1859-1915), a onda slijede nešto mlađi: Marko Ćubela, Pero Markov, Omer Klinac, Suljo Pekić, braća Đulko i Nurko Lemo, braća Ćamil, Đulko i Juso (Ćusle) Talić, Mustafa (Mujko) Alić. Po mišljenju mnogih najbolji su oputari bili Jarebice, i to Muho (1886-1938), te braća Hamid zvani Grajo Smail, za kojega se kaže da je bio i najpoznatiji.

Oputu bi majstori najprije iskrojili (od svake ovčje kože, režući je ukrug, napravili dugačku traku oko 1 cm široku), potom bi je namočili u vodi da omekša i onda je sukali (upredali je) i namotavali u klupka, rastezali na pravokutne drvene ramove i za ledenih vedrih zimskih noći iznosili na oštre mrazeve da se ubijeli.

S mraza bi je skidali prije no što sunce grane. Uhvati li je sunce, a pogotovo pokisne li, mnogo gubi na kvaliteti (tad može prispjeti samo za „nosne“ opanke). Najbjelja i na najvećoj cijeni bila je ona što se na bijeljenje nosila na Borovu glavu. Tako bi, recimo, Mustafa Oraztaš (radnik Jarebica) za najžešćih ledova s tovarima klupaka mokre Jarebičine opute često kretao iz Livna prema Borovoj glavi. Ondje bi u Dolića hanu (kod Ruže Čavkuše) rastezao oputu na ramove i na mrazu ostavljao. No još nije mogao bezbrižan biti; valjalo mu je pripaziti da mu oputu gladne lisice ne istrgaju. Znao je da će mu se trud isplatiti: čekale su ga one mušterije koje će kupiti oputu za svoje „misne“ opanke.

Sitari

Ne znamo koliko je duga tradicija pravljenja sita u Livnu ni kako i otkud su ih Livnjaci nekad nabavljali. Livno sa simpatijama pamti svog jedinog znanog nam sitara Dervu Brkića (1882-1965), koji je odnekud sa strane dobavljao okrugle drvene obode za svoja sita i rešeta. On bi na te obode raznih veličina namještao žičane mreže različitih gustina i svoju robu iznosio na Pazar (i u Livnu i na pazare u susjednim gradovima).

S gotovo malim brdom sita i rešeta na leđima toliko puta je prokrstario livanjskim krajem: od sela do sela, od vršaja (gumna) do vršaja (u vrijeme všidbe) da ponudi svoju robu. Svatko je već izdaleka prepoznavao da sitar stiže i, ako je mušterija, spremao se da pazari. A uvijek je bilo onih koji su ga očekivali, jer im je zatrebalo ili sito, ili rešeto, ili „koprna“ (najgušće sito).

Koliko su maje (domaćice koje spravljaju hranu) na Dervinim rešetima žita „učinile“, mliva spremile (šuljaka od zrnja odvojile), koliko na malo krupnijim sitima pure i na malo sitnijim pšeničnoga brašna prosijale, koliko na njegovim „koprnama“ najsitnijeg finoga brašna za kolače i druga probrana jela pripremile! Dervina je sita po selima prodavao i Salko Mehanović, pa je i on u cijelom kraju upamćen kao “Salko Sitar”.

Ciglari

Zbog snažnih vjetrova livanjske su kuće od starina bile, uglavnom, pokrivene tankim kamenim pločama, kao i one u Dalmaciji. Dugu tradiciju u livanjskim selima ima i „ševarat“ krov (krov od trske ili, pak, od ražove slame), a „šimlatog“ (krov od drvenih daščica) bilo je dosta u gradu, a mnogo manje na selu.

Kad na koncu stigne crijep (ovdje su ga zvali cigla), postalo je jasno da više nisu bili dugovjeki ni ploča, ni ševar ni šimla, i da dolazi vrijeme kad se novome moraju prilagođavati i nekadašnji spretni starinski dunđeri i vješti krovopokrivači,  Već uoči prvog svjetskog rata bogatiji ljudi, te poneki povratnik iz Amerike, svoje kuće pokrivaju crijepom koji je ovamo stizao sa strane (bilo ga je i iz Italije).

Dobro procjenjujući nove zahtjeve livanjskog tržišta, neki poduzetnici ljudi počinju praviti „ciglu“ (crijep), koja je uveliko u modi između dva svjetska rata. Neki Sinjani koji su već bili vični tome poslu ocijene da se na lokalitetu Gnjilovača kod Bilog Polja (nedaleko od Kraljičina prispa u Buškom blatu) isplati otvoriti ciglanu. Ondje na Gnjilovači napravili su peć (ložili je ugljem iz Tušnice) i u njoj tamošnje ilovače pekli i crijep i opeke. Ciglanu je tu imao Mile Janković iz Sinja i zet mu Talijan Linni (suvlasnici ciglane bili Blaž Ćurić iz Podhuma, Stipo Vukadin iz Podgradine i Perica Sučić iz Livna, koji je živio u Podhumu).

Na Gnjilovači je ciglanu držao i Šimun Tendžera iz Bajagića kod Sinja. Po sjećanju starih ljudi taj crijep nije bio osobito visoke kvalitete, jer ni ilovača od koje je pravljen nije bila baš kvalitetna. Blaž Ćurić se poslije odlučio praviti crijep od cementa i pijeska. Sav će pribor od njega kasnije kupiti njegovi susjedi Ivan i Jozo Ćaleta iz Madeka, zaposlit će više ranika i praviti kvalitetan crijep.

Tu vrstu crijepa („cementaru“) u gradu će praviti Boško Marković Lisica i njegova braća (sinovi veleposjednika Marka Lisice), u Zabrišću sinovi poznatog zidara i klesara Filipa Galića (Ivo, Mato i Anto), koji će svoje kalupe poslije prodati braći Ibrahimu i Hajriću Milaku u Komorana, u Strupniću Stjepan Matković (1896-1943). Njemu je majka (držala krčmu u selu) nabavila dvija stroja kojima se kasnije dugo (do 1960. godine) služio i njegov sin Marko (Mile), građevinski poduzetnik.

Kao uspomenu jednu od njih još čuva Milin sin Ivica, također građevinski poduzetnik, vlasnik firme GTP Matković, koja proizvodi građevinsku galanteriju. Osim njega betonske blokove danas proizvode još Rudnik Tušnica u svom pogonu u Podgradini, a u Zabrišću Kruno Vrdoljak, čiji su se preci (pradjed, djed i otac) kao majstori bavili građevinarstvom, te kao kooperanti Slavko Zoroja i Boro Kovač.

Poslije drugog svjetskog rata Livnjaci su se crijepom snabdijevali iz različitih ciglana (najčešće iz Vinkovaca, Sinja, Bečeja, Kikinde). Ovih dana na tržište su sa svojim crijepom izišli i domaći proizvođači Šime i Jozo Perković iz Potoka. Na svojim modernim strojevima („Muren“ iz Novog Mesta u Sloveniji) za sada ne proizvode više od 2000 komada dnevno. Time se zadovoljavaju iako su im mogućnosti daleko veće. Tehnika je uvelike olakšala posao radnika koji opslužuju njihov stroj. Oni jednostavni, na kojima su njihovi preci radili sve ručno, mehanički, odavno su samo muzejski eksponati.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply